initiatives

1postozagrad
Grad Zagreb
Ured gradonačelnika
Gradska skupština
Gradska skupština, Odbor za prostorno uređenje
Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet
Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode
Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj Grada
Vijeće gradske četvrti Donji grad

Zagreb, 18. prosinca 2012.

Predmet: Novi javni park na prostoru Zelene potkove

Poštovani/a,
ovime tražimo da se na lokaciji nekadašnjih baraka za beskućnike u Haulikovoj ulici formira novi javni park na Zelenoj potkovi.
Barake prenoćišta za beskućnike srušene su u listopadu 2012. i  umjesto da se taj prostor sada primjereno uredi i integrira u Zelenu potkovu tako što bi bio pretvoren u novi javni park, gradska uprava na tome mjestu planira izgraditi parkiralište, odnosno taj se prostor već sada tretira kao divlje parkiralište kojemu tamo nije mjesto.
Iako je danas prostor Haulikove ulice južno od Mihanovićeve opterećen parkiranim automobilima, novo bi se parkiralište nalazilo na korak do javne garaže ispod Starčevićevog trga pa je utoliko uputnije stimulirati njenu upotrebu i na taj način umanjiti problem parkiranja, a ne graditi još jedno parkiralište na mjestu gdje se ono ne bi trebalo nalaziti tj. tamo gdje je mjesto parku.
U tome smislu potrebno je zaustaviti planove o bilo kakvom parkiralištu na toj lokaciji.
Predmetna lokacija u srcu Zelene potkove –  s drvoredima starih kestenova, povijesnom ogradom i ostacima nekadašnje fontane s pitkom vodom – upravo je idealna za novi javni park.
Realizacijom parka, Zelena potkova ostvarila bi i neposredniji parkovni  kontinuitet tj. bila zaokružena u zeleni sustav i cjelinu.
Budući da je Zelena potkova najreprezentativniji, pa i ključni dio identiteta Zagreba, svaka intervencija u njen prostor treba respektirati činjenicu da se radi o spomeničkoj cjelini koja uživa zaštitu te se na taj način prema njoj treba i odnositi.
Predloženi novi javni park na Zelenoj potkovi ujedno nudi mogućnost ostvarivanja jedne naglašene osobitosti. Primjereno uređen, taj bi prostor mogao doslovno postati park na peronu budući da se s njegove južne strane nalaze putnički peroni Glavnoga kolodvora, a to je nešto što bi moglo postati zagrebačka osobitnost u međunarodnim razmjerima.
Zelena potkova, kao dio zagrebačke, hrvatske i europske kulturne baštine, zaslužuje i obvezuje na najviše standarde gradogradnje, a zadaća je gradske uprave to aktivno provoditi.

.
Stoga od gradskih vlasti tražimo:
– da se predmetni prostor privede parkovnoj namjeni i na taj način integrira u Zelenu potkovu tj. da ju smisleno, kreativno i kvalitetno nadogradi kao novi javni gradski park.
– da se taj prostor odmah privremeno uredi i to na način da se formiraju travnate površine, postave klupe i popravi povijesna ograda s južne strane parka.
– da se za predmetni prostor tijekom 2013. godine raspiše javni natječaj za krajobrazno uređenje, a odabrano rješenje potom u razumnom roku i implementira (budući da je riječ o malom parku, radi se i o manjem financijskom ulaganju.)   
– da članovi/ce žirija javnog natječaja za oblikovanje parka budu interdisciplinarnog profila i uz obavezno uključivanje krajobrazne struke (što do sada u sličnim natječajima nije bio slučaj).
– da novi park dobije punkt s pitkom vodom (npr. po uzoru na fontanu na dječjem igralištu na Svačićevom trgu).
– da u gradskoj prostorno-planskoj dokumentaciji predmetni prostor bude upisan kao javni park.
 

HAULIKOVA, 1POSTOZAGRAD 

park1

park2

park3

Formiranjem predloženoga novog javnog parka, Zagreb bi nakon više od stoljeća dobio novi javni park na Zelenoj potkovi, a afirmirajući i gradeći na vlastitoj baštini, grad bi dobio i park neposredno uz putničke perone Glavnoga kolodvora, tj. nešto što ima malo koji grad na svijetu.
S poštovanjem,

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata

Udruga mladih muzeologa – Kontraakcija

Parkticipacija

Zelena akcija

Sindikat biciklista

Hrvatsko-češko društvo

BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture

Pravo na grad

Analog

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske

Udruženje hrvatskih arhitekata

Goethe-Institut Kroatien

Autonomni kulturni centar Medika

dr.sc. Snješka Knežević

Zvonimir Milčec

prof.dr.sc. Jasenko Horvat

prof.dr.sc. Vesna Židovec

Radovan Delalle

Alem Korkut

prof.dr.sc. Daša Drndić

prof. dr.sc. Sanja Filep

Svjetlana Lugar

prof.dr.sc. Tihomir Jukić

dr.sc. Ines Prica

dr.sc. Igor Duda

Jadran Boban

Petra Milički

dr.sc. Snježana Kordić

Vilim Matula

Lana Cavar

Ante Tonči Vladislavić

dr.sc. Sandra Uskoković

dr.sc. Liljana Filipović

dr.sc. Valentina Gulin Zrnić

dr.sc. Silva Kalčić

Tonka Maleković

dr.sc. Sanja Morić

Nataša Mataušić

Dejan Kršić

dr.sc. Snježana Banović

prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina

Martina Miholić

Duška Boban

dr.sc. Tomislav Šakić

dr.sc. Irena Kraševac

Igor Marković

Petar Milat

dr.sc. Marijana Bijelić

dr.sc. Saša Poljanec Borić

dr.sc. Sandra Križić Roban

Boris Postnikov

dr.sc. Tihana Rubić

Marijan Crtalić

Krešimir Galović

prof. dr.sc. Zvonko Maković

dr.sc. Nataša Govedić

Zlatan Vehabović

Klaudio Štefančić

Barbara Matejčić

dr.sc. Petar Puhmajer

Selma Banich

dr.sc. Jasna Čapo

dr.sc. Marko Špikić

Ana Krstulović

Maroje Mrduljaš

Dana Budisavljević

Dario Dević

Bojan Krištofić

dr.sc. Vjeran Pavlaković

dr.sc. Suzana Marjanić

dr.sc. Maja Šimpraga

Srećko Horvat

Ana Brnardić

dr.sc. Renata Jambrešić Kirin

Mladen Škreblin

Saša Šekoranja

Niko Mihaljević

Ivica Đikić

dr.sc. Vjeran Kursar

Urša Raukar

Vanja Radovanović

Borislav Doklestić

prof.dr.sc. Ognjen Čaldarović

Siniša Labrović

dr.sc. Igor Toš

prof.dr.sc. Vesna Mikić

prof.dr.sc. Feđa Vukić

dr.sc. Željka Čorak

dr.sc. Karin Šerman

1POSTOZAGRAD

Nataša Bodrožić
Lidija Butković Mićin
Ana Elizabet
Aleksandar Hut Kono
Antonija Komazlić
Sonja Leboš
Ivana Meštrov
Saša Šimpraga
Uroš Živanović
/1POSTOZAGRAD isključivo je volonterska platforma usmjerena na poboljšanja grada./
https://1postozaumjetnost.wordpress.com

.

ars publicae logo

 

 

 

 

———————————————————–

1postozagrad

Grad Zagreb

Ured gradonačelnika

Gradska skupština, Odbor za prostorno uređenje

Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet

Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode

Vijeće gradske četvrti Donji grad

Zagreb, 12. studenoga 2012.

Predmet: Formiranje novog javnog parka na prostoru Zelene potkove

Poštovani/a,

      nakon što su krajem listopada o.g. srušene nekadašnje barake prenoćišta za beskućnike u Haulikovoj ulici, umjesto da se taj prostor sada konačno primjereno uredi i integrira u Zelenu potkovu tako što bi bio pretvoren u novi javni park, gradska uprava na tome mjestu planira izgraditi parkiralište, odnosno taj prostor već sada tretira kao parkiralište, a kojemu tamo nije mjesto.

Ta lokacija u srcu Zelene potkove –  s drvoredima kestena, ogradom i ostacima nekadašnje fontane s pitkom vodom –  idealna je za novi javni park s jednom naglašenom osobitošću. Naime, primjereno uređen, taj bi prostor mogao doslovno postati park na peronu budući da se s njegove južne strane nalaze putnički peroni Glavnoga kolodvora.

Predlažemo da planovi za taj novi park na Zelenoj potkovi budu pokrenuti povodom ovogodišnje 150. obljetnice dolaska željeznice u Zagreb i 120. obljetnice izgradnje zgrade Glavnoga kolodvora, te da u tome smislu novi park doista postane zagrebačka osobitost kao park na peronima te suvremena nadogradnja Zelene potkove.

Budući da je Zelena potkova najreprezentativniji, pa i ključni dio identiteta Zagreba, tamo svakako nije mjesto parkiralištima, već trgovima i parkovima.

Utoliko i svaka intervencija u prostor potkove treba respektirati činjenicu da se radi o spomeničkoj cjelini koja uživa zaštitu te se na taj način prema njoj treba i odnositi.

Iako je danas prostor Haulikove ulice opterećen parkiranim automobilima, novo bi se parkiralište nalazilo na korak do javne garaže ispod Starčevićevog trga pa je utoliko uputnije stimulirati njenu upotrebu i na taj način umanjiti problem parkiranja, a ne graditi još jedno parkiralište na mjestu gdje se ono ne bi trebalo nalaziti tj. tamo gdje je mjesto parku.

Od gradskih vlasti tražimo da se predmetni prostor privede parkovnoj namjeni i na taj način integrira u Zelenu potkovu tj. da ju smisleno i kreativno nadogradi kao novi javni gradski park.

U tome smislu treba odmah zaustaviti planove za izgradnju parkirališta.

Tražimo i da za predmetni prostor bude raspisan javni natječaj za njegovo krajobrazno uređenje te da rezultati toga natječaja budu provedeni tj. da park bude uređen u razumnom roku od provedbe natječaja.

Time bi Zagreb nakon više od stoljeća dobio novi javni park na Zelenoj potkovi, a  afirmirajući i gradeći na vlastitoj baštini, grad bi dobio i park uz putničke perone, tj. nešto što ima malo koji grad na svijetu.

Za inicijativu 1POSTOZAGRAD,

Saša Šimpraga

/1POSTOZAGRAD isključivo je volonterska, aktivistička i zagovaračka platforma usmjerena na poboljšanja grada./

https://1postozaumjetnost.wordpress.com

 

Za Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata,

 

Mario Jukić, mag.ing

http://hdka.hr/

 

 

Prilog: dvije fotografije aktualnog stanja

park1

park2

ars publicae logo

 

 

——————————————————————————————————————————————-

PONOVLJENI ZAHTJEV ZA OBNOVU SPOMENIČKOG SKLOPA NA KATALINIĆA BRIGU U SPLITU (2012.)

1POSTOZAUMJETNOST

Grad Split

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Predmet: Obnova spomenika-svjetionika na Katalinića brigu

Split, Zagreb, 6. studenoga 2012.

Poštovani/a,

ovime tražimo da započne obnova kompleksa spomenika-svjetionika (obelisk, reljef, grobnica palom pomorcu, javni prostor) na Katalinića brigu u Splitu.

Spomenički sklop na Katalinića brigu, rad Ivana Carića, Paška Kuzmanića i Andrije Krstulovića, izgrađen je 1958. godine kao prva poslijeratna splitska vertikala i izuzetni je i jedinstveni objekt te kao takav zaštićen kao spomenik kulture.

Spomenik-svjetionik podignut je u čast svih pomoraca ikada poginulih na Jadranu, a  devastiran raketiranjem 1991. godine i od tada je van funkcije te kontinuirano propada.

Nakon niza inicijativa za obnovu spomeničkoga sklopa i budući da su sada otklonjene sve tehničke prepreke, te činjenice da je gradska uprava Splita opetovano najavljivala početak obnove, tražimo da ta obnova započne ove godine kako bi objekt ponovo bio u funkciji i na čast Splita.

Dopis s jednakim zahtjevom uputili smo Vam i 30. kolovoza o.g., na koji, međutim, do danas nismo primili nikakav odgovor, pa je u tome smislu lista supotpisnika sada nadopunjena, a nadopunjavat ćemo je i dalje sve dok obnova ne započne.

S poštovanjem,

Ivo Babić, prof.dr.sc., Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Split

Jerko Bakotin, slobodni novinar, Split

Cvijeta Biščević, arhitektica, Zagreb

Dominko Blažević, arhitekt, glavni urednik časopisa Čovjek i prostor, Split/Zagreb

BLOK /Lokalna baza za osvježavanje kulture/, Zagreb

Duška Boban, vizualna umjetnica, Split

Jadran Boban, redatelj, Zagreb

Nataša Bodrožić, kustosica, Slobodne veze – udruga za suvremene umjetničke prakse, Trogir/Zagreb
Mariana Bucat, arhitektica, Split
Lidija Butković Mićin, nasl. asistentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka/Zagreb

Marijan Crtalić, vizualni umjetnik, Sisak

Vladimir Čajkovac, povjesničar umjetnosti i kustos, Zagreb

Ivana Čapeta Rakić, dr.sc., viša asistentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Split

Ante Čepić, povjesničar umjetnosti, Split

Franko Ćorić, dr.sc., viši asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Tanja Deman, vizualna umjetnica, Split/Rotterdam

Društvo arhitekata Splita, Split

Društvo prijatelja kulturne baštine Split, Split

Društvo za zaštitu i unapređenje Marjana “Marjan”, Split

Rafaela Dražić, dizajnerica i vizualna umjetnica, Split

Igor Duda, doc. dr. sc., povjesničar na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta  Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Pula

Toni Franović, slikar, Zagreb

Fani Frković, arhitektica, Zagreb

Igor Ekštajn, arhitekt, predavač na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

ANA Elizabet, mag.art., vizualna umjetnica, Zagreb

Igor Grubić, umjetnik, Zagreb

Eugen Jakovčić, aktivist, Split/Zagreb

Tvrtko Jakovina, prof.dr.sc., povjesničar na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Radmila Iva Janković, povjesničarka umjetnosti, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Zagreb

Branka Juras, arhitektica, Split

David Kabalin, arhitekt, Rijeka/Zagreb

Silva Kalčić, urednica u Zarezu, predavačica na Zavodu za dizajn Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Andrea Knez, krajobrazna arhitektica, Hrvatsko društvo krajobraznh arhitekata, Zagreb

Alem Korkut, umjetnik, profesor na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Iva Kovač, vizualna umjetnica, Zagreb

Kristian Kožul, umjetnik, Zagreb
Sandra Križić Roban, dr. sc., likovna kritičarka, kustosica, viša znanstvena suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, Zagreb
Andro Krstulović Opara, dipl. povj. umj. i dipl. arheo., ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića u Splitu, Split
Elvis Krstulović, vizualni umjetnik, Zagreb
Dejan Kršić, dizajner, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, Split/Zagreb
Višnja Kukoč, arhitektica, viša predavačica na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, Split

Siniša Labrović, umjetnik, Zagreb

Sonja Leboš, antropologinja, Udruga za intedisciplinarna i interkulturalna istraživanja, Zagreb

Mario Lipovac, Split

Marko Lipovac, arhitekt, Split

Ranko Lipovac, Split

Julija Lozzi-Barković, prof.dr.sc., povjesničarka umjetnosti na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

Diana Magdić, udruga Teserakt, Split

Srđan Marinić, tajnik Društva „Marjan“, Split

Vinka Marinković, restauratorica, restauratorski odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda, Split

Barbara Matejčić, slobodna novinarka, Split/Zagreb

Tonka Maleković, vizualna umjetnica, Zagreb

Ivana Meštrov, znanstvena novakinja na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Split/Zagreb

Martina Miholić, vizualna umjetnica, London/Zagreb

Ivan Milas, dizajner, Split

Maroje Mrduljaš, kritičar arhitekture, Zagreb

Alen Munitić, direktor Festivala mediteranskog filma Split, Split

Jelena Pašić, povjesničarka umjetnosti, Zagreb

Jurica Pavičić, književnik i novinar, Split

Ivana Pavičić-Prijatelj, prof.dr.sc., profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Split

Vjeran Pavlaković, dr.sc., povjesničar na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka/Zagreb

Igor Pavlović, arhitekt, London

Ana Peraica, dr.sc., teoretičarka umjetnosti, Split

Margarita Perić, novinarka, Split/Zagreb

Mirko Petrić, mr.sc., predavač na Odjelu za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru, Zadar/Split

Renata Poljak, umjetnica, Split/Zagreb

Ivo Poparić, povjesničar umjetnosti, Split/Zagreb

Sindikat pomoraca Hrvatske, Split

Saša Šekoranja, umjetnik, Zagreb

Maja Šeparović Palada, kustosica Galerije Ivana Meštrovića u Splitu, Split

Ana Šilović, arhitektica, Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb

Saša Šimpraga, publicist, Zagreb

Vanja Škrobica, prof., Škola likovnih umjetnosti u Splitu, Split

Klaudio Štefančić, povjesničar umjetnosti i kustos, voditelj Galerije Galženica u Velikoj Gorici, Zagreb

Ana Šverko, dr.sc., arhitektica, znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti – Centar Cvito Fisković, Split

Vladimir Tatomir, povjesničar umjetnosti, Udruga mladih muzeologa Kontraakcija (Muzej kvarta), Zagreb

Ljudevit Tropan, dipl.ing., član Poticajnog odbora Aleje skulptura u Zagrebu, Zagreb

Gordan Tudor, saksofonist i skladatelj, Split

Sandra Uskoković, dr.sc., Odjel za umjetnost i restauraciju, Sveučilišta u Dubrovniku, Dubrovnik

Udruga Val, Split

Zlatan Vehabović, umjetnik, Zagreb

Miranda Veljačić, arhitektica, Platforma 981, Split

Ante Tonči Vladislavić, red. profesor na Akademiji primjenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, Zagreb

Feđa Vukić, dr.sc., predavač na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Vanja Žanko, povjesničarka umjetnosti, kustosica Laube – kuće za ljude i umjetnost, Zagreb

 

 

 

 

———————————————————-

Grad Zagreb

Ured gradonačelnika

Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet

Zagreb, 2. listopada 2012.

Predmet: Velika klupa na uz ogradu crkve na Cvjetnom trgu

Poštovani/a,

nakon preuređenja Cvjetnog trga ponovo je terasom kafića blokirana velika javna klupa uz ogradu tamošnje crkve.

Radi se o posve neprimjereno umještenoj terasi koja u potpunosti onemogućuje upotrebu najveće klupe na Cvjetnom trgu koji ionako ima premalo klupa.

U tome smislu terasu je potrebno najskorije ukloniti kako bi klupa uz ogradu crkve opet bila dostupna za javnost.

Smisao postojanja spomenute klupe je da joj se može neometano prići i da se na nju može neometano sjesti.

Zbog terase kafića to sada nije moguće, a činjenica da gradska uprava dopušta, štoviše iznajmljuje, javni prostor trga na takav način potpuno je neprihvatljiva, pa i vulgarna.

Stoga molimo da se sporna terasa najskorije ukloni i da se ubuduće ne postavlja na predmetnu lokaciju koja treba i mora ostati slobodna, kako bi i tamošnja klupa bila slobodna i dostupna.

S poštovanjem,

Za inicijativu 1POSTOZAGRAD,

Saša Šimpraga

 

/Inicijativa 1POSTOZAGRAD isključivo je volonterska, aktivistička i zagovaračka platforma usmjerena na poboljšanja grada./

https://1postozaumjetnost.wordpress.com

 

 

 

 

————————————————————————————

Grad Zagreb

Ured gradonačelnika

Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet

Zagreb, 28. rujna 2012.

 

predmet: Incijativa za uređenje zelenog otoka na križanju Vlaške i Cesarčeve ulice

Poštovani/a,

ovime predlažemo da se proširi i uredi zeleni otok na križanju Vlaške i Cesarčeve ulice.

Sa skorim dovršenjem obližnjeg Ban centra tj. sa skorašnjim nužnim uređenjem tijekom radova oštećene Cesarčeve ulice, otvara se mogućnost poboljšanja tamošnje mikro lokacije.

Taj je prostor danas izrazito neugledan, opterećen parkiranim automobilima i kao takav posve neprimjeren slici najužega središta Zagreba.

Na malome postojećem zelenom otoku koji je doslovno nedostupan od parkiranih automobila, sada raste svega jedna (mlađa) breza kao pogrešno odabrana vrsta.

Budući da će se s otvorenjem (javne) garaže u Ban centru otvoriti mogućnost dodatnih parkirnih mjesta, predlažemo da se sva parkirna mjesta oko predmetnog zelenog otoka ukinu, a zeleni otok tj. zelena površina utoliko proširi.

 

Oko tako uvećanog zelenog otoka valjalo bi napraviti i nogostup kako bi otok bio dostupan pješacima.   

Površinom povećani zeleni otok potrebno je i primjereno krajobrazno urediti, posebno s obzirom na činjenicuda se nalazi u najstrožem središtu grada.

Predlažemo da se, osim grmašica, umjesto breze posadi jedna lipa koja bi oblikom krošnje više odgovarala lokaciji na način da se npr. ispod nje može sjesti na klupu koja bi bila u hladu.

Dakle, oko novoproširenog i uređenog zelenog otoka valjalo bi postaviti i nekoliko klupa.

Uz odgovarajuće urbanističko i krajobrazno rješenje, odnosno s primjerenom komunalnom opremom, znatno bi se oplemenilo predmetni prostor i unaprijedile ambijantalne i boravišne kvalitete lokacije s koje se pruža i osobiti pogled na katedralni kompleks kao jedan od najprepoznatljivijih zagrebačkih motiva.

Riječ je o financijski nezahtjevnoj investiciji koja je i lako izvediva pa se nadamo da će gradska uprava naći za shodno prostor urediti vodeći računa o njegovim potencijalima.

S poštovanjem,

Za inicijativu 1POSTOZAGRAD,

Saša Šimpraga

 

 

fotografija aktualnog stanja predmetne lokacije

/Inicijativa 1POSTOZAGRAD isključivo je volonterska, aktivistička i zagovaračka platforma usmjerena na poboljšanja grada./

https://1postozaumjetnost.wordpress.com

 

 

 

——————————————————————————————————————————-

ZAHTJEV ZA OBNOVU SPOMENIČKOG SKLOPA NA KATALINIĆA BRIGU U SPLITU (2012.)

Grad Split
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Predmet: Obnova spomenika-svjetionika na Katalinića brigu

Split, Zagreb, 30. kolovoza 2012.

Poštovani/a,

ovime tražimo da započne obnova kompleksa spomenika-svjetionika (obelisk, reljef, grobnica palom pomorcu, javni prostor) na Katalinića brigu u Splitu.

Spomenički sklop na Katalinića brigu, rad Ivana Carića, Paška Kuzmanića i Andrije Krstulovića, izgrađen je 1958. godine kao prva poslijeratna splitska vertikala i izuzetni je i jedinstveni objekt te kao takav zaštićen kao spomenik kulture.

Spomenik-svjetionik podignut je u čast svih pomoraca ikada poginulih na Jadranu, a  devastiran raketiranjem 1991. godine i od tada je van funkcije te kontinuirano propada.

Nakon niza inicijativa za obnovu spomeničkoga sklopa i budući da su sada otklonjene sve tehničke prepreke, te činjenice da je gradska uprava Splita opetovano najavljivala početak obnove, tražimo da ta obnova započne ove godine kako bi objekt ponovo bio u funkciji i na čast Splita.

S poštovanjem,

Jerko Bakotin, slobodni novinar, Split

Cvijeta Biščević, arhitektica, Zagreb

Dominko Blažević, arhitekt, glavni urednik časopisa Čovjek i prostor, Split/Zagreb

BLOK /Lokalna baza za osvježavanje kulture/, Zagreb

Duška Boban, vizualna umjetnica, Split

Jadran Boban, redatelj, Zagreb

Nataša Bodrožić, kustosica, Slobodne veze – udruga za suvremene umjetničke prakse, Trogir/Zagreb
Mariana Bucat, arhitektica, Split
Lidija Butković Mićin, nasl. asistentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka/Zagreb

Marijan Crtalić, vizualni umjetnik, Sisak

Vladimir Čajkovac, povjesničar umjetnosti i kustos, Zagreb

Ante Čepić, povjesničar umjetnosti, Split

Franko Ćorić, dr.sc., viši asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Tanja Deman, vizualna umjetnica, Split/Rotterdam

Društvo prijatelja kulturne baštine Split, Split

Društvo za zaštitu i unapređenje Marjana “Marjan”, Split

Rafaela Dražić, dizajnerica i vizualna umjetnica, Split

Igor Duda, doc. dr. sc., povjesničar na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta  Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Pula

Toni Franović, slikar, Zagreb

Fani Frković, arhitektica, Zagreb

Igor Ekštajn, arhitekt, predavač na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

ANA Elizabet, mag.art., vizualna umjetnica, Zagreb

Igor Grubić, umjetnik, Zagreb

Eugen Jakovčić, aktivist, Split/Zagreb

Tvrtko Jakovina, prof.dr.sc., povjesničar na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Radmila Iva Janković, povjesničarka umjetnosti, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Zagreb

Branka Juras, arhitektica, Split

Silva Kalčić, urednica u Zarezu, predavačica na Zavodu za dizajn Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Alem Korkut, umjetnik, profesor na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
Sandra Križić Roban, dr. sc., likovna kritičarka, kustosica, viša znanstvena suradnica Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, Zagreb
Andro Krstulović Opara, dipl. povj. umj. i dipl. arheo., ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića u Splitu, Split
Dejan Kršić, dizajner, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, Split/Zagreb
Višnja Kukoč, arhitektica, viša predavačica na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, Split

Siniša Labrović, umjetnik, Zagreb

Sonja Leboš, antropologinja, Udruga za intedisciplinarna i interkulturalna istraživanja, Zagreb

Mario Lipovac, Split

Marko Lipovac, arhitekt, Split

Ranko Lipovac, Split

Julija Lozzi-Barković, prof.dr.sc., povjesničarka umjetnosti na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

Diana Magdić, udruga Teserakt, Split

Srđan Marinić, tajnik Društva „Marjan“, Split

Vinka Marinković, restauratorica, restauratorski odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda, Split

Barbara Matejčić, slobodna novinarka, Split/Zagreb

Tonka Maleković, vizualna umjetnica, Zagreb

Ivana Meštrov, znanstvena novakinja na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Split/Zagreb

Martina Miholić, vizualna umjetnica, London/Zagreb

Ivan Milas, dizajner, Split

Maroje Mrduljaš, kritičar arhitekture, Zagreb

Alen Munitić, direktor Festivala mediteranskog filma Split, Split

Jelena Pašić, povjesničarka umjetnosti, Zagreb

Jurica Pavičić, književnik i novinar, Split

Ivana Pavičić-Prijatelj, prof.dr.sc., profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Split

Vjeran Pavlaković, dr.sc., povjesničar na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka/Zagreb

Igor Pavlović, arhitekt, London

Ana Peraica, dr.sc., teoretičarka umjetnosti, Split

Margarita Perić, novinarka, Split/Zagreb

Mirko Petrić, mr.sc., predavač na Odjelu za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru, Zadar/Split

Renata Poljak, umjetnica, Split/Zagreb

Ivo Poparić, povjesničar umjetnosti, Split/Zagreb

Sindikat pomoraca Hrvatske, Split

Saša Šekoranja, umjetnik, Zagreb

Maja Šeparović Palada, kustosica Galerije Ivana Meštrovića u Splitu, Split

Saša Šimpraga, publicist, Zagreb

Vanja Škrobica, prof., Škola likovnih umjetnosti u Splitu, Split

Klaudio Štefančić, povjesničar umjetnosti i kustos, voditelj Galerije Galženica u Velikoj Gorici, Zagreb

Ana Šverko, dr.sc., arhitektica, znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti – Centar Cvito Fisković, Split

Vladimir Tatomir, povjesničar umjetnosti, Udruga mladih muzeologa Kontraakcija (Muzej kvarta), Zagreb

Ljudevit Tropan, dipl.ing., član Poticajnog odbora Aleje skulptura u Zagrebu, Zagreb

Gordan Tudor, saksofonist i skladatelj, Split

Udruga Val, Split

Zlatan Vehabović, umjetnik, Zagreb

Ante Tonči Vladislavić, red. profesor na Akademiji primjenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, Zagreb

Feđa Vukić, dr.sc., predavač na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Vanja Žanko, povjesničarka umjetnosti, kustosica Laube – kuće za ljude i umjetnost, Zagreb

———————————————————————

Grad Zagreb

Ured gradonačelnika

Gradska skupština
Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet

Zagreb, 17. lipnja 2012.

predmet: Zahtjev za reorganizaciju, novu komunalnu opremu i promjenu načina upravljanja javnim prostorom Cvjetnog trga

Poštovani/a,

ovime tražimo male i financijski nezahtjevne intervencije u javni prostor Cvjetnoga trga čim bi se stanje na tome trgu, u odnosu na sadašnje, bitno popravilo.

Naime, po najavama, rekonstrukcija Trga Petra Preradovića tj. Cvjetnog trga i obližnjih ulica izvodi se po gotovo dvadeset godina starom projektu čija je implementacija u prostor 1995. godine označila početak zagrebačke krize trgova.

Temeljna manifestacije te krize jest devastacija niza trgova (Trg burze, Iblerov, Langov, Kvaternikov) i općenito javnih prostora pod izlikom obnove, ali i neprihvatljivi načini upravljanja javnim prostorima, napose pješačkim zonama.

Izvorni projekt po kojem je Cvjetni trg incijalno teško devastiran, i prije i poslije njegove realizacije doživio je znatne i utemeljene kritike stručne i šire kulturne javnosti.
Zato je ubrzo po završetku radova u prostor trga ponovo, i neuspješno, intervenirano s ciljem umanjivanja počinjene štete.

Tako su, primjerice, umjesto novih mramornih stolova za cvjećare, na novoj lokaciji postavljeni novi kiosci kojih u izvornom projektu nije bilo, a koji od postavljanja neprimjereno blokiraju logične i frekventne komunikcacijske pravce i vizure od trga prema Preradovićevoj, odnosno Varšavskoj ulici.
Dodatni problem čine i tende tih cvjećarskih kisoka koje su preniske pa se za prolaz ispod njih treba saginjati.

Nadalje, ionako malobrojne klupe za kojima na trgu postoji velika potreba, s vremenom su najvećim dijelom postale nedostupne, pa čak i mjestimično uklonjene kako bi njihovo mjesto zauzeli štekati kojima gradska uprava javni prostor trga neprimjereno iznajmljuje.

Neodgovornim načinom upravljanja trgom, ali i širom pješačkom zonom, zaživjela je situacija u kojoj je više od trećine javnoga prostora Cvjetnoga trga de facto privatizirano štekatima, čime je efektivna slobodna površina trga bitno smanjena.

Ti štekati, neki i na drvenim podestima, stoje čak i zimi kada uopće nisu u upotrebi i tako nepotrebno i neprimjereno zauzimaju javni prostor trga.

Ovdje ističemo da problem nije u štekatima kao takvima, već pitanju mjere i brige za javni interes tj. grad.

Iz svega navedenog proizlazi da Cvjetni trg svakako traži preuređenje budući da je devastiran –  kako projektno, tako i naknadnim intervencijama, odnosno načinom na koji se tim prostorom danas upravlja.

U tome smislu smatramo da bi – u budućnosti – svakako valjalo raspisati novi javni natječaj za uređenje toga važnog gradskog trga, ali da taj natječaj treba doći u neko povoljnije vrijeme, a ne sada kada je Zagreb –  zahvaljujući poražavajućim načinima upravljanja gradom – doveden u predbankrotno stanje.

Uvažavajući tu činjenicu smatramo da je najvaljena „obnova“ trga, koja se k tome izvodi po zastarjelom i katastrofalnom projektu, a čije se promjene na plohi trga svode na novo i skupo popločenje  – nepotrebna i neprihvatljiva.

Problem Cvjetnog trga nije u popločenju, već u organizaciji, opremi i načinu upravljanja.

No, budući da se na trgu planiraju radovi o javnom trošku, te da će u tome smislu intervencija završiti nekakvom novom slikom trga, smatramo da i u toj situaciji ima mjesta za poboljšanja.

Štoviše, i neovisno o planiranim radovima, smatramo da je stanje na trgu nužno i moguće popraviti malim intervencijama i to na razini temeljne komunalne opreme, odnosno reorganizacijom i promjenom načina upravljanja prostorom trga što je, dakle, njegov ključni problem.

ZAHTJEVI:  

Tražimo da se izmijeni dosadašnji neprihvatljivi način organizacije i upravljanja Cvjetnim trgom te ozbiljno pristupi rješavanju problema komunalne opreme trga, sve to na način:

– da se nove kružne klupe, svaka s po 10 sjedalica, postave oko svakog drugog stabla na trgu. Time bi trg dobio 8 većih klupa, odnosno čak 80 besplatnih sjedećih mjesta što odgovara aktualnim potrebama. Postavljanje klupa s po tri sjedalice, kakve postoje sada, nije dovoljno.

– da se zabrani postavljanje štekata ispred velike klupe uz južnu ogradu crkve.
Ta je klupa sada potpuno blokirana neprimjereno umještenim štekatom.

– da se postojeći cvjećarski kiosci uklone i na taj način deblokiraju frekventni i logični pješački pravci na južnoj strani trga.

– da se na trgu istovremeno osigura kontinuitet cvjećarske djelatnosti kao prepoznatljive i tradicionalne djelatnosti na tome trgu, ali otprilike na način kako je to bilo uređeno do rekonstrukcije trga 1995. godine. Stoga predlažemo da se ponovo uvedu pomični boksevi i to uz svako drugo stablo na trgu. Trg bi time i dalje imao šest cvjećarskih punktova, a istovremeno bio bitno prohodniji.
Boksove je moguće/potrebno dizajnerski oblikovati putem javnoga natječaja, a oni mogu biti prilagođeni na način da se cvijeće može u njima skladištiti preko noći.

– da površine iznajmljene za štekate budu striktno definirane i maksimalno smanjene u odnosu na dosadašnju praksu koja je doslovno uzurpirala trećinu javnog prostora trga.
Na Cvjetnom trgu ima mjesta za štekate, ali oni moraju biti manji i poštovati komunikacijske i prostorne odnose, odnosno ulogu javnoga trga.
Primjerice, uz nužno bitno smanjivanje zauzete površine, štekate sa zapadne strane trga potrebno je primaknuti matičnim kafićima, tj. odmaknuti od klupa uz drvored.
Sami štekati mogli bi ugostiti veći broj ljudi na manjoj površini već samom promjenom modela stolaca koji jednostavno trebaju biti manji.

– da se postavi fontana s pitkom vodom na mjestu sadašnje koja od početka ne radi te je nepraktična i iz nje se ne može piti.
Dosadašnju fontanu može zamijeniti, primjerice, klasična zagrebačka zelena pumpa kakva je na tome trgu postojala do rekonstrukcije, a kakve postoje npr. i na Zrinjevcu i Britancu.
U boljem slučaju, rješenje posve nove fontane s vodom za piće moguće je pronaći putem javnog natječaja.

– da se uklone četiri masivna mramorna rasvjetna stupa i uvede novi pristup rasvjeti trga s ciljem podizanja ambijentalnih i boravišnih kvaliteta mjesta.
Dobar dio rasvjete izveden nakon rekonstrukcije trga 1995. do danas je s razlogom uklonjen, a jedini preostali su predmetni stupovi koje također treba maknuti.
Svu novu rasvjetu potrebno je izvesti vodeći brigo o scenariju svjetla i minimaliziranju svjetlosnog onečišćenja.

– da se razmotri eventualna rekonstrukcija povijesnog oglasnog stupa koji je nekad postojao na trgu.

Dio navedenih prijedloga ne iziskuje doslovno nikakva ili minimalna ulaganja, a njihovim usvajanjem stanje na trgu može se bitno popraviti.
Aktualna „obnova“ trebala bi rezultirati rješavanjem aktualnih problema trga i na taj način odražavati evoluciju u shvaćanju i oblikovanju javnih prostora grada, a ne svoditi se na bespotrebno i skupo popločenje.
Cvjetni trg ne treba biti kakav je bio prije prve rekonstrukcije, niti treba biti kakav je danas, on treba i vrlo lako može biti bolji.
Dužnost je odgovorne gradske uprave grad poboljšavati, a ne ga kontinuirano degradirati i neprimjereno eksploatirati.
Stoga očekujemo da će se tražena poboljšanja Cvjetnoga trga provesti, kako na korist građana, tako i same gradske uprave koja bi to omogućila.

S poštovanjem,

Za Inicijativu 1POSTOZAGRAD

Saša Šimpraga

Peticiju s identičnim zahtjevom možete potpisati ovdje:

http://www.ipetitions.com/petition/zahtjev-za-reorganizaciju-novu-komunalnu-opremu-i/

——————————————————————————————

1POSTOZAUMJETNOST

RADNI PRIJEDLOG INTERVENCIJA S CILJEM POBOLJŠANJA POSTOJEĆE JAVNE PLASTIKE GRADA ZAGREBA (2011. – 2012.)

Uvodne napomene
Saša Šimpraga

Već i pri letimičnom pogledu jasno je da su u vremenu tranzicije (visoko)kvalitetni radovi trajno postavljene javne plastike u javnom prostoru Zagreba, ali i drugih gradova u Hrvatskoj,  rijetkost.  Pritom se problem može jasno detektirati u snižavanju ili nepostojanju kriterija, što je neizostavno vezano uz pad društvene odgovornosti i društvo u regresiji, a potom i činjenicu da kvalitetna legislativa koja bi regulirala to područje zapravo ne postoji.
U tome je smislu i mnogo  potvrda, ne samo u pitanjima javne plastike, da je u  hrvatskom slučaju, riječima Silve Kalčić, „tranzicija od konteksta postala konceptom“.

Jedno od pitanja koje smo postavili u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST je i pitanje naknadnih intervencija u postojeće plastike, najvećim dijelom postavljane u vremenu od neovisnosti, a riječ je gotovo u pravilu o spomenicima.
U intervjuu za  blog 1POSTOZAUMJETNOST, Siniša Labrović navodi kako nije za micanje (loših) spomenika. Naime, drži da su ti spomenici – upravo takvi kakvi jesu –  ono najsuvremenije tj. da zorno odražavaju duh vremena.
Na tome je tragu i misao Ivana Kožarića, također izrečena u intervjuu za  blog 1POSTOZAUMJETNOST, a koji je ustvrdio da „mora biti svega“, pritom misleći upravo i na onu plastiku koja se kritizira.
S njima se nije teško složiti, no javni je prostor prostor borbe, pa je jednako valjano postaviti i pitanje što u onim slučajevima kada problem očito postoji pa ti loši spomenici, u čitavom nizu situacija, postaju prostorne konstante koje uvjetuju nove prostorne odnose i još gore – postaju ishodišta za buduće intervencije? Jednako važnom čini se i činjenica da ti i takvi spomenici potom postaju i uporišta kolektivnih identiteta.
Upravo je zato opravdano pitati imamo li pravo intervenirati tamo gdje problem postoji? Trebamo li intervenirati tamo gdje je izvršeno svojevrsno nasilje nad prostorom? Da li je uopće uputno reagirati? Konačno, nereagiranjem na takve se prostorne politike na neki način i pristaje.
Nadalje, da li je takva vrsta intervencije svojevrsni povijesni falsifikat, budući da se se intervenira u autentične znakove jednoga vremena? Da li, nakon iskustva tuđmanizma, kada je uklonjeno nekoliko tisuća antifašističkih spomenika iz ideoloških razloga, intervenirajući u nove spomenike možemo izbjeći stavove da se uklanjaju značenja, a ne slabe ili loše forme? Na ta pitanja nemamo decidirane odgovore, ali ih smatramo vrijednima postaviti.

U knjizi „Zagreb, javni prostor“ (Saša Šimpraga, Porfirogenet, Zagreb, 2011.) u poglavlju o javnoj plastici, naveden je niz konkretnih prijedloga što bi se moglo/valjalo učiniti s pojedinim problematičnim skulpturama postavljanim u zadnjih dvadesetak godina u Zagrebu. Bilo da se radi o uklanjanju, pomicanju, uklanjanju postolja, promjeni postolja, drugačijem umještanju u prostor itd. Na tome prijedlogu temeljimo i ovaj dio projekta 1POSTOZAUMJETNOST kojim predlažemo što učiniti kako bi se stanje popravilo.
Pritom je važno istaknuti da se radi o – prijedlogu, i to prijedlogu za kojega ne zagovaramo automatsku primjenu.
Kako u intervjuu za blog 1POSTOZAUMJETNOST navodi povjesničarka umjetnosti Ivana Mance “rješiti se neadekvatnih spomenika svakako nije jednostavno. Pokretanje javne rasprave je prva i nužna pretpostavka. Društvo u cjelini se po tom pitanju mora ponašati odgovorno – ne samo u slučaju postavljanja, nego i u slučaju uklanjanja. Uklanjanje spomenika ne samo da mora imati argumente koje će potaknuti konsenzus zajednice po tom pitanju, nego bi trebalo istovremeno osigurati i alternativno rješenje.”
Vodeći se upravo tom mišlju, predložili smo ono što smatramo boljim za grad, ono što bi  situaciju poboljšalo i što može, prije svega, potaknuti i otvoriti javnu raspravu. Kako onu pozvane i druge stručne javnosti, tako i onu širu koja bi uključivala svu zainteresiranu javnost, dakle građane.

Ovaj je radni prijedlog predloženih intervencija usuglašen od strane interdisciplinarnog tima u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST, a u tijeku je i prikupljanje stručnih mišljenja  vanjskih konzultanata, također interdisciplinarnog profila.
Prijedlog svakako traži bitno širu bazu i javnu raspravu koja bi iznijela smjernice i eventualne korekcije s ciljem iznalaženja rješenja koja su najbolja, što je ujedno alternativa postojećim prostornim problemima vezanim uz konkretne javne plastike.  Prijedlog je u tome smislu podložan izmjenama i korekcijama.

Listu prijedloga ograničili smo na Zagreb, a izuzeli smo tj. nismo se u značajnijoj mjeri bavili onim zagrebačkim spomenicima koji se referiraju na rat iz devedesetih i koji su gotovo u pravilu ispod svakoga likovnog kriterija. No, s obzirom da bi bilo kakva intervencija, pa i isključivo dobronamjerna i na razini prijedloga, a s ciljem poboljšanja stanja u prvome redu s aspekta vizualnih umjetnosti i prostora, vjerojatno izazvala političke polemike, njima se u ovom prijedlogu i u ovom trenutku ne bavimo.
To, dakako, ne znači da intervencije nisu potrebne jer loši spomenici također ponižavaju temu.
Tu dolazimo i do drugog problema koji držimo izuzetno važnim, a taj je demokratičnost procedure, odnosno pitanje publike. Neosporna je činjenica i da po nizu parametara loši spomenici nedvojbeno imaju publiku kojoj progovaraju i koja ih, u krajnjoj liniji i podiže. Taj problem također vidimo u kontekstu nedostatka društvene odgovornosti, pa i nedostatnog likovnog obrazovanja kroz obavezno školovanje. Odnosno, i prije svega, u   nekompetencijama.
Ovdje stoga želimo podsjetiti i na misao Radovana Ivančevića koji je zapisao da „demokracija znači slobodu i mogućnost djelovanja stručno najspremnijih, stvaralački najkreativnijih i društveno najodgovornijih“.

A budući da je, riječima Rudija Supeka, „prostorna tvorna uvijek i ideološki akt, davanje društvenog smisla nekom prostornom obliku“, u čitavom nizu slučajeva problematičnih spomenika smatramo da takve ekscese koji definiraju prostor, sredine i ljude, ne treba legitimirati tako što ih se pušta na miru jer takve slike postaju slike naših gradova i urezuju se u kognitivne mape njihovih stanovnika i posjetitelja.
Štoviše, takvi spomenici protokom vremena zadobivaju i svojevrsni legitimitet jer naprosto postaju stari. Utoliko ih ne treba „ozakoniti“ pukim protokom vremena budući da kod najproblematičnijih spomenika u osnovi govorimo o beznačajnim kipovima, djelima čija se vrijednost svodi na cijenu materijala.
Međutim, način na koji su dospjeli u javni prostor i vrlo često lokacije na koje su postavljeni, stavljaju ih u prvi plan ukoliko govorimo o umjetničkom sadržaju u javnom prostoru i javnom prostoru grada općenito. Ti su spomenici izlaskom u javni prostor prešli iz „individualne stvaralačke sfere u kolektivni identitet“. Oni, dakle, oblikuju i budućnost.

Polazeći od činjenice da ono što ulazi u javni prostor  „nije samo umjetnički problem; javni sadržaj ima svoje prostorne, simboličke, socijalno-komunalne, političke i druge aspekte, tako da se definicija javog sadržaja tiče različitih struka i disciplina“ (FUSNOTA1), smatramo da odgovorni odnos prema gradu svakako uključuje pravo ne samo promišljanja, već i djelovanja s ciljem rješavanja problema. Utoliko je nužno problem razložiti interdisciplinarno i pokušati  sagledati sve njegove aspekte.

Konačno, spomenici, osobito oni na istaknutim javnim mjestima, jedna su od onih „markacija kojima se grad odmjerava“, a u zagrebačkom slučaju mnogi od njih grad legitimiraju kao zaostalu sredinu.

Zalažemo se za osnivanje interdisciplinarne radne skupine koja bi bila sastavljena od institucionalnih i nezavisnih stručnjaka/kinja iz različitih područja bliskih likovnosti i prostoru, a koja bi donijela konačnu reviziju stanja javne plastike i čije bi odluke bile obvezujuće. U tome smislu smatramo da bi intervencijama u postojeću javnu plastiku trebalo pristupiti u paketu, a donešene odluke realizirati etapno.
Važno je i istaknuti da mnoge od predloženih intervencija ne traže gotovo nikakva ili minimalna financijska sredstva, a da stanje mogu bitno popraviti.
Za druga će spomen-obilježja dugoročno biti potrebno raspisati nove javne natječaje koji bi trebali biti definirani na novim smjericama i pravilima koja uključuju npr. intedisciplinarni odabir lokacije, budući da je izbor lokacije jednako važan kao i izbor samoga rada.

Osobito važnim držimo i ukazvati na drugačije, suvremenije, pristupe bilježenju sjećanja, budući da su spomenici konstantna u ljudskoj povijesti. No, memorija ne mora, niti bi trebala biti, anakrona forma. Posebice ne autoreferentna svojstvena prošlosti, budući da  danas “umjetnost spomen(ik)a sve više odbacuje tradicionalne statične forme i ostavlja prostor publici da dinamički promišlja obilježeni predmet/praksu/događaj/prostor, a nerijetko da aktivno (su)djeluje u njegovom (re)kreiranju.” (FUNSOTA 2)
Na tome tragu i u duhu progresivnih umjetničkih tendencija,  smatramo i da je hrvatska umjetnička scena u stanju producirati takve radove.

Namjera projekta 1POSTOZAUMJETNOST je da ovim prijedlogom ali i promišljanjem različitih modela pravilnika i zakona u drugim zemljama koji su različito regulirali pitanja umjetnosti u javnom prostoru, potakne daljnju raspravu o pitanjima javne plastike i općenito raznovrsnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru i njegove formalne, sadržajne, oblikovne, zakonske i druge prirode i regulative, odnosno otvori mogućnost odgovornijega odnosa prema (javnom) prostoru i djelovanju s ciljem podizanja kvalitete kulture prostora, a time i kvalitete života u gradu.

FUSNOTA 1: Definicija javnog prostora tiče se različitih struka i disciplina, intervju s Ivanom Mance, https://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/, 15.4.2012.

FUSNOTA 2: Igor Marković iz Saša Šimpraga, Zagreb, javni prostor, Porfirogenet, Zagreb, 2011. str. 122.

Tablicu uvećajte klikom na sliku:  

Idejni i glavni autor prijedloga: Saša Šimpraga

Suradnici u okviru projekta1POSTOZAUMJETNOST:

Nataša Bodrožić, kustosica „Slobodne veze – udruga za suvremene umjetničke prakse“
Lidija Butković, nasl. asistent, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci
ANA Elizabet, mag.art, vizualna umjetnica

Prijedlog je nastao u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST, a u cjelosti je napravljen kroz počasni rad tj. volonterski.

——————————————————————————————-

POMICANJE APARATA ZA NAPLATU PARKIRANJA NA ŠALATI

Zagrebački Holding, podružnica Zagrebparking

Gradskom uredu za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet

Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode

Uredu gradonačelnika

Zagreb, 9. travnja 2012.

Predmet: Pomicanje aparata za naplatu parkiranja na Šalati

Poštovani/a,

na parkiralištu na ulazu u SRC Šalata, aparat za naplatu parking postavljen je u neposrednoj blizini tamošnje skulpture „Galeb“ istaknute hrvatske kiparice Milene Lah čime je ta skulptura značajno degradirana.
Aparat je postavljen na način da neprimjereno ulazi u radijus skulpture i doslovno blokira pogled na nju.
Taj bi aparat stoga valjalo premjestiti kako ne bi ometao skulpturu koja je u prostor umještena smisleno, a ne slučajno.
Budući da je preseljenje/pomicanje aparata za naplatu parkiranja u osnovi vrlo jednostavna radnja, nadamo se da će Zagrebparking u najskorijemu roku aparat premjestiti kako više ne bi degradirao skulpturu koja ima i spomenički status.

S poštovanjem,

Projekt aRs PUBLICae/1POSTOZAUMJETNOST

—————————————————————————————————

ZAHTJEV ZA POSTAVLJANJE DVIJE NOVE KLUPE OKO DVA STABLA NEPOSREDNO SJEVERNO I JUŽNO OD SKULPTURE „RAZLISTANA FORMA“ VOJINA BAKIĆA U PJEŠAČKOJ ZONI ZAGREBAČKE GAJEVE ULICE  (2012.)

Početkom ove godine građanskom je inicijativom zagrebačkoj gradskoj upravi predloženo postavljanje dvije nove klupe u pješačkoj zoni ulice Ljudevita Gaja.
Predloženo je da se dvije kružne klupe postave oko dva stabla – neposredno sjeverno i južno od skulpture „Razlistana forma“ Vojina Bakića.

Takve klupe postoje neposredno sjeverno i južno od spomenika Ljudevitu Gaju u istoj ulici te bi na isti način valjalo postaviti i klupe oko Bakićeve „Razlistane forme“.

Postavljanje tražene dvije nove klupe ne iziskuje velika financijska ulaganja, a one bi značajno oplemenile donjogradsku pješačku zonu koja, nažalost, nije adekvatno opremljena temeljnom komunalnom opremom, u prvom redu klupama – kojih je premalo. Mnoge od njih su i blokirane terasama kafića kao posljedica neodgovarajućeg upravljanja javnim prostorom pješačke zone, a najgori je slučaj klupa uz ogradu crkve na Cvjetnom trgu koja je posve izgubljena za javnost.

Nadalje, sadašnja klupa koja se nalazi na utoku Gajeve ulice u Trg bana Jelačića nije adekvatna i pogrešno je pozicionirana te efektivno blokira pješačku komunikaciju.
Umjesto nje, predložene dvije kružne klupe oko dva stabla sjeverno i južno od Bakićeve skulpture ne bi ometale komunikacijske pravce, štoviše pospješile bi ih, a važne su i u kontekstu popularnoga sastajališta gdje za njima postoji realna potreba.

Nove bi klupe ujedno nudile i mogućnost pogleda na izuzetnu Bakićevu skulpturu koja je i rijedak primjer kvalitetne suvremene umjetnosti u javnom prostoru središta glavnoga grada.

Izlika da prostor za koji se klupe sada traže ljeti koristi teresa obližnjega kafića ne može biti isprika budući da u javnom prostoru grada i pješačkoj zoni prednost ima javnost, a ne ostvarivanje profita vlasnika kafića kojemu grad javni prostor iznajmljuje.
Terasa kafića može, međutim, po potrebi biti postavljena južnije, ali na način da ne ometa slobodno korištenje klupa koje bi valjalo postaviti kako se sada predlaže tj. oko dva stabla uz Bakićevu skulpturu.
Izmještanje terase kafića južnije i postavljanjem klupa, riješio bi se i problem pristupa skulpturi tj. problem suncobrana ljeti i štandova zimi koji su blokirali njen radijus i onemogućavali pristup i pogled na nju.
Štoviše, skulptura bi time i bila zaštićena od oštećenja koja joj se sada nanose suncobranima i štandovima, a koja su na njoj jasno vidljiva.

Budući da je predmetna skulptura zaštićeno kulturno dobro, za nadležna tijela gradske uprave postoji i zakonska obaveza postupanja.

Smatramo da bi se predloženim prostornim odnosima, osim nužne zaštite skulpture,  znatno oplemenila pješačka zona koja bi ujedno postala prohodnija i bogatija po temeljnoj komunalnoj opremi – klupama.
U tome smislu valjalo bi poduzeti konkretne korake: dvije postojeće oštećene klupe oko spomenika Ljudevitu Gaju zamijeniti novima, a dvije nove postaviti oko dva stabla sjeverno i južno od Bakićeve skulpture.

Tražimo da se gradska uprava u ovom predmetu vodi javnim interesom i dvije nove klupe postavi kako je predloženo, odnosno, u slučaju zaštite kulturnih dobara postupi sukladno zakonskim obavezama i skulpturu zaštiti od daljnjih oštećenja.

UKOLIKO SE ŽELITE PRIDRUŽITI INICIJATIVI, POTPIŠITE PETICIJU:
http://www.ipetitions.com/petition/zahtjev-za-postavljanje-dvije-nove-klupe-oko-dva/

Inicijativa i kontakt:

Projekt 1POSTOZAUMJETNOST

podrška:

Kontraakcija/Muzej kvarta

http://www.kontraakcija.hr/

Nepoznati Zagreb

http://nepoznatizagreb.blog.hr/

BLOK

http://www.blok.hr/

Goethe Guerilla Zagreb

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske

http://www.dpuh.hr/

Institut za suvremenu umjetnost SCCA Zagreb

http://www.scca.hr/

——————————————————————————————————————————————————————————–

U JAVNOM PROSTORU ZAGREBA POSTAVLJENA SVJETLOSNA INSTALACIJA/NEONSKI NATPIS „DIŠEŠ?“ ANE ELIZABET

Više:  http://dises.tumblr.com/

———————————————————————————————

GRADJANI HRVATSKE ZA UKLANJANJE BETONSKOG ODLJEVA KRISTA PRED TROGIRSKOM KATEDRALOM

Slijedite ovaj link i potpišite peticiju:

http://www.change.org/petitions/graani-hrvatske-za-uklanjanje-betonskog-odljeva-krista-pred-trogirskom-katedralom#share

—————————————————————————————-

INICIJATIVA ZA ZAŠTITU I OBNOVU SKULPTURA POSTAVLJENIH U JAVNOM PROSTORU SISKA NASTALIH U SKLOPU LIKOVNE KOLONIJE ŽELJEZARE SISAK


Gradonačelniku Grada Siska
Gradskom vijeću Grada Siska
Upravnom odjelu za društvene djelatnosti Grada Siska

Sisačko-moslavačkoj županiji

Ministarstvu kulture Republike Hrvatske

Zagreb, 23. studenoga 2011.

predmet: Inicijativa za zaštitu i obnovu skulptura postavljenih u javnom prostoru Siska nastalih u sklopu Likovne kolonije Željezare Sisak

Poštovani/a,

javni prostori Siska, konkretno stambeno naselje Caprag, ispunjeni su skulpturama postavljanim kroz gotovo dva desetljeća u sklopu Likovne kolonije Željezare Sisak.
Riječ je o tridesetak skulptura od kojih su neke djela eminentnih hrvatskih likovnih umjetnika poput Ivana Kožarića, Dušana Džamonje, Milene Lah, Mile Kumbatović i drugih.

Likovna kolonija Željezare Sisak producirala je niz suvremenih javnih skulptura koje su značajno obogatile javne prostore grada.
Zahvaljujući Likovnoj kloniji Željezare, Sisak osim što u javnom prostoru raspolaže s djelima istaknutih suvremenih umjetnika kao kulturnom kapitalu, ujedno raspolaže i djelima koja imaju i konkretnu financijsku vrijednost.

No, iako se radi o vrijednim skulpturama, one nemaju nikakav stupanj zaštite što treba mijenjati.
Također, protokom vremena mnoge od njih teško su oštećene pa čak i nestale (uglavnom se radi o krađi djela za potrebe preprodaje materijala).

Smatramo da je upravo nebriga prema tim skulpturama dijelom stvorila ozračje u kojem se one doslovno kradu, pa je tako prošli mjesec nestala i skulptura Skakačica koja je stajala pored bazena.

Stoga apeliramo na gradsku upravu Siska da se poduzmu konkretni koraci radi zaštite i obnove predmetnih skulptura koje spadaju u hrvatsku kulturnu baštinu te zahtijevaju primjeren odnos.

Predlažemo da se skulpture kolektivno zaštite i steknu status zaštićenih kulturnih dobara u dogovoru s nadležnim službama i procedurama. Taj proces valjala bi pokrenuti gradska uprava budući da se skulpture nalaze u javnim prostorima Siska.

Ujedno predlažemo i da se pokrene obnova koja bi mogla ići etapno tj. da se u godišnjem ritmu obnovi po jedna skulptura. U tome bi se slučaju prije svega radilo o najnužnijim konzervatorskim zahvatima kojima bi se spriječilo daljnje propadanje i saniralo djelomično  vrlo opasno stanje (po prolaznike, osobito djecu), prouzročeno oštećenjima koja na pojedinim skulpturama strše u prostoru.

U mnogo slučajeva riječ je o financijski nezahtjevnim investicijama. Primjerice, pojedine skulpture tek treba nanovo retuširati/prebojati, no to je nužno izvesti na osnovu procjene i izvedbe unutar konzervatorske struke tj. na temelju valjanih konzervatorskih elaborata i procedura kako bi se očuvala njihova autentičnost.

Nužna obnova skulptura značila bi da za potrebe restauracije treba izdvojiti ciljana i konkretna sredstva iz gradskoga proračuna ili na drugačije načine osigurati potrebna sredstva. Jedan od mogućih načina je sponzorstvo obnove pojedinih skulptura, što bi također trebala koordinirati gradska uprava.

Dobar primjer obnove je skulptura „Simetrija“ Vere Fischer koja je postavljena na novoj lokaciji ispred Metalurškog fakulteta.

Ističemo da je Sisak, u odnosu na mnoge druge gradove u Hrvatskoj, u posjedu znatne zbirke skulptura postavljenih u javnim prostorima grada koje su djelo najistaknutijih hrvatskih kipara, a koje su, nažalost, izložene totalnoj nebrizi i propadanju.

Podsjećamo i na činjenicu da je Sisak grad u kojem se u zadnjih dvadesetak godina uopće ne može vidjeti novo producirana suvremena umjetnost u javnom prostoru pa u kontekstu te činjenice postojeća zbirka skulptura ima i dodanu vrijednost.

Smatramo da briga za grad, baštinu i kulturu, pa konačno i identitet Siska, svakako treba uključivati primjereno valoriziranje javne plastike postavljene u sklopu Likovne kolonije Željezare Sisak i da te skulpture treba čuvati i obnoviti.

U tome smislu očekujemo da gradska uprava Siska i druga nadležna tijela pokrenu konkretne korake.

S poštovanjem,

Zrinka Barišić Marenić, dr.sc, profesorica na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Nataša Bodrožić, Slobodne veze – udruga za suvremene umjetničke prakse, Zagreb

Zoran Burojević, ravnatelj Gradske galerije Striegl, Sisak

Lidija Butković, predavačica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka/Zagreb

Marijan Crtalić, umjetnik, Sisak

Frano Dulibić, dr.sc, profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Ana Elizabet, mag.art, vizualna umjetnica, Zagreb

Gaella Gottwald, ravnateljica, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU)

Igor Grubić, umjetnik, Zagreb

/BLOK/, Zagreb

Silva Kalčić, predavačica na Zavodu za dizajn Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Alem Korkut, profesor na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Ivan Kožarić, akademik, umjetnik, Zagreb

Irena Kraševac, dr.sc., predsjednica Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb

Sandra Križić Roban, dr. sc., viša znanstvena suradnica, Institut za povijest umjetnosti, likovna kritičarka i kustosica, Zagreb

Sonja Leboš, Udruga za intedisciplinarna i interkulturna istraživanja, Zagreb

Tihomir Matijević, akademski kipar, predavač na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, Osijek

Ivana Meštrov, predavačica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Split/Zagreb

Mihaela Richter, Kustoska platforma, Zagreb

Branka Sešo, bivša voditeljica Likovne kolonije Željezare Sisak, Sisak

Ljiljana Šepić, mr.sc, predavačica na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Saša Šimpraga, publicist, Zagreb

Maša Štrbac, voditeljica galerije Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Zagreb

Tonči Vladislavić, dr.sc., profesor na Akademiji primjenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, Rijeka/Zagreb

Alma Trauber, kustosica Gradske galerije Striegl, Sisak

Inicijativa i kontakt:

Projekt aRs PUBLICAe/1POSTOZAUMJETNOST/
http://www.1postzaumjetnost.wordpress.com

———————————————-

U POTRAZI ZA NESTALOM BISTOM

U potrazi smo za nestalom bistom Šandora Aleksandera koja je do 1950tih stajala na uglu Gajeve i Hebrangove , u neposrednoj blizini nekadašnje javne kuhinje “Prehrana” koju je Aleksander osnovao.

————————————————————————————————————————

INICIJATIVA ZA OBNOVU SKULPTURE RUKA PRIJATELJSTVA/POZDRAV MILENE LAH

Uredu gradonačelnika
Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport
Vijeću gradske četvrti Peščenica – Žitnjak

Zagreb, 26. rujna 2011.

Predmet: Inicijativa za obnovu skulpture Ruka prijateljstva/Pozdrav Milene Lah na uglu ulica Svetice i nove Branimirove

Poštovani/a,

Skulptura Ruka prijateljstva/Pozdrav izrađena je 1987. godine prema ideji istaknute akademske kiparice Milene Lah kao njezin poklon Gradu Zagrebu.

Skulptura je postavljena iste godine u sklopu malih komunalnih akcija na zelenoj površini uz novu Branimirovu kod križanja s Harambašićevom i Sveticama, a voditelj projekta bio je Centar za kulturu (Općine) Peščenica.

Skulptura Ruka prijateljstva/Pozdrav visine 6 metara izrađena je od koso postavljenih, međusobno povezanih pet oslikanih željeznih cijevi različite duljine, u formi stiliziranih prstiju ruke koja se nalazi uz frekventnu prometnicu i pokazuje prema smjeru središta grada.
Geometrijski stilizirane plohe oslika živog su kolorita.

Ta vrijedna skulptura nalazi se i na gradskoj listi spomenika kulture kao preventivno zaštićeno dobro (P-3532 / Narodne novine br.55/10), a danas traži obnovu.
Konkretno, treba ju nanovo obojati.
Radi se o nezahtjevnoj investiciji, koju, međutim, treba provesti stručno kako skulptura ne bi izgubila na autentičnosti.
Stoga apeliramo na gradsku upravu da se poduzmu potrebni koraci i protokom vremena teško oštećena skulptura tj. njena boja, obnovi sukladno pravilima struke.

S poštovanjem,

Nataša Bodrožić, Slobodne veze – udruga za suvremene umjetničke prakse, Zagreb

Lidija Butković, predavačica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka/Zagreb

Ana Elizabet, vizualna umjetnica, Zagreb

Silva Kalčić, predavačica na Zavodu za dizajn Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

Irena Kraševac, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske

Sonja Leboš, Udruga za intedisciplinarna i interkulturna istraživanja, Zagreb

Ivana Meštrov, predavačica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Split/Zagreb

Anja Planinčić, akademska kiparica, Zagreb

Mihaela Richter, Kustoska platforma, Zagreb

Saša Šimpraga, publicist, Zagreb

Maša Štrbac, Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Zagreb

Josip Zanki, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU), Zagreb

————————————————————

DIŠEŠ?

Saša Šimpraga

Ako, obzirom na nedovršenost nekih ključnih dijelova grada, nakratko preskočimo tezu o Zagrebu kao gradu permanentne tranzicije i zadržimo se tek na mijenama grada kao kontinuiranom procesu imanentnom urbanim sredinama, pitanje prekinutih blokova moglo bi se, osim u Zagrebu, naći u mnogim ne samo europskim gradovima.

Primjer takvoga nedovršenog bloka je i onaj između Savske ceste, Ulice Kršnjavoga, Pierottijeve i Jukićeve, a najpoznatiji je po bivšem hotelu Intercontinental (FUSNOTA 1) i u novije vrijeme Autonomnom kulturnom centru Medika u bivšim prostorima istoimene tvornice.

U čitavom tom bloku, a koji se zbog nezaokruženosti i ne doživljava kao takav, nekoliko je prekinutih slijedova fasada. Pojedine su otvorene budućim prigradnjama, dok je ona na historicističkoj zgradi u Savskoj br. 6. obzirom na kompleks hotela i pripadajuće javne zelene površine, po svemu sudeći konačno stanje, bar što se izgradnje tiče.

Nakon rušenja starijih substandardnih zdanja uz njenu bočnu fasadu, nikad nije uslijedila nova izgradnja s ciljem zatvaranja bloka budući da je parcela isprva poslužila kao mjesto za vojnu namjenu (kasarnu, potom i vojnu pekaru), a kasnije i spomenuti hotel.

Danas bi na toj lokaciji neposredno uz kućni broj 6 i bilo mjesta za manju, prije svega naglašeno usku zgradu koja bi smislenije upotpunila kraj bloka komunicirajući na sve tri otvorene strane, no aktualna urbanistička pravila isključuju pravo na gradnju, a što se može prihvatiti kao konačno.

Stoga je postojeće stanje obzirom na način na koji je urbaniziran neposredni okolni prostor, zapravo trajna slika grada.

Predmetna je bočna fasada suprotno već ustaljenoj praksi do danas čak i ostala lišena jumbo  reklama koje prekrivaju mnoge prazne fasade. Upravo će ta činjenica idealno poslužiti kao polazište u određivanju prijedloga lokacije za svjetlosnu instalaciju/neonski natpis „Dišeš?“ ANE Elizabet.

Privremena lokacija


Rad je u međuvremenu premijerno predstavljen na ovogodišnjem Urbanfestivalu, a obzirom na temu Gornji grad, bio je i izložen na bočnoj, istočnoj, fasadi zgrade Državnog hidrometeorološkog zavoda na Vranicanijevoj poljani.

Natpis je prvotno privremeno trebao biti postavljen kao neon pričvršćen na fasadu, no uslijed tehničkih poteškoća oko dozvola, s pravom nije odobreno bušenje povijesne fasade budući da zgrada uživa spomenički status najviše kategorije.

Pritom valja istaknuti da je ista fasada već opterećena antenama koje su također pričvršćene na način da je fasada bušena.  Zbog nemogućnosti iznalaženja rješenja koje bi bilo prihvatljivo Zavodu za zaštitu spomenika, forma rada je promijenjena, pa je natpis u konačnici projiciran na fasadu što se pokazalo kao uspješno rješenje koje vuzualnim doradama nije lišeno svoje plastičnosti.

Za razliku od privremene gornjogradske lokacije koja, obzirom na prirodu ambijenta nije u većoj mjeri izložena gradskoj vrevi, lokacija u Savskoj 6 za koju se rad trajno predlaže, sažima bit grada u svoj njegovoj slojevitosti, gradskoj gužvi zvučnih, vizualnih i inih podražaja.

Dok na privremenoj lokaciji u Vranicanijevoj ulici, natpis bude zamijećen u prolazu, čak i pomalo dramatično u trenutku kada se ta ulica otvara primjerice prelazeći iz Dverca u Ćirilometodsku, na lokaciji u Savskoj on, osim usputnosti, nudi i statičnost kao ključnu u prijemu. Naime, poruka bi se osim iz kretanja doživljavala i iz mirovanja: kada se prilazi iz smjera sjevera natpis postaje jasno vidljiv prilikom čekanja na semaforu na Ulici Krašnjavoga, a gotovo idealno čitljiv čekajući tramvaj s obje strane Savske.

On tako nudi umjetnički sadržaj na mjestu i u vremenu kada ga se ne očekuje.

Investicija u promatrača

Postavljen u frekventnom javnom prostoru natpis crpi svoj smisao upravo u pulsirajućoj atmosferi grada.

“Dišeš?” tako postaje pukotina u svakodnevici, koja ima mogućnost izbaciti iz automatiziranog kretanja gradom, neočekivano se uplesti u rutinu i katapultirati nas iz kolotečine. Autorica će to okarakterizirati kao “investiciju u promatrača”.

Iako bi rad do punoga izražaja dolazio noću kada svijetli, funkcionirao bi i danju kada je ugašen, jednako tangirajući užurbanu prolaznicu ili usporenoga šetača.

Lokacija na koju bi instalacija bila postavljena, a što je izuzetno važno, nije opterećena postojećim reklamama koje bi remetile ili zagušivale njenu prijemčljivost.

A iako njena poruka asocira na reklamu, ona zapravo tek koristi medij kao svojevrsnu podvalu, odnosno „mimikrički prisvaja reklamno sredstvo za prijenos pitanja” koje u moru (reklamnih)” tuđih koncepata i mišljenja” na neki način reklamira promatrača samome sebi, čime “investicija” postaje i isplativa.

Time rad  “funkcionira kao svojevrsni podsjetnik-pomagač sa terapeutskom vrijednošću i namjerom se da će, makar na trenutak  osvijetliti (a istovremeno i osvijestiti) unutrašnji prostor gradskog promatrača/šetača/korisnika.”

Posljednih godina učestali je trend reklama u nastavcima. Pojavi se nešto što isprva nije jasno, a potom se u nastavku pojasni. Ovdje je ishod posve neizvjestan, on ovisi o čitaču ili gledateljici, pitanje je uvijek isto ili uvijek drugačije, a takvi su i odgovori,  ukoliko ih ima. Nudeći kognitivni sadržaj,  prolaznik, čekač tramvaja ili putnici u automobilu zaustavljeni u prometnoj gužvi će se možda konfrontirati sa samim sobom, možda pitanje usmjeriti negdje drugdje, možda dočekati očekivani znak, a možda ga neće ni zamijetiti.

Kod onih koji ga osjete, pitanje može potaknuti promišljanje ili čak otvoriti mogućnost  „početka pobune“.

Time autorica promišljeno i jednostavno sažima ne samo antropologiju grada u jedno bazično pitanje,  već istovremeno u svoj slojevitosti ispisuje pitanje koje je također vrlo konkretno i direktno: disanje kao osnovno, neizostavno i univerzalno, ono koje asocira na život sam.

Rad osim intimne naravi ujedno jasno progovara o urbanom životu, a postavljeno u kontekst, osim ljudima, može se uputiti i izravno gradu, u zagrebačkom slučaju, gradu izmučenom tranzicijskom stvarnošću.

Zavodljivost

Istovremeno, „Dišeš?“ bi unosio vedrinu kroz bijelo svjetlo koje bi iluminiralo zaboravljeni ugao u centru grada prebojanom noćnom žutom svjetlošću zagrebačkih ulica te se i na taj način diskretno isticao.

U vizuri neonski natpis nudi i mijene u perspektivi ovisno o godišnjim dobima, kad drvoredi u Savskoj imaju ili nemaju lišća pa mu se doseg sukladno tome mijenja, produžuje, zimi postaje vidljiv već iz daljine.
Rad komunicira i sa stanarima okolnih zgrada, ali i posjetiteljima obližnjega hotela pred čijim pročeljem svijetli, možda na nepoznatom jeziku pri čemu se svodi na estetiku koja također može uspješno funkcionirati sama za sebe.

”Dišeš?” tako “uzima pažnju, zavodi, ali istovremeno upućuje na pomak u perspektivi, otvarajući neku novu vrstu pažnje” navodi Ivana Meštrov.

Pitanje je ujedno “zagonetno, istovremeno relativizirajuće, a to je možda sastavni dio  koncepta”, reči će Fedor Kritovac.

Pitanje je isto, a čitanja su različita, baš kao grad ili ljudi.

Ciljana fasada u Savskoj predloženom svjetlosnom intervencijom zapravo pronalazi novi smisao kulise za umjetnost, a istovremeno simbolički, pa i stvarno, definira kraj bloka nudeći novi sadržaj, ali i novu kvalitetu.

Rad dužine oko 2 metra bi na ciljanoj fasadi bio postavljen dovoljno visoko da se ne može lako uništiti i da vizuru ne ometa tamošnji novinski kisok, njegove reklame i postojeći grafiti, a opet dovoljno nisko da ne progovara s visoka.

Stjecajem okolnosti bočna fasada zgrade u Savskoj 6 ostala je ploha otvorena gradu i posljedično, umjetničkoj imaginaciji koju rad „Dišeš?“ sada nudi.

Transformacija ulice


Za ponuđeni se lumino rad upravo izbor lokacije (autora ovoga teksta) čini ključnim u kvalitativnoj percepciji poruke koju „Dišeš?“ odašilje i propituje.

Prazna fasada bi umetanjem svijetlećega natpisa doslovno oživjela, istovremeno osvjetljavajući potencijal transformacije čitavog mikromabijent pripadajućega dijela Savske ceste, pritom možda i otvarajući vrata nove dimenzije za čitavu ulicu, ali i u kontekstu javnog prostora Zagreba  – nudeći posve novu i trajnu umjetničku tipologiju.

ANA Elizabet autorica je i svjetlosnoga rada “Više svjetla” stalno postavljenog u kafiću ITD-a koji je sjajno oplemenio tamošnji prostor. U Zagrebu  je svoj prvi rad u javnom prostoru, skulpturu bez naslova, Elizabet postavila 2009. godine ispred Dječjeg vrtića Medo Brundo u Dubravi, a u tijeku su nastojanja za realizaciju prijedloga zagrebačkog spomenika Milutinu Milankoviću koji bi se trebao nalaziti u Travnom, u jednom od parkova novozagrebačke Plave potkove čime se ujedno nastoji afirmirati ta po dimenzijama bitno veća inačica povijesne Zelene potkove.

Inicijativa za postavljanje natpisa/skulpture „Dišeš?“na fasadi u Savskoj prijavljena je na gradski javni natječaj, a o rezultatima će ovisiti da li će rad naći svoje stalno mjestu u slici Zagreba, riječima Sonje Leboš, tako iluminirajući mogućnost humanijeg okružja.

­___________________________

(FUSNOTA 1) Danas Hotel Westin, arh. William Bonham, Slobodan Jovičić, Franjo Kamenski, Mira Mahl – Begović, dovršen 1975.godine kao prvi hotel u Zagrebu namjenski izgrađen za neki veliki svjetski hotelski lanac i s jednom od prvih podzemnih garaža u gradu. Izgradnja hotela bila je, osobito urbanistički, predmetom kontraverze. Izgradnjom uglovnice s neboderom preko puta hotela i samoga hotela, definitivno je dokinuta ideja o kružnom toku na križanju Savske i Kršnjavoga i Vukotinovićeve, a koja je dijelom već bila ostvarena krajem 19. stoljeća.

(Objavljeno u Zarezu od 28. listopada 2010.)


………………………………….

Jedan odgovor to “initiatives”

  1. Mladenka Dabac,dipl.ing.arh.,dipl.ing.gradj.,ovl.arh.,DWB Veljača 7, 2012 at 9:40 am #

    Sjajna intervencija u javnom prostoru.Podrzavam je u svim slojevitim razinama koje
    ima i generira.
    Mladenka Dabac,dipl.ing.arh.,dipl.ing.gradj.,ovl.arh.DWB

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: