interviews

Marina Baričević, likovna kritičarka

 MUZEJ NESPORAZUMA

 Saša Šimpraga (2012.)

 

 Najavljeni zagrebački spomenik Majci Terezi izrađuje se na temelju rješenja koje nije odabrano na javnom natječaju, a sukladno primitivnoj i u Zagrebu sveprisutnoj praksi da gotovo svaki spomenik treba biti u ulici koja se zove po osobi kojoj se spomenik podiže, i ovaj je najavljen za Ulicu Majke Tereze, u Vrapču. Kako ocjenjujete taj spomenik, odnosno način kojim dolazi do njegovog postavljanja?

Nema primjera na svijetu da ulice, ceste i puteljke «predvode « kipovi ličnosti po kojima se zovu. Taj novo hrvatski običaj rezultat je samovolje, primitivizma , bahatosti… raznih gradonačelnika i političara , koji došavši na vlast ne znaju što će s urbanom sredinom. Izigravajući moć pretvaraju je u vlastiti vrt ili dvorište sadeći , kao do jučer patuljke, sada kipove. Slobodno ih ocjenjujemo domoljubnim kičem , bijegom u ispolitiziranu modu. Jednom pokušano kopira se neviđenom brzinom.

Naravno, jer je isključena struka. Već od Domovinskog rata u Hrvatskoj ne stoluje kultura, od zastupničke procjene u Saboru o vrijednosti mozga do ukidanja rubrika za kritiku u većini medija…A počelo je mijenjanjem svih postojećih mjerila vrijednosti bez uspostave novih. Otvoren je prostor za nered !

Postavljanje spomenika u prostor ima svojih nekoliko zapovijedi struke bez čijeg poštivanja sve postaje lakrdija. Bastard, pola slično kipu, pola kič.

Spomenik je djelo umjetnika – kipara i kao povijesni događaj ostvaruje se i postavlja u timskom radu. Sudionici su kipar, klesar ili ljevač , kritičari i povjesničari umjetnosti , arhitekti i urbanisti, pejzažni arhitekti….On mora formom, plohom, linijom, svjetlom i sjenom …predočiti misao – događaj . Prvi je izbor spomenika na javno raspisanom natječaju , usporedno i izbor osmišljenog arhitektonskog prostora. Spomenik i prostor su u simbiozi, korespondiraju, a ne tuku se.

Najavljeni zagrebački spomenici (čak tri !) Majki Terezi nisu naplavili Zagreb preko natječaja nego samovoljom pojedinaca , bio on ambiciozan (nekritičan i netalentirani ) skopski kipar Toma Serafimovski ili gradonačelnik Milan Bandić, koji je angažirao kipara Vladu Radasa. Da se poštuje struka niti jedan kip Majke Tereze ne bi prošao kriterije vrijednosnih prosudbi. To su konvencionalni i izmučeni likovi bez poruke, ekspresije i zanatske vještine. Loša predstava kao vrhunac kiča i neukusa, koji proizlaze iz takozvane  religiozne nametljivosti. Ne prolaze u recentnom vremenu, još manje mogu izdržati budućnost, kojoj su namijenjeni. Ovi, aktualni spomenici jedva mogu izdržati mandat bahatih i nesigurnih političara.

Kako komentirate činjenicu da nijedno strukovno tijelo nije reagiralo na najavu toga i takvog spomenika? 

 Osobno sam reagirala kritikama u «Feralu « na sve spomeničke nesporazume i amaterizme, a eto, toliko godina poslije,  javili ste se samo Vi . Dakle, zajedno guramo uzbrdo isti kamen. Ipak, za javni angažman, reakciju u medijima treba prostor za borbu, koji je nestao, treba neravnodušna publika i treba karakter, koji je individualan. Treba i pouzdana informacija, koja najčešće u mutnim vodama nema bistrinu. Da je još s nama profesor Radovan Ivančević ,sigurna sam, reakcija ne bi izostala u ime struke povijesti umjetnosti.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor i ponižavaju temu (zagrebački spomenici Ljudevitu Gaju i Stjepanu Radiću ili osječki Anti Starčeviću itd.)? Jesu li ti spomenici autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji ili nešto treće?

Svaki i najlošiji spomenik je rad ljudske ruke. S tom mišlju ne bih uništila sve te strašne plastike (Marulić, Gaj, Radić, Majka Tereza…) nego bi ih premjestila u neki skladišni prostor i pokazivala studentima Akademije likovnih umjetnosti kako se ne modelira, niti postavlja u prostor. Što znači autizam u suvremenosti, podilaženje političkim gubernatorima i modi vremena…. Svaku destrukciju isključujem. Čak, s dovoljnom količinom toga kiča mogao bi se otvoriti Muzej (spomeničkog i političkog) nesporazuma.

U pravu ste, naravno da su ti spomenici autentičan iskaz duha vremena, znak vremena u kojem manjina kontaminira, a većina šuti. To je znak za recentno lice zemlje u kojoj su zatvorene gotovo sve knjižare, ukinite novinske rubrike za kulturu kao poligoni za kritički osvrt, a gradski trgovi zagušeni šatorima za dernek…

Kako ocjenjujete radni prijedlog intervencija s cljem poboljšanja postojeće javne plastike grada Zagreba, nastao u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST?

Vaš radni prijedlog intervencija za poboljšanje javne plastike u Gradu Zagrebu ocjenjujem zanimljivom, potrebnom, javnom, stručnom… panel diskusijom, koju je nemoguće ignorirati. On je lakmus za dobru volju mjerodavnih da prihvate prijedlog, koji ilustrira znanje, javno dobro i potrebu za civilizacijskim odnosom (pijetetom) prema kulturi. Više govori Vaš prijedlog o duhu post ratne Hrvatske od nakaradnih spomenika. On je snažan, demokratski otpor primitivizmu i poklič za ispravke.

Što mislite o praksi postavljanja istih spomenika u različitim gradovima? Naime, postoji npr. inicijativa da se Kožarićev zagrebački Matoš postavi i u Splitu, odnosno ove će godine biti postavljen i u Parizu, ili slučaj Krleže Marije Ujević-Galetović koji se praktički masovno proizvodi i postavlja gdje god se stigne (Zagreb, Opatija, Osijek, Budimpešta)? 

Nisam sklona multipliciranju istih spomenika i postavljanju istih diljem Hrvatske. Premala smo zemlja za takvo duplicirano smještanje svakih par desetaka kilometara. Osim te činjenice takva ideja doprinijela bi uniformiranosti javnog urbanog prostora, a i dobrano bi se zapostavili ostali kipari. Hrvatska je kroz povijest dobra kiparska nacija, pa je cilj to bogatstvo izričaja pokazati.

Potvrda ovih promišljanja je primjer spomenika Miroslavu Krleži akademkinje Marije Ujević Galetović u Opatiji. Bez stručno odabranog mjesta Krleža je spušten na zemlju uz cvjetnjak i kavanske stolice, uz šetnicu…. doprinoseći dojmu zagušenosti prostora i ne privlačeći nikoga. Posebno jer su najbrojniji gosti Opatije Zagrepčani, koji u nekih stotinjak kilometara udaljenom Zagrebu imaju isti spomenik.

U kojem smjeru treba ići umjetnička praksa bilježenja sjećanja danas? Što može preuzeti funkciju ono što svodimo pod pojam spomenika, s obzirom da je bilježenje sjećanja konstanta u ljudskoj povijesti?

Ovo je pitanje na koje nisam pozvana ja odgovoriti. Ono je u kompetenciji  likovnih umjetnika, koji bi trebali uvijek biti u duhu vremena, čak i ispred njega. Suvremena umjetnost nastoji uspostaviti vezu, komunikaciju između umjetnosti i publike. Koristi pritom prepoznatljiv, recentnom okviru,  kiparski vokabular. Na toj relaciji razumijevanja, zapravo čitanja djela ogleda se aktualnost događaja koji se obilježava i garantira trajanje kroz povijest. Sa spomenicima Radiću, Maruliću, Majki Terezi… nemamo nikakvu komunikaciju; oni odbijaju gledatelje !

Smatrate li da su umjetničke intervencije danas smislenije u svojim privremenostima ili to ovisi od slučaja do slučaja? 

Sve ovisi o snazi umjetnika, odnosno poruci ideje. Dakle, ovisi od slučaja  do slučaja.

Ipak ako u Vašem pitanju o «…umjetničkim intervencijama u svojim privremenostima…» mislite na instalacije, video , performans… kao dominantne umjetničke vrste suvremene likovne kulture, onda su umjetničke intervencije danas mnogo smislenije. Pritom valja podsjetiti da se instalacija ostvaruje u prostoru, a on je sastavni dio instalacije. Komunikacija je sjajna, akcentuira doživljajnost, jer gledatelji mogu voditi dijalog smještanjem unutar same instalacije – djela.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkog sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja?  U kojoj mjeri procedura selekcije treba ili mora biti demokratična, odnosno uključivati kulturnu javnost s ciljem iznalaženja najboljih rješenja?

Dilema stručno ili javno mišljenje je neprimjerena. Javno mišljenje je  ulica. Struka je zakon pod uvjetom da su članovi prosudbenih komisija profesionalno etični.  Čak, čini mi se važnijom moralna komponenta od stručne.  A u vezi kulturne javnosti, nije nužno je mobilizirati ako je procedura odabira spomenika u korist oplemenjivanja prostora ili obilježavanja značajnog datuma i ličnosti na visokoj umjetničkoj i etičkoj razini.

Kako ocjenjujete postojeće modele po pitanju interdisciplinarnosti u definiranju svega onoga što kvalificiramo kao umjetnički sadržaj i ulazi u javni prostor?

Pitanje je suviše općenito. Sklonija sam diskusiji na određene, poznate teme i primjere. Vrijeme je  sve više sklono interdisciplinarnosti, osvjetljavanju i tumačenju uz pomoć udruženih znanosti i disciplina. To je uzbudljivo.

Inicijativa 1 posto za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

U znatnom smo raskoraku  između pametnih i potrebnih ideja  i mogućnosti /sluha gospodarske i društveno – političke stvarnosti. Naravno da smatram dobrom Vašu ideju o zakonu , koji bi poticao i regulirao realizaciju umjetničkih sadržaja u javnom prostru. Ali donošenje takvog zakona bez primjene i realizacije je društveno neodgovorno. U civiliziranom svijetu to funkcionira.

U našim urbanim sredinama još uvijek postoje grado-šerifi. Jedan želi iluminirane fontane , drugi je u mediteranski gradski ambijent smjestio paunove, koji su uginuli od salinizacije.  Još je uvijek kod nas jača zavičajna nostalgija ili primitivno pokazivanje mišića od zakona.

S obzirom na trend privatizacije javnih dobara/javnog prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za očuvanje društvene svojine? Ima li umjetnost potencijal društvene transformacije?

Nažalost ne, ne vidim. Možda za nekih pedesetak godina…

Što mislite o prijedlogu da se na zelenoj površini u zagrebačkoj Cesarčevoj ulici formira izlagački punkt za suvremenu umjetnost u javnom prostoru? Prostor je dio nedovršenoga bloka, gradnja neće nikada uslijediti jer se od zatvaranja bloka odustalo, a tamošnja zelena površina (pored javnog wc-a) je već poslužila za nekoliko različitih intervencija. Prijedlog je da se novi punkt organizira u suradnji s institucijama, strukovnim udruženjima i stranim kulturnim fundacijama u Zagrebu te povremeno u Cesarčevoj izlažu radovi koji mogu ili ne moraju biti izrađeni upravo za to mjesto. 

 

Svaki prijedlog, koji je kvalitetni pomak u  promociji suvremene umjetnosti, posebno u javnom prostoru, je značajan. Ipak, i najbolji prijedlog ako nije osmišljen lako propadne… Stoga, ovo je pitanje samo načelne naravi, treba vidjeti cjelokupnu dokumentaciju.

 

Kako ocjenjujete činjenicu da se u Zagrebu i drugim mjestima u Hrvatskoj gotovo uopće ne može vidjeti suvremena umjetnost u javnom gradskom prostoru?

Vrtimo se u krug. Pa recentna politika je autistična prema umjetnosti, zemlja je  u recesiji i depresiji, a poznavanje umjetnosti nikakvo ! Za razumjeti suvremenu umjetnost treba puno senzibiliteta i interdisciplinarno znanje o umjetnosti u svim izričajima, o sociologiji, politici, literaturi… A čuvari kese s novcima i glavni akteri odluke još su na soparniku, kolu i vezu…

 

 

 

 

———————————————-

Sonja Leboš, kustosica izložbe

UKLETI NEIMAR U ZAGREBU

Saša Šimpraga (2012.)

 

Zagrebačka izložba o arhitektu Bogdanu Bogdanoviću otvorena je 9. listopada (2012.) u Gliptoteci HAZU-a. Tko su organizatori i što možemo vidjeti?

Izložba je organizirana u suradnji Austrijskoga kulturnog foruma i Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), tj. kroz dva projekta kojima je UIII nositelj i jedan od partnera. To su projekti Mnemosyne i aRs PUBLICae/1POSTOZAUMJETNOST, u kojima se bavimo fenomenima kulture sjećanja i politika pamćenja u javnom prostoru. Naime, izložba progovara o Bogdanu Bogdanoviću kroz ključ antropologije sjećanja. Citirala bih ovdje njegovu rečenicu iz “Ukletog neimara”: “Tek dovršeni tumuli (veštački brežuljci) Spomen-groblja u Sremskoj Mitrovici, a odmah zatim i grupa kenotafa u makedonskom gradu Prilepu, otvarali su put jednoj novoj antropologiji sećanja.” Dakle, s jedne strane imamo polje antropologije, a s druge strane arhitekturu. Bogdanovićev me rad oduševljava upravo u toj napetosti između (inter) disciplina, a toga u njega ne nedostaje. Njegove djelatnosti nadovezuju se jedna na drugu u njemu kao arhitektu, pejzažnom arhitektu, piscu, filozofu, povjesničaru arhitekture, etimologu, grafičaru, kiparu. Bio je doista homo universalis u epohi kojom ne dominira ni homo economicus, nego sirovi nagon za zgrtanjem kapitala.
Pojam ključan za koncept izložbe je engleski pojam koji je Bogdanović upotrebljavao u njegovom fonetiziranom obliku – invajronmentalizam, dakle environmentalism, što bi se uvjetno dalo prevesti kao znanost o ljudskoj okolini. Bogdanovićev environmentalism je od longue dureé kvalitete – koristim tu Braudelovu sintagmu jer u potpunosti odgovara Bogdanovićevom pristupu prirodnim okruženjima te metamorfozama krajolika koje iz tog pristupa proizlaze.
Izložbu sam sastavila iz materijala koji je godinama istraživao Ivan Ristić, a potom ga pripremio najprije za bečku izložbu 2010., pa beogradsku 2011. godine. Slikovni sam imaginarij posložila u sasvim novom ključu – Bogdanović je nepresušan izvor interpretacija. Vjerujem da će za neke posjetioce izložba biti jednako zanimljiva kao i posjet Pitijinoj spilji.


Bogdanovićev opus uključuje nekoliko spomeničkih cjelina u Hrvatskoj?

Bogdanović je oblikovao 19 memorijalnih cjelina koje su izvedene, no sve nisu prikazane na izložbi. To nije njegov ukupan rad – u bečkom, vrlo obimnom katalogu (naš, nažalost, nije tako obiman, ali je jednako lijep) izlistano je 57 djela, od kojih je većina izvedena, uključujući i njegovo zadnje djelo, spomenik na Putu mira na bečkom Donauinselu. To je zapravo Mahnmal, jer njemački jezik razlikuje Mahnmal, doslovni prijevod bio bi opomenik, i Denkmal, što je ekvivalent našem spomeniku. Mislim da u regionalnim kulturama nedostaje više opomenika. Na zagrebačkoj izložbi predstavljeno je 11 od 19 memorijalnih cjelina. Najpoznatije Bogdanovićevo ostvarenje u Hrvatskoj je Jasenovac, netko još možda zna i za vukovarski Spomen-park Dudik, a tek rijetki za spomenike u Labinu i na Klisu. Spomenik na Klisu, pod nazivom “Čuvari slobode”, posvećen je obrani mjesta 1943. i posljednji je njegov spomenik u zemlji pred raspadom, koju će uskoro biti prisiljen napustiti. Mislim da je velika šteta što tada nije imao mogućnosti barem za spomen-park, ako ne i za spomen-područje, jer onda bezumnici koji su taj spomenik 1996. razmontirali ne bi imali tako lagan posao. Veći Dudik ipak je bilo nešto teže devastirati. Oštećeni su šiljci spomenika, ali park je još ondje. Ni naredbe Gojka Šuška za uništenje jasenovačkog “Kamenog cvijeta”, na sreću, nisu realizirane.

Fokus izložbe je na dva mjesta?

Najviše prostora posvetila sam Jasenovcu i Mostaru. U slučaju Jasenovca, koji sam autor naziva svojom “modernističkom egzibicijom” – to je i jedini njegov spomenik koji nije od kamena nego od prenapregnutog betona – mislim da je uspio stvoriti jednu posebnu umjetnost, umjetnost komemoriranja krajolikom, i to puno prije no što je iskovana sintagma land art Roberta Smithsona. Ta nova umjetnost uspjela je u metamorfozi stravom natopljenog predjela u nešto drugo, istovremeno itekako uvažavajući temu i nezaboravljivost nebrojenih tragedija.
Smatram da Bogdanović nijedan svoj rad nije smatrao dovršenim, u njegovoj filozofiji, poput traktata “Urbs & logos”, jasno se čita civilizacijska distinkcija između etrušćanske kulture gradova, koja je dopuštala tu nedovršenost, mogućnost metamorfoze, i one rimske, koju on već drži dekadentnom, onom koja grad odviše definira, sapinje unutar olako određenih parametara.
Mostar je posve drugačiji i to već time što Bogdanović tu partizansku nekropolu smatra idealnim ideogramom grada. Mostarska gradska nekropola je godinama i desetljećima bila mjesto na koje su ljudi dolazili voditi ljubav, a odjednom se pretvorila u mjesto na kojem su dolazili istjerivati svoju mržnju.

Kada razmišljam o tome kako da se život na Bogdanovićevim spomenicima obnovi i nastavi, nameće mi se ideja zvuka i iluminacije. Zbog toga sam pozvala umjetnika Ivana Marušića Klifa da svojom intervencijom transformira drugu od dviju prostorija izložbe. Dakle, u prvoj prostoriji su paneli s crtežima i fotografijama vezanim uz 11 spomeničkih cjelina, uključujući i deset originalnih Bogdanovićevih crteža koji su specijalno za ovu priliku dopremljeni iz Jasenovca te one digitalizirane iz Beča, prenesene u iluminativni medij. Panele je, prema mom konceptu, oblikovao dizajner Dejan Kršić. S Ronaldom Panzom i njegovim kolegama iz umjetničkog kolektiva AZOT dogovarala sam audio-intervenciju, ali za to, kao ni za prijedlog rasvjete mostarske nekropole, jednostavno nije bilo dovoljno vremena ni novca, tako da se to pomiče u budućnost.
U sklopu izložbe, 19. listopada održat će se okrugli stol uz sudjelovanje istaknutoga austrijskog publicista Friedricha Achleitnera, slovenskog arhitekta Aleša Vodopivca, ravnatelja bečkog Architekturzentruma Dietmara Steinera, spomenutog Ronalda Panze i kritičara arhitekture Maroja Mrduljaša. Tom prilikom pokušat ćemo ponuditi i jedan komparativni pristup čitanju Bogdanovićeva djela, u usporedbi s radom Jožeta Plečnika, Edvarda Ravnikara, ali i stvaraoca poput Vojina Bakića. Zahvaljujući Bogdanovoj udovici Kseniji Bogdanović, izložba uključuje i njegovu zbirku knjiga. Mislim da će to biti vrlo osoban dodir s njegovim velikim opusom.

U okviru projekta aRs PUBLICae/1POSTOZAUMJETNOST pokrenuta je i inicijativa za obnovu spomenika na vukovarskom Dudiku, što nije prva građanska inicijativa za obnovu tog spomenika; paralelno s izložbom, pokrenuta je i inicijativa da Bogdanović dobije ulicu u Zagrebu?

Ideja o ulici nastala je unutar projekta, s obzirom na to da je Bogdanović dao osobit doprinos i hrvatskoj kulturi i prostoru, a bio je i velik protivnik nacionalističkih politika. Ako je Zagreb dobije, bila bi to prva Bogdanovićeva ulica uopće. I inicijativa za obnovu Dudika dolazi iz istog izvora, a oslanja se na slične inicijative za obnovu i zaštitu spomeničke baštine kojima se 1POSTOZAUMJETNOST aktivno, i to uglavnom volonterski, bavi.

Objavljeno u Novostima od 19. listopada 2012. pod naslovom Homo universalis u epohi zgrtanja  

 

 

 

 

 

—————————————-

Renata Poljak, video umjetnica

IMUNI NA FAŠIZAM (2012.)

Razgovarao: Saša Šimpraga

Povodom Svjetskoga dana mira, 21. rujna, vaš rad Small Talk trebao je biti prikazivan na medijskim displejima dvaju središnjih zagrebačkih trgova: o čemu je zapravo riječ?

Rad se oslanja na autentičnu rečenicu, pitanje koje je desetogodišnji učenik jedne osnovne škole u Splitu uputio svojoj majci: “Zašto, mama, jedino ja u razredu ne mogu imati kukasti križ na pernici?” Medijski displeji na trgovima, kulisama svakodnevnih gradskih aktivnosti, čitaju se dok se čeka tramvaj ili ispija kava na terasi kafića, pa su idealni prenositelji pitanja koliko smo postali imuni na fašizam, i to ne na onaj povijesni, nego ovaj današnji! Premda je već bilo dogovoreno, rad neće biti postavljen. To nije dopustila tvrtka koja iznajmljuje displeje, uz obrazloženje da je preprovokativan…


Svojim radovima reagirate na društveni trenutak. Primjerice, u kratkom filmu Velika očekivanja problematizirate fenomen bespravne gradnje u Dalmaciji, dok se u jednom od posljednjih, nagrađenom filmu o Bošku Buhi, poigravate junacima socijalističke epohe te propitujete današnje vrijednosti i ideale, pitajući se kome sada vjerovati. Kome, dakle, vjerujete?

Željela sam prikazati zbunjenost generacije koja je odrasla u Jugoslaviji i koja je imala određena “jugoslavenska” uvjerenja, da bi se odjednom, u mojoj sedamnaestoj, sve to proglasilo “krivim”, kao neko “krivo djetinjstvo”. Uspostavu tog drugog identiteta prate nova vjerovanja i ideali, oprečni dotadašnjim. Film Režiranje glumaca / režiranje uvjerenja za primjer uzima glavnog glumca filma Boško Buha, ikonu ne samo mog odrastanja i partizana par excellence; Boška Buhu nije tumačio Slavko Štimac, kao što su mnogi od nas vjerovali, nego glumac Ivan Kojundžić, kojem je to bila prva i zadnja uloga. U mom videu, nakon što vidimo isječke iz filma Boško Buha u kojima djeca s petokrakama na čelu izlaze iz rovova u juriš na neprijatelja i umiru pod cvijećem dok Oliver Dragojević pjeva Nek’ nas sete ove slike na tu decu i te đake, što su mali, mali za vojnike, al’ veliki za junake, u kadru je glavni glumac danas, u svojoj 48. godini. Kojundžić sada igra režirani razgovor i na ista postavljena pitanja odgovara oprečnim odgovorima: primjerice, u jednom trenu pojašnjava kako je bio ponosan što je glumio Boška Buhu s kojim je dijelio uvjerenja, a u drugom, kroz montažu u slici na drugom dijelu ekrana, objašnjava da je bio prisiljen igrati tu ulogu jer se u protivnom nešto loše moglo dogoditi njemu ili njegovoj porodici. Oprečni su i njegovi odgovori na pitanja o tome kako je i zašto bilo dobro prije, o bratstvu i jedinstvu te posljednjem ratu. Željela sam prikazati dvije realnosti koju su nas okruživale ili nas okružuju. Pritom me zapravo nije zanimala individualna, privatna istina koju svatko nosi negdje u sebi i na temelju koje gradimo svoje moralne zakonitosti; zanimala me grupna, socijalna situacija generacije i te, po svemu različite, realnosti s kojima živimo.

Ove će jeseni vaši radovi biti predstavljeni u pariškoj Palais de Tokyo?

Bit će ondje prikazana četiri filma, koja su presjek posljednjih dvanaest godina mog rada. Ciklus započinje videom iz 1999. Sjećanja (Tito, tata i Režiranjem glumaca / režiranjem uvjerenja iz 2011., a nastavlja se Velikim očekivanjem i dvokanalnom instalacijom, radom sastavljenim od dva dijela, Ruta i Spomenik. Ruta je rad inspiriran romanom Ruta Tannenbaum Miljenka Jergovića, a u drugom pratimo vodiča koji turistima “objašnjava” spomenik stradalim Židovima Europe postavljen u Berlinu, i to tako da ih zabavlja, pa se oni uglavnom smiju za vrijeme razgledavanja.

Ljetos je u Bolu održan prvi Lovely Days, festival suvremenog videa kojem ste osnivačica i u sklopu kojeg ste na Brač doveli neke istaknute međunarodne umjetnike. Kako je prošao festival i hoće li postati tradicionalan?

Prvo je izdanje proteklo iznimno uspješno, pa se nadam da će festival postati bolska prepoznatljivost. Započinjemo i s prikupljanjem arhive “videa dana”, putem koje bi se s video-umjetnošću upoznavali i lokalni stanovnici zimi i znatiželjni turisti ljeti. U planu je i suradnja s renomiranim festivalom Loop iz Barcelone.

Koja biste imena suvremene video-umjetnosti mogli izdvojiti?

Eija-Liisa Ahtila je umjetnica i režiserka na koju pomišljam još otkako sam prvi put vidjela njezine video-instalacije i naraciju. Nedavno sam u MoMA-i vidjela i fantastične filmove Nizozemca Aernouta Mika, kao i 16-mm instalacije Tacite Dean, čiji su mi tekstovi i publikacije vrlo inspirativni, a cijenim i neke od radova Douga Aitkena. Svakako bih istaknula i začudne filmove Danice Dakić, bosanske umjetnice naglašene socijalne poetike te, dakako, radove jedne od začetnica video-umjetnosti u Hrvatskoj, Sanje Iveković.

Kako ocjenjujete činjenicu da se u Zagrebu i drugim mjestima u Hrvatskoj gotovo uopće ne može vidjeti suvremena umjetnost u javnom gradskom prostoru?

Da ne bih rekla da je to jadno i primitivno, reći ću da je jako loše; nažalost, ovdje odnos prema suvremenoj umjetnosti u javnom prostoru kao da ne postoji. S druge strane, postavljene skulpture, a gotovo u pravilu je riječ o spomenicima, pripadaju nekom prošlom vremenu i značenjima, ali i takve precizno bilježe trenutak u kojem su nastale. Sve je to izuzetno loše za gradove, a odražava se i na mentalitet ljudi. U Hrvatskoj ne postoje fondovi koji bi poticali suvremenu produkciju kroz javne natječaje i rješenja koja bi obogaćivala prostore i ljude, pa mislim da bi tako nešto – Zagrebu, Bolu, Hrvatskoj – bilo nužno potrebno.

Preneseno iz tjednika Novosti od 21. rujna. 2012.

http://www.novossti.com/2012/09/imuni-na-fasizam/

 

 

 

 

———————————————————————————————–

JOSIP UŠAJ, autor Studije rasvjete Zagreba i stručnjak za scenarije svjetla

NEGDJE SVJETLO GRADI, A NEGDJE DEGRADIRA (2012.)
Saša Šimpraga

U kontekstu javnih prostora pod svjetlima grada podrazumijevamo ne samo javnu rasvjetu, već i tzv. akcentnu rasvjetu kao njenu nadogradnju, a kojoj je cilj isticanje gradskih volumena. Pritom, umjetno svjetlo kao konstruktivni element fizionomije grada nudi neizmjerne mogućnosti, ali poput svakovrsnih intervencija u (javni) prostor traži svoj promišljeni izraz. Istovremeno, uopće je jedna od temeljnih karakteristika grada da – svijetli.  
Budući da su gradovi slojeviti, koliko se uopće ta činjenica može „uhvatiti“ svjetlom?

Javna gradska rasvjeta prevladavajuće je svjetlo nekog grada.
Za razliku od te rasvjete koju podrazumijevamo, u kontekstu javnih prostora pod svjetlima grada uzimamo i tzv. akcentnu rasvjetu koja je fragmentarno instalirana, najčešće u prepoznatljivim gradskim središtima, starim jezgrama, posebno vrijednim ambijentalnim cjelinama, parkovima i drugdje.
Akcentna je rasvjeta najčešće skromna po obimu u odnosu na javnu rasvjetu, i čini njenu nadgradnju. Poželjno je da javna i akcentna rasvjeta funkcioniraju udruženo. No, akcentna, za razliku od javne rasvjete, nije sveobuhvatna. Postavlja se sukladno relevantnim sadržajima i funkcionira kao zaseban sistem.
Njome ističemo vrijedna zdanja ili cjeline, koja ne osvjetljavamo radi njih samih, već zbog privlačne i prepoznatljive noćne slike grada.
To doprinosi njihovoj reafirmaciji, odnosno tako im se produžava život u večernjim i noćnim satima. Tada ta stara ili nova zdanja postaju jasno vidljiva i prepoznatljiva, a time i više prisutna.
Pritom, umjetno svjetlo ipak ne nudi neograničene mogućnosti, teoretski možda da, ali praktično ne. Također, neodmjerenim korištenjem umjetne rasvjete, jačinom ili svjetlosnim efektima, otvara se mogućnost upadanja u zamku lažnog dojma o gradu ili određenom prostoru, i predstavljalo bi uzaludan pokušaj oponašanja danjeg svjetla, što nikako nije cilj. Noću, u odnosu na dan, sve je drugačije. Naša raspoloženja, navike, očekivanje, potrebe, pa, konačno, i mi sami.

Akcentna rasvjeta ne mora nužno funkcionirati preko cijele noći, dapače, već reducirano tj. prema željama i potrebama, koliko zbog energetske uštede i okolišnih standarda, toliko i da se ne stvori monotonija stalnom uporabom tj. da se ne izgubi dojam svečanog. Smatra se da je dovoljno da akcentna rasvjeta bude u pogonu oko 40%  trajanja javne rasvjete.
Treba upozoriti i na činjenicu da (osvijetljeni) objekt nije samo slika, mrtva stvar, predmet. On je i ideja i poruka.

Bez javne rasvjete, grad ne može funkcionirati. Zamračeni je grad znak neke nevolje i nije njegovo prirodno stanje, dok se bez akcentne ili svečane rasvjete može. Prva znači sigurnost, a druga komfor.
Svjetla javne rasvjete dočaravaju plošni, uglavnom, a zajedno sa akcentnom i volumni, trodimenzionalni, realni prostor. Prvu ljudi primjećuju kada ne funkcionira, drugu kada je u pogonu. U prvom  se slučaju zabrinu kada izostane, a u drugom često jedva da to i primijete, uključivo i one koji je nevoljko održavaju.
Na otvorenom prostoru, na cesti, livadi, mrak je samo mrak. U gradu je mrak nedostatak svjetla, neka greška, stanje koje nije uobičajeno. Za grad je, dakle, normalno da svijetli.

Autor ste studije rasvjete Zagreba iz 2002. godine koju je Grad Zagreb naručio i platio, ali nikad izveo nijedan njen dio. U čemu je problem i kako biste predstavili taj projekt? 

Studija rasvjete Zagreba obuhvatila je oko 90 spomeničkih ili važnih objekata po pitanju akcentne rasvjete, što je i njen dominantni materijal. Naime, obuhvaća i javnu i akcentnu rasvjetu, kojoj bi zajedničko ime u gradskom miljeu moglo biti urbana rasvjeta. Ponuđeno rješenje obradilo je i specifične cjeline na kojima su koncentrirana vrijedna zdanja, budući na takovim gradskim prostorima javna i akcentna rasvjeta trebaju biti usuglašene. Odnosi se to prvenstveno na svjetlosno „građenje“ prostora – javna pretežno za horizontalne, a akcentna rasvjeta za vertikalne plohe. Pritom je važan i odabir elemenata rasvjete koji trebaju biti usuglašeni po pitanju gabarita, geometrije, forme, intenziteta i boje svjetla. Studija je rađena 10 mjeseci  i sastoji se od 4 knjige tj. registra. Akcentna je rasvjeta urađena i na nivou idejnog projekta s troškovnikom radova i naznačenom mogućnošću etapne realizacije. Zaprimljena je od naručitelja bez ijedne primjedbe, a arbitrirali su stručnjaci, urbanist i konzervator, koje je imenovao investitor.
Zašto do realizacije ničega iz studije nije došlo, ne znam. Kada bih nagađao, onda bih se odlučio na pretpostavku da se izvršiocima, tzv. trećem upravljačkom ešalonu, takovi stručno i promišljeno razrađeni elaborati ne uklapaju u neke njihove „kombinacije“ . Sadašnja noćna slika Zagreba potvrđuje da je njihova računica temeljito pogrešna, i naravno, štetna za grad.
Inače, u Studiji ponuđena rješenja iz dijela akcentne rasvjete relativno su suzdržana. Ovo možda i slijedom misli da spomenik kulture ili vrijedno zdanje općenito, treba tretirati kao skulpturu, što znači na dostojanstven način ističući njenu vrijednost. Dakako, svjetlom nije moguće učiniti nešto vrednijim, možda samo drugačijim, ali je moguće pokazati vrijednosti istog. Tako i pretjerivanje u postizanju svjetlosnih efekata može izmijeniti realnu sliku nekog objekta ili prostora, kao što i inače mijenja u odnosu na dnevnu percepciju, pa ga na taj način čak i obezvrijediti. Složene instalacije znače i složeno održavanje, a to onda vodi nebrizi. Zapuštena rasvjeta, netko je kazao, gora je od nikakve rasvjete.

INTERESI ZAMAGLJUJU LOGIKU

Zaslužni ste i za osposobljavanje plinske rasvjete u povijesnim dijelovima Zagreba. Možete li reći nešto o tome?

Svaki grad ima neke svoje specifične prostore. Za Zagreb je to Gornji grad, koji nije i jedini, a koji je svojevrsni „grad u gradu“. Plinska rasvjeta jedna je od posebnosti Gornjeg grada. Funkcionira neprekinuto od godine 1863. s izuzetkom za Drugog svjetskog rata kada se zbog zračnih napada nije mogla trenutno gasiti poput električne. Kažu da su uz Zagreb još samo dva grada u Europi sačuvala plinsku rasvjetu u kontinuitetu. Na njenoj obnovi radio sam deset godina, pola od toga na pripremama i agitaciji, a potom na projektiranju.
Obnova nove, suvremenije, plinske rasvjete započela je početkom 1990-ih, a na temelju moga projekta rekonstrukcije izrađenog krajem 1980-ih.
Inače, kada su se prvi plinski lampaši upalili u Zagrebu spomenute 1863., u tadašnjem je „Pozoru“ pisalo:„Danas slavi Zagreb veliki napredak u svom gradskom životu….“. Marni člankopisac bilježi u tom tekstu i reakciju građana koji su bili zadivljeni tom novinom, te navodi i sljedeće riječi jednog od prisutnih: “Bog i bogme, kak ti po belem danu. A nemreš prav ni gledati v to svetlo. A morti je to i otrovno…“.
U jednom drugom slučaju, prije instaliranja plinske javne rasvjete u Zagrebu, na vijest o njenom skorom uvođenju mnogi su prigovarali da je “jako svjetlo opasno po oči, i da će mnogi zbog toga – oslijepiti“. Spominjale su se također i razne katastrofe uslijed mogućih eksplozija plina koji će “razrušiti brojne kuće i pomoriti stotine ljudi“.
Nije ni drugdje bilo bolje, jer za takove navade, a to je želja za osporavanjem, nema prostornih granica. Tako, primjerice, jedne njemačke novine s kraja 18.st. za takove pokušaje kažu da su to “ lakoumni zahtjevi“, a njima se suprostavljaju brojnim „razlozima“: teološkim, zdravstvenim, policijskim, nacionalnim, pa čak i pravnim i filozofsko-moralnim“. Prema ovom potonjem:“Javno se ćudoređe kvari plinskom rasvjetom. Umjetna rasvjeta rastjeruje u ljudskoj duši strah pred tminom, koja slabiće odvraća od mnogoga grijeha“.

Potreba da se osvijetle ulice stalnim svjetlosnim instalacijama, najprije bakljama različite vrste, javlja se veoma rano, prema mnogim izvorima još prije Krista. Kada su naprave koje svijetle bile postavljene prvi put na pročelje neke zgrade ili neki kameni stup izrađen za tu svrhu, bio je to veliki napredak.
Tada su već bili osvijetljeni Aleksandrija, Jeruzalem, Jerihon…..Podaci kažu da je u Pompejima, u Ulici obilja, glavnoj gradskoj ulici, bilo postavljeno čak 285 uličnih uljnih svjetiljaka. U tom smislu vrijedi također spomenuti i Antiohiju, čiji primjer ilustrira važnost umjetnog svjetla u urbanom okruženju i njegov utjecaj na kvalitetu življenja i raspoloženja.
Kako navodi Lewis Mumford u svojem kolosalnom djelu Grad u historiji, antički povjesničar Libanije među ostalim kaže da je “Antiohija  karakteristična i „moderna“ po uličnoj rasvjeti. Po tome se, kaže, razlikuje od Rima, gdje su čak i u razdoblju najvećeg sjaja Carstva ulice noću bile tamne, a ljudi su izlazili samo uz životnu pogibelj. Libanije dalje svjedoči da su “građani Antiohije zbacili tiraniju sna! Ovdje svjetlosti sunca slijedi svjetlost svjetiljaka. U nas se noć razlikuje od dana samo po vrsti osvjetljenja“. I dalje čitamo vrlo zanimljivu napomenu da se „trgovina odvija i noću, neki se bave svojim zanatom, a ostali pjevaju ili se zabavljaju“.

Značajno kasnije od antičkih vremena, ali i daleko od naših dana, započinju se osvjetljavati europski gradovi. Tako su u Parizu još 1518. godine zasvijetlila prva 3 javna fenjera, da bi već početkom 18. stoljeća taj grad bio osvijetljen sa čak 2736 fenjera sa svijećama na koja su se još od godine 1594. rabila zaštitna stakla. Za usporedbu, u Zagrebu je primjerice polovinom istog stoljeća na Gornjem gradu svijetlilo svega 7 uljanica.
No, ima dokaza da je daleke 1640. godine prvi put upriličena „iluminacija“ na Gornjem gradu prilikom jedne crkvene svečanosti, koja se sastojala od niza raznobojnih svjetiljki sa svijećama ovješenih na prozore crkve Sv. Marka, Isusovačkog samostana i Plemićkog konvikta, kojom prilikom su se građani divili „još do onda neviđenom pogledu“. Istovremeno je u tornju Markove crkve svirala glazba, tako da se: „njezini zvukovi uzmognu razligati po cijelom tadašnjem Zagrebu“.

A kada su godine 1702. u Leipzigu bile postavljene prve ulične svjetiljke, tim je povodom iskovan novac na kojemu je na jednoj strani bila utisnuta lanterna, a pokraj nje noćobdija sa kopljem i jedan student ispod svjetiljke koji čita!

Indikativan primjer problematičnog pristupa problemu svjetla u Zagrebu je rasvjeta Domovinskog mosta, prvog i jedinog iluminiranog mosta u gradu.
I plavi Most slobode i Zeleni most ili „Savski slavoluk“, kako ga je nazvao Fedor Kritovac, ističu se ljepotom konstrukcije i kao takvi imaju veliki potencijal, ne samo kao markatori prostora, simbolične točke i identitetske odrednica grada, već i objekti koji, atraktivno i odgovorno osvijetlljeni, mogu privući i dodatno oživjeti zagrebačke obale Save?

Studijom rasvjete Zagreba obuhvaćeni su Tonkovićev Most slobode i Zeleni most iz godine 1928. Oni u startu nisu bili na popisu, ali su na moj prijedlog uvršteni u Studiju. Priča o Zagrebu na Savi notorna je i nije od jučer. Po nekima upitno je da li će grad ikada posve „sjesti“ na rijeku čak i uza sve brojnije sadržaje uz njene obale posljednjih godina. Mostovi, dakako, ne predstavljaju samo fizičku, već i simboličku vezu. Kaže se premostiti razlike, nesporazume…
Noću bi osvijetljeni mostovi, udaljeni oko 2,5 km od Trga bana Jelačića, redom od Jadranskog pa do Mosta mladosti, a uključivo i stari pješački most, zbog selektivnosti umjetne rasvjete više naglasili i potencirali vezu između starog i novog Zagreba.
Umjesto njih, osvijeljen je Domovinski mosta za što je potrošeno oko 11 milijuna kuna, a taj je most udaljen oko 8.5 km od glavnog gradskog trga te povezuje periferiju s nekim prigradskim selom.
Tvrdim da su se za spomenuti iznos mogli svjetlom istaknuti svi središnji mostovi na Savi, ukupno njih 5, i još bi nešto novca preostalo. Možda za osvjetljenje skulptura na nasipu. U pravilu me uznemiri saznanje da interesi zamagljuju logiku.
Za tužnu sliku dovoljno je usporediti taj pompozno osvijetljeni Domovinski most, ili pogrešno rasvijetljenu zgradu HAZU, a ostaviti otužno osvijetljenu zgradu HNK, ili središnje mostove na Savi u posvemašnjem mraku.

Zagreb je zapravo grad bez dobre iluminacije, a reflektirani HNK na Titovom trgu školski primjer katastrofalnog pristupa rasvjeti javnog prostora. Reflektori proizvode tzv. konc-logor efekt, izazivaju znatni vidni diskomfor i po svemu zapravo radikalno degradiraju ambijentalne i boravišne kvalitete trga. U čemu je problem i što bi valjalo učiniti?

Zgrada HNK osvijetljena je negdje krajem 1970ih. To je rađeno prigodno i brzinski. Reflektori, po 4 u grupi, postavljeni su na 12 stupova javne rasvjete, svjetla oštro usmjerenog prema toj skladnoj građevini, čime pretvaraju reprezentativni objekt u bezličnu masu, bez naglašene plastike, detalja i prostornih odnosa. Svjetla reflektora uz to nesmiljeno zasljepljuju prolaznike i vozače. Dobar primjer kako se to ne smije raditi.
U međuvremenu su izrađena dva dobra projekta. Prvi dvojice vrsnih profesionalaca, jedan stručnjak za rasvjetu, drugi konzervator, a potom sam isto uradio i osobno, no do realizacije nijednog od prijedloga nikada nije došlo.
Zgradu HNK i slične objekte trebalo bi rasvijetlili tzv. integralnom akcentnom rasvjetom. To znači volumen objekta s distance – pomoću reflektora kontrolirane distribucije svjetla, i iz neposredne blizine – pomoću podnih ugradnih svjetiljki, odnosno sa samog objekta također minijaturnim točkastim i linearnim rasvjetnim tijelima. Time bi postigli željeni efekt. Javna rasvjeta trga trebala bi ostati uglavnom ista. Rasvjetna mjesta dobro su pozicionirana, stupovi i lire posve su prikladni za taj prostor, dok bi svjetiljke i izvore svjetla trebalo zamijeniti. Na zelenim površinama bilo bi možda dobro postaviti i parterne svjetiljke.

BOJA GRADSKIH ULICA

Osim rasvjete samoga objekta, iluminirati se mogu i npr. parterne gredice ili spomenici. Možete li na zagrebačkim primjerima prokomentirati problematiku osvjetljavanja javne plastike?

Dobar broj vrijednih građevina nalazi se u kvalitetno uređenom prostoru gdje bi se umješnom rasvjetom mogli naglasiti i drugi sadržaji, određeni arhitektonski detalji i krajobrazni ansambli. Tako bi noćni prizor tih ambijentalnih cjelina djelovao skladnije i povezanije.
Recentna rasvjeta javne plastike djeluje nezgrapno i nametljivo, negdje i groteskno. U spominjanoj Studiji je naznačeno kako bi to trebalo uraditi.
Skulpturalni spomenici u pravilu su minijature u odnosu na voluminozne građevine. U principu što je objekt manji, problemi s njegovim osvjetljenjem su veći. Ovo stoga jer je svjetlo teže kontrolirati, ono se rasipa i izaziva smetnje kod ljudi. Najprepoznatljiviji takovi spomenici u Zagrebu osvijetljeni su vrlo nemarno, to je najblaža riječ, što ide na uštrb objekta samog i ideje rasvjete također.
Glavna je pogreška što se osvjetljavaju s velike distance. I kralj Tomislav, i ban Jelačić i sv. Juraj sa zmajem, nešto manje, ali jednako loše biskup Strossmayer. Na takav se način figura ne može svjetlom modelirati, a one su nastale upravo spretnim modeliranjem umjetnika. Neki su spomenici, poput onoga banu Jelačiću, osvijetljeni iz sva četiri pravca, zbog čega se sjene poništavaju, a na štetu isticanja plastičnosti. To ne rade ni u foto-radnjama snimajući ljude za osobne dokumente. Takvim se pristupom degradira i umjetnički rad i atmosfera grada.

Kakvi su po pitanju akcentne rasvjete primjeri drugdje u Hrvatskoj? Poznat je primjer loše rasvjete dubrovačkih zidina ili oštećenja koja je prilikom postavljanja akcentne rasvjete jedna strana firma izvela na dubrovačkoj Palači Sponza?

Kvalitetna javna rasvjeta naših gradova deficitarna je gledano u cjelini. Osobno sam svojevremeno izvršio svjetlotehnička mjerenja u nekim našim gradovima na velikom broju uzoraka, a rezultati su bili poražavajući. Situacija danas nije mnogo bolja budući se instalacije postavljaju nasumično. Problemu se pristupa bez jasnih parametara koje struka preporuča, a koji bi bili naznačeni u odgovarajućim studijama i sa izvršenim predradnjama koje su krucijalne, i koje bi uključile svjetlotehnička mjerenja i nužnu klasifikaciju javno-prometnih površina, cjelovito i na razini grada. To se, dakle, ne prakticira, pa projektanti rade projekte bez jasno naznačenih okvira, najšečće pribjegavajući improvizaciji. Šečući ulicama Zagreba lako se stiče dojam da se mnoga rješenja jednostavno preslikavaju, i po pitanju geometrije instalacije, i pri izboru opreme. To se u inženjerskoj praksi popularno naziva „pogonsko sljepilo“. To će reći: ako je tamo dobro, onda je i ovdje, što najčešće nije točno. Svjetlo se, naime, projektira.
Akcentna pak rasvjeta u Hrvatskoj u ovom trenutku nije vrijedna spomena. Nešto je bilo realizirano mojim projektnim rješenjima, primjerice povijesna jezgra Splita, Dubrovnika, Hvara, Omiša, Starog grada, a izvan Hrvatske Kotora i Pirana.
Nešto od toga se održava, a nešto je posve zapušteno.
Grad Hvar je osvijetljen cjelovito početkom 1970ih., kao moj prvi projekt, a bio je svojevremeno na jednom stručnom skupu proglašen najljepše osvijetljenim gradom u Jugoslaviji. Upravo radim na novom projektu tog grada, što je svojevrsna potvrda da je svijest o smislenosti takovog zahvata ostala prisutna u memoriji tamošnjih ljudi.

Dubrovnik, nekad s mjerom i stručno osvijetljen, danas je posve degradiran nametljivom rasvjetom čime je napravljena velika šteta i narušen ambijent. Osobito su agresivno osvijetljene zidine koje su izgubile plastičnost.
Slučaj Plače Sponza koji spominjete datira u 1996. godinu kada je Firma Agabekov iz Švicarske u sklopu pilot programa osvijetlila palaču. Posebnost primijenjene tehnike je u tome što se na objekt instalira veliki broj minijaturnih izvora svjetla postavljenih na posebne plastične letvice, pričvršćene vijcima na fasadu objekta. Navodno, na Spozni je izbušeno oko 500 rupica i to na samo jednoj fasadi, onoj koja gleda prema Placi.
Tim se svjetlećim „ bordurama“ proizvodio tzv. Las Vegas efekt i to je apsolutno najgori način osvjetljenja. Vrijedan se  spomenik kulture tako posve degradira, od njegovog fizičkog njegovog uništenja do toga da je dojam o objektu lažan. Dakako, takav je način osvjetljenja spomenika kulture i najskuplji, a sam je dojam vrlo jeftin.
Srećom, nakon nekoliko mjeseci to je uklonjeno.

Neizostavni dio problematike umjetnoga svjetla u urbanim sredinama je i boja gradskih ulica. Zagrebačke su ulice noću žute, a ne npr. bijele, što sve utječe i na doživljajni aspekt grada?

Pojavom svake nove vrste umjetnih izvora svjetla, javljaju se sporenja i polemike, pohvale i negiranja vezano za vrijednosti, utjecaje i doživljaje nekog izvora svjetla.
Kada su se pojavile fluorescentne svjetiljke ljudima je smetalo „titravo svjetlo“, kod živinih ono je bilo isuviše hladno i odbojno, kod natrijevih pretoplo i neprirodno pa su pločnici i fasade postali obojeni monokromatskim žutim svijetlom. Sve to ne smatram  krucijalnim problemom, ono je samo posljedica ili odraz trenutnih tehničkih mogućnosti. Dopušteno je, ali je i pretjerano, o svjetlu suditi isključivo prema doživljajnom, a ne voditi računa i o pragmatici. Naravno da natrijevo svjetlo mijenja kolorit prostora. Samo bijela boja svjetla vjerno reproducira kompletan spektar boja.
Budimo možda ipak blagonakloni prema zlatno – žutom svjetlu natrijevih žarulja, ima i znatno gorih stvari. Treba ipak uzeti u obzir da one u odnosu na obične žarulje daju desetostruko više svjetla uz jednaku potrošnju, a isto im je toliko duži životni vijek. U prosuđivanju oportunosti njihove upotrebe treba to itekako imati na umu. Treba sačekati novije izvore svjetla koji će jednog skorog dana istisnutu „žutilo“ na ulicama, a koje je u određenom periodu značilo revolucionarni iskorak. Općenito to vrijedi za sve tzv. izvore svjetla na izboj.

ERLICHOVE SVJETILJKE

Jedno je pitanje scenarija rasvjete, a drugo rasvjetnih tijela kao dijela urbanog mobilijara. Koliko je taj problem prisutan?
Također, možete li pojasniti zašto je kod postavljanje javne ulične rasvjete važna npr. visina rasvjetnog stupa?  

Instalacije javne rasvjete ne postavljaju se proizvoljno ili barem ne bi trebalo, kao što je u nas često slučaj. Naime, već je njena „geometrija“ i sve ostale bazirano na odgovarajućim proračunima. Visina, primjerice rasvjetnog stupa, treba biti u korelaciji s profilom javno-prometne površine, i svjetlotehničkim zahtjevima poput nivoa svjetla i jednolikosti. Sve treba biti bazirano na aktualnim svjetlotehničkim preporukama. Primjerice, slučaj s relativno visokim stupovima na zagrebačkoj južnoj obali Save zapravo je dokaz nespretnosti projektanta te je očigledan nesklad visine stupova i širine staze. Oni su naprosto trebali biti niži, time i jeftiniji, a atmosfera bolja.

Pitanje mobilijara svakako je izraženije kod javne nego kod akcentne rasvjete. Budući da su ti elementi multiplicirani u prostoru, a nerijetko i fizički markantni, najviše su i eksponirani. Kako nisu sebi svrha, moraju se svakako prilagoditi prostoru, ne nadmetati se s njima, a ponajmanje biti njegova nadgradnja.
U većini slučajeva koriste se asortimanski elementi, danas je izbor ovih vrlo velik, a rijetko kada se posebno oblikuju.  Osim suvremenih elemenata ponekad se daje prednost i nekim tradicionalnim ili formama koje imaju te naznake, u sredinama u kojima se ove mogu uklopiti, primjerice u povijesnim jezgrama gradova, ali ni u takovim ambijentima tu nema nekog strogog pravila niti bi ga trebalo biti.

Istovremeno s plinskim, u Zagrebu su obnovljene i sjajne Ehrlichove svjetiljke iz godine 1911. na Strossmayerovom šetalištu i Zakmardijevim stubama, koje na sjajan način ističu perspektivu tog vehementnog prostora. Po nekima to su najljepše gradske svjetiljke u Hrvatskoj, s čime se i osobno slažem.

U materijalima koji se odnose na „Prostorno uređenje Gornjeg grada“ stajalo je svojevremeno, a vjerujem još i danas, da je Gornji grad  prostor za pješake. Nažalost, to se još nije ostvarilo. Upravo bi plinska rasvjeta, nužno u suradnji s električnom kako je i stajalo u projektu, bila dobrodošla za stvaranje jedne naročite atmosfere u tom izuzetnom prostoru grada. Želio bi da se to proširi i na Tkalčićevu ulicu, ali tome su prepreka konzervatori.

Od onih lošijih, najmanje privlačno djeluju kolos stupovi s neskladnim svjetiljkama na lučnim nosačima na Cvjetnom trgu koje je projektirao Mihajlo Kranjc ili one na početku Tkalčićeve ulice koje su lošeg dizajna i jednako nekvalitetne izrade koje je projektirao Miroslav Begović. Također su smiješne i kuglice u paru na neprivlačnim stupovima nanizanim oko „džamije“ na Trgu žrtava fašizma, što je vrlo loše rješenje s obzirom na  Meštrovićev paviljon, a koje je odredio Silvije Novak.

U pristupu rasvjeti važna je stavka i štednja energije?

Problem rasvjete je i ekološki i energetski. Štednja nije sporna, štedjelo se još i kod pliske rasvjete u Zagrebu, posebnim regulatorima ili gašenjem određenog broja plinskih plamičaka, a kod petrolejske rasvjete u Dubrovniku nalijevanjem različitih „mjerica“ petroleja u različite fenjere, više u centru, manje na periferiji.
Međutim, štedjeti na svjetlu vrlo je upitno u sredinama gdje je ono već ionako deficitarno, a to je u načelu u svim našim gradovima, ako se izostave neke svjetlije zone središnjih gradskih dijelova, u ponekom gradu poput Zagreba, Rijeke i eventualno Varaždina.
O štednji električne energije iz dijela javne rasvjete, čini se po svemu, odluku donose oni koji imaju ingerencije, ali ne i stručno znanje, a ne žele uključiti one koji o tome više znaju. Npr.  unazad par godina jedan je gradski funkcioner u Sisku donio odluku o štednji tako da se dijelom noći pogasi svako drugo rasvjetno mjesto. Struka to izričito brani. Naime, noću u vožnji automobilom, za vozača je kritično mjesto pojas u sredini između dva rasvjetna mjesta gdje je najtamnije i najopasnije. Kod gašenja svakog drugog rasvjetnog mjesta taj se raspon udvostručuje, nejednolikost svjetla također, a time radikalno povećava opasnost od nesreće. Također, zbog velike svjetlosne nejednolikosti vozači se brže zamaraju. Sve to potvrđuju studije tj. struka. Utoliko odluke o svjetlu ne možemo donositi olako i bez znanja.
Gori primjer od opisanog je iz sredine 1980-ih godina.  Tada je donesena odluka da se svake noći pogase svjetla u trećini naših gradova. Akademik Hrvoje Požar pisao je tim povodom da su materijalni gubici veći od uštede, a o drugima defektima da i ne govorimo. Oni koji su tu odluku donijeli nisu je bazirali na ikakvim istraživanjima.
S druge strane, u Belgiji gdje su svi autoputevi osvijetljeni, kao prvi takav slučaj u Europi, utvrdili su da su takvim osvjetljenjem već za nekoliko godina vratili uložena sredstva kroz uštede na materijalnoj šteti, ljudskim životima itd. Znači oni su trošili da bi uštedjeli, a mi štedimo da bi još više trošili.

Svjesnost o onome što nazivamo svjetlosnim onečišćenjem svakako nalaže da se svakoj rasvjeti, a posebno onoj u javnom prostoru,  pristupa podjednako odgovorno i prema ljudima i prema prirodi. Na to upućuje i određena zakonska regulativa.

O tome su i do sada svjetlotehničari vodili računa. Naime, propisi su obavezivali da se svjetlo kontrolira, a to se zvalo ograničenje bliještanja. O učinkovitosti svake vrste svaki dobar projektant vodi računa. To je notorno. To se prije svega odnosilo na primjenu efikasnih izvora svjetla, ponekad i uz prigovore javnost (“požutjeli gradovi“). Tako da to i nije neka novina, ali smo toga svi zajedno sada više svjesni.
Radnje koje diktira i SO i EU,  trebale bi temeljito izmijeniti sadašnji sistem osvjetljenja javnih prostora, kako kod javne, tako i još više kod akcentne rasvjete. Tu će neminovno doći do promjena.
Npr. zagrebačka gradska uprava najavljuje uvođenje led rasvjete za ukupno 120.000 rasvjetnih mjesta koliko ih u Zagrebu ima. I to odmah, bez odlaganja. Bez obzira što je ta oprema danas trostruko skuplja od aktualne. Bez obzira što nam Europska Unija još daje vremena 4 godine za provođenje mjera vezanih uz svjetlo. Bez obzira što će svakim danom ta oprema biti sve jeftinija. U tome vidim svojevrsnu zamku. Najprije bi se postavile nove svjetiljke sa led diodama kao izvorima svjetla, a to bi koštalo otprilike oko 600 milijuna kuna. Tada će se utvrditi da je jednolikost svjetla, koja je vrlo važna na kolnicima, slabija nego prije, budući da će nove svjetiljke uže distribuirati svjetlo zbog ograničenja svjetlosnog onečišćenja. I to će biti dobar razloga da se mijenjaju rasponi između rasvjetnih mjesta koje će trebati samnjiti, a to zapravo znači zamijeniti cjelokupnu instalaciju javne rasvjete  – stupove i skupu infrastrukturu: kabelski razvod sa građevinskim radovima.
A počelo je sve jer smo apostrofirali svjetla grada, toliko važna za normalno funkcioniranje i sigurnost građana, ali i za samu sliku grada, kao isključivo ekološki problem. Pri tome hotimice ne kazati da su zapravo sami gradovi prave ekološke bombe i zagađivači okoliša, u najmanju je ruku neodmjereno.

LJUBLJANSKI MODEL

Kako komentirate blagdansku rasvjetu Zagreba? Tendencija je gradske uprave da se svake godine poseže za pukim multicipiranjem tj. dekoriranjem sve više i više ulica na jednako neinventivan način.
S druge strane, Ljubljana je primjer grada u kojem blagdansku rasvjetu osmišljavaju likovni umjetnici. Čini li vam se to dobar model i za Zagreb u kojem bi možda trebalo definirati neki optimalni broj ciljanih javnih površina i kvalitetno i kreativno ih dekorirati, što bi svakako izazvalo bolji efekt od blagdanskog horora kojem svjedočimo svake godine, a za što se izdvajaju i znatna sredstva? I opet se čini da je problem u tome tko će dobiti novac, a ne kako će grad izgledati i poboljšati život svojim stanovnicima i posjetiteljima.

Za tzv. blagdansku rasvjetu nije nimalo pretjerano kazati da je neinventivna, monotona, zasigurno i skupa, i da je to veliki biznis u kojemu, najvjerojatnije, uvijek participiraju iste osobe. Rješenja „osmišljavaju“, sudeći po viđenom, sami trgovci. Za Zagreb, i druge gradove, svakako bi bio dobar spomenuti ljubljanski „model“.
Smatram da bi autorsku grupu za takova rješenja valjalo formirati od likovnjaka, ali u nju uključiti i stručnjake za rasvjetu eksterijera, pa čak i specijaliste za kazališnu rasvjetu koji imaju prilike eksperimentirati u traganju za različitim svjetlosnim efektima, što je inače u vanjskom prostoru skoro nemoguće.
Koncepcija bi trebala predvidjeti svjetlosne efekte dobro kreirane, uz izbjegavanje multipliciranja i uzimajući u obzir slojevitost grada. Pri tome bi se trebala predvidjeti  takova oprema koja bi se mogla opetovano koristiti, uz neke manje dopune, s predviđenom mogućnošću preslagivanja, tako uvijek iznova stvarajući neku novu inscenaciju u godinama potom. Na taj bi način narednih nekoliko godina troškovi bili značajno manji od inicijalnih. Moguće da je to dobar način da se blagdanski horor konačno makne s ulica.

Dijalog s prostorom svakako je moguće uspostaviti i kroz medij svjetla i to ne samo kao utilitarnu nužnost budući da je ono način funkcionalnog osposobljavanja grada, a ujedno i umjetnički zadatak.  U tom pristupu važni su i ukus, i mjera, i koncept, i strategija i odgovornost.  Kojim bi objektima ili cjelinama u Zagrebu dali prednost da ih se akcentno osvijetli?

Za  ratnih godina sirene su noću najavljivale opasnost i kada ove nije bilo. Naime, napadi su bili fingirani. To se radilo smišljeno da bi se gradovi zamračili i da bi zastao život. Gradovi u mraku – poniženi su gradovi.
Zato je dijalog  s urbanim prostorom pomoću umjetne rasvjete ne samo moguć, već i poželjan.
U samoj studji rasvjete Zagreba preporučene su etapne realizacije akcentne rasvjete redom koji slijedi: istočni dio Zelene potkove, zapadni dio Zelene potkove, kompleks katedrale, vanjska opna Gornjeg grada, spomenički objekti unutar Gornjeg grada, Lisinski, Gradsko poglavarstvo i NSK,  mostovi na Savi,  mirogojske arkade itd.

Nove tehničke i tehnološke inovacije stvorile su priliku da umjetno svjetlo ne koristimo samo u strogo funkcionalnom smislu, kao nekada, već da njegove velike mogućnosti  upotrijebimo u kreiranju prostora. Ukratko, ako znamo i želimo, možemo noću uobličavati kvalitetnija i humanija okruženja. Kod toga nam selektivnost umjetne rasvjete pomaže u izdvajanju više vrijednog od inferiornog. Tako je moguće stvoriti harmoničnu noćnu sliku grada i istaknuti ono što ima samo taj grad i nijedan drugi.

Intervju je objavljen u sklopu temata „Svjetla grada“ u Zarezu od 13. rujna 2012.

 

 

 

 

——————————————————————————

Ante Čepić, povjesničar umjetnosti, stalni suradnik projekta 1POSTOZAUMJETNOST

SPLITSKI LANDMARK U RASPADANJU
Saša Šimpraga

Izgrađen 1958. godine kao prva poslijeratna splitska vertikala, spomenik-svjetionik na Katalinića brigu jedinstveni je i izuzetni sklop te spomenik kulture ali i devastirani i zapušteni objekt. Zašto?

Prije definiranja bilo kakve arhitektonske, umjetničke ili ambijentalne vrijednosti, mora se naglasiti da se radi o spomeniku koji je simbolični grob svih pomoraca ikada poginulih na Jadranu i već kao takav zaslužuje svako poštovanje, zaštitu i održavanje. Njegova vrijednost leži i u lokaciji. Katalinića brig je značajna pozicija u gradu, hridinasti istak koji s istočne strane zatvara splitsku luku i dijeli je od uvale Bačvice. Spomenik je na tako istaknutoj lokaciji radi svoje visine jasno vidljiv s drugih gradskih točaka, od kojih su najvažnije Riva, Bačvice i Marjan te je kao takav važan i perpoznatljiv splitski landmark.

Spomen – svjetionik su osmislili arhitekt Ivan Carić i projektant Paško Kuzmanić. To je jednostavan toranj pravokutnog tlocrta, visine 35 metara, kojem su uže strane obložene kamenim pločama, a šire popunjene kružnim staklenim ciglama. Kroz njih se noću nekada širilo ugodno ambijentalno svjetlo. Osim toga, na vrhu tornja je bila i rotirajuća rasvjeta, tako da je svjetionik osim simboličke imao i svoju praktičnu svrhu.

Važno je i napomenuti da spomenik ne tvori samo vertikala svjetionika. Tu je i golemi perforirani reljef Meštrovićevog učenika i suradnika Andrije Krstulovića, koji prikazuje pomorca u borbi s morem. Taj najznačajniji Krstulovićev rad na području javne plastike izveden je u monolitu bijelog vapnenca i sjajno se spaja s hridinastim, šumovitim prostorom Katalinića briga. Uz njega je i jednostavna grobnica neznanom palom pomorcu.

Čitav spomenički sklop svjetionik-reljef-grobnica jedinstven je, a svojim modernim, čistim linijama ilustrira stvaralačko razdoblje u kojem je podignut. Treba ga promatrati ne samo kao spomenik pomorcima, već i kao kvalitetno arhitektonsko i umjetničko djelo, dokument minulih vremena, konačno i kao spomenik kulture.

Nažalost, od 1991., kada su ga oštetile granate JNA, prošlo je više od dvadeset godina i svaka je za stanje spomenika značila stepenicu niže. Staklene cigle na svjetioniku otpadaju te su opasne po prolaznike, kamene ploče su popucale, sklop je zarastao u travu, a i sprejevi u rukama vandala su učinili svoje. Uz sve to, dopustilo se i postavljanje antena za mobilnu telefoniju na vrhu tornja, a u podrumu se smjestila bazna stanica povezana s antenama čime je objekt značajno degradiran.

U podnožju spomenika nalazi se i grobnica nepoznatog pomorca koja ima i svoju priču?

U ljeto 1958., nekoliko mjeseci prije svečanog otkrivanja spomenika, okupljena je posebna komisija koja je na Visu trebala naći kosti jednog vojnika poginulog u obrani morskog i obalnog teritorija za vrijeme Drugog svjetskog rata, a koje bi simbolično predstavljale sve stradale mornare.
Komisija je na viškom mjesnom groblju otvorila grob s ukopanim poručnikom JRM Perom Turčićem i jednim nepoznatim borcem. Za njega se znalo jedino da je bio ranjen na Korčuli, a preminuo na Visu, bez utvrđenog identiteta. Odlučeno je da se kosti tog nepoznatog borca prenesu u spomen kosturnicu na Katalinića brigu, uz natpis “Palom pomorcu“.
Svečano otvorenje spomeničkog trokuta svjetionik-grobnica-reljef započelo je ujutro 9.9.1958., kada su pripadnici JRM-e spustili lijes s kostima u spomen grobnicu, a završilo se sutradan 10.09. otkrivanjem monumentalnog Krstulovićevog reljefa i puštanjem u pogon svjetla na vrhu tornja svjetionika.
Od tada i sve do danas, Sindikat pomoraca Hrvatske redovito na blagdan Sv. Nikole uz grobnicu polaže vijenac u čast stradalim pomorcima. Gotovo svake godine se na taj dan povlači i pitanje obnove svjetionika ali se, nažalost, brzo zaboravi.

Niz je izjava mjerodavnih koji, nakon niza građanskih inicijativa uključujući i onu aktualnu projekta 1POSTOZAUMJETNOST, najavljuju skoru obnovu spomenika, no to se do danas nije dogodilo. Što priječi obnovu i može li se ona očekivati uskoro?

Ni grad, ni institucije kojima je to u sastavu posla, nikada nisu inicirali obnovu spomenika. Od 2003. do 2006. godine splitski Rotary Club je predložio sanaciju sklopa i osigurao financijska sredstva, ali je sve završilo zabranom konzervatora. Inicijativa je propala najviše zbog problema s obnovom popucalih staklenih cigli na fasadi svjetionika. Kako se na tržištu nisu mogle naći cigle istih dimenzija, a posebna narudžba identičnih je bila preskupa, spomenik je ostao čekati bolje dane.
Krajem 2011., na sv. Nikolu, prilikom uobičajenog polaganja vijenaca, Sindikat pomoraca Hrvatske je još jednom pokušao skrenuti pozornost na loše stanje spomenika. Konzervatori su odlučili popustiti stisak, pronađeno je alternativno rješenje za staklene elemente koji su bili problem, a dogradonačelnik Splita Jure Šundov je obećao obnovu svjetionika najkasnije do kraja 2012. godine. Ipak, još se nije počelo s radovima. Uređenje čitavog spomeničkog sklopa u biti ne sprečava više ništa, osim političke volje.

Aktualna inicijativa projekta 1POSTOZAUMJETNOST čijem se apelu pridružilo niz stručnjaka i osoba iz kulturne javnosti iz cijele Hrvatske nastoji potaknuti pokretanje radova koji bi uključivali obnovu čitavog spomeničkoga sklopa na Katalinića brigu.

Potpisnike inicijative za obnovu spomeničkoga sklopa na Katalinića brigu pronađite u rublici INITIATIVES,  a tekst Ante Čepića o „Katalinki“ objavljen u Zarezu u rublici TEXTS.

 

 

 

 

 

————————————————————————————————–

Nataša Bodrožić, kustosica Slobodnih veza – udruge za suvremene umjetničke prakse

ISPOD TRGA REVOLUCIJE RUŽA

Pokušaji utjecanja odozdo
Saša Šimpraga (2012.)

Slobodne veze kao jedan od inicijatora i kustosa, europski projekt i četrdeset umjetnika u javnom prostoru glavnoga grada Gruzije. O kakvom je projektu riječ?

Radi se o suradničkom projektu SPACES (Sustainable Public Areas for Culture in Eastern Countries) čiji je fokus promišljanje javnih prostora i prava građana na sudjelovanje u odlučivanju o gradu. Projekt je ujedno usmjeren na osnaživanje neinstitucionalnih kulturnih aktera u Armeniji, Gruziji, Moldovi i Ukrajini, a kreće se dvjema linijama. Prva se odnosi na kulturne politike, a druga na umjetničku akciju u javnim prostorima s ciljem građanske emancipacije. Projekt je financiran u okviru programa “Istočno partnerstvo” Europske unije i trajat će tri godine, a nedavno je započeo u Tbilisiju.
Naime, Slobodne veze već nekoliko godina razvijaju suradničke projekte uglavnom s partnerima iz tzv. istočne Evrope pa je i ovaj projekt logičan nastavak te suradnje.
Pritom je model razvoja nezavisne kulturne scene u Zagrebu i Hrvatskoj bio važan element promišljanja o mogućim načinima organiziranja u okviru projekta SPACES.
Kako je poznato, zagrebački model “konstruiranja kulturnih politika odozdo”, prije svega uspostavom horizontalnih suradničkih mreža operativnog tipa, zanimljiv je fenomen s vidljivim posljedicama na čitavu lokalnu scenu. Kao takav, on predstavlja i  vrijedan doprinos promišljanju participativnih kulturnih politika uopće.
Međutim, svaki kontekst nosi svoje specifičnosti i zahtjeva poseban tretman. Tako se većina naših aktivnosti na istoku na neki način zapravo nadovezuje tamo gdje lokalne scene već i same djeluju. Utoliko je suradnja ključna, a projekt rezultat te suradnje.
Prva implemetacijska faza projekta nazvana je Undergo.The Paralells, a fokus ima na pješačkim podzemnim prolazima u Tbilisiju.
Njihova je izgradnja započela kasnih 1960ih, a stala s raspadom Sovjetskog Saveza.
Danas im je status neodređen, infrastruktura zapuštena, funkcioniraju kao polukomercijalni prostori s malim dućanima ili samoorganizirane mini tržnice, ad hoc nužnici, stovarišta otpada i zapravo mjesta koja možda najbolje svjedoče misao Its not the Future that always comes after.

Kakav dojam imate o Tbilisiju?

Tbilisi je intrigantan grad. Što zbog dinamike i kaosa, što zbog slojevitog nasljeđa kao jedna od stanica na Putu Svile, ali i bitno obilježen sovjetskom prošlošću i tranzicijskom stvarnošću. Grad se čini zapuštenim (evidentno neadekvatno funkcioniranje pojedinih javnih službi), a historijske se zgrade često namjerno ruše kako bi se napravilo mjesta stambenim čudovištima gruzijske inačice “turbo arhitekture”. A na putu s aerodroma u centar grada prolazite Avenijom Georgea W. Busha.


S druge strane, sovjetski period ostavio je za sobom remek-djela kasnog, tzv. Brežnjevljevog modernizma, poput nezaobilazne zgrade bivšeg Ministarstva puteva iz 1975., danas sjedište Gruzijske banke.

Jedan upečatljivi detalj su i u zraku zaustavljene kabine žičare koje stoje kao zamrznute u vremenu otkad je žičara prestala s radom.


Vezano uz aktualni projekt, zanimljivom mi se čini priča oko centralnog podzemnog prolaza ispod Trga Republike, odnosno sada i Trga Revolucije ruža, gdje leže ostaci monumentalne građevine poznatog gruzijskog arhitekta Otara Kalandarišvilija naziva “Andropovljeve uši”. Riječ je o nizu betonskih lukova podignutih 1983. u čast službenog posjeta visokog funkcionera Prezidija Vrhovnog Sovjeta Gruziji.

Godine 2005., aktualni gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili potaknuo je njihovo rušenje. Međutim, temelji i dijelovi betonskih lukova ostali su na rubu trga i podzemnog prolaza nakon što se rušenje moralo zaustaviti iz statičkih razloga. Upravo su ti ostaci i ovaj nasilni čin demoliranja s antisovjetskim predznakom bili polazište jednog od umjetničkih radova njemačkog umjetnika Tilmanna Mayer- Fayea realiziranih u okviru našeg projekta.

Zanimljivo je spomenuti i da je u Gruziji nedavno legalizirana “borba” protiv sovjetskog nasljeđa, posebno komunističkih simbola, kroz nešto što se zove Povelja slobode koja je  donešena 2010. godine. Stvar je dovela do paradoksalnih situacija budući da je velik dio gradske infrastrukture Tbilisija sagrađen upravo u sovjetskom razdoblju, od metroa do reprezentativnih građevina, mostova itd, što je bio i jedan od argumenata parlamentarne opozicije koja se protivila stavljanju simbola SSSR-a van zakona jer i oni čine dio gruzijske povijesti.


Činjenica je da na međunarodnom planu bitno važnija reprezentacija suvremene hrvatske umjetničke scene dolazi uglavnom neinstitucionalnim posredstvom i da se te realizacije gotovo u pravilu događaju u zapadnim zemljama. S druge strane, Slobodne veze jedini su kustoski kolektiv iz Hrvatske koji se kontinuirano bavi europskim istokom i to zemljama poput Ukrajine, Moldove, Rusije i sada Gruzije i Armenije.
Osim aktualnog projekta, kakva je dosadašnja suradnja s tim zemljama, koji su daljnji planovi i zašto je pogled iz Hrvatske rijetko okrenut istoku?

Složila bih se da relevantni sadržaji, kako teorijski, tako i umjetnički, dolaze iz malih i nezavisnih produkcija, odnosno od neinstitucionalnih kulturnih aktera. Razlozi su brojni, a činjenica jest i da upravo manji kolektivi i umjetničke inicijative zapravo obavljaju posao koji bi trebale raditi institucije. U najmanju ruku s obzirom na količinu proračunskog novca kojim (institucije) raspolažu.
Slobodne veze nisu jedine koje imaju vezu s postsocijalističkim istokom, ali je nama ta veza važna i nastojimo kontinuirano promišljati svoju poziciju kroz taj odnos. Do sada smo sudjelovale u nekoliko projekata u Moldovi, a u Zagrebu smo nizom izložbi predstavile mahom samoorganizirane umjetničke scene Moldove i Ukrajine. Prošle je godine predstavljen i dio suvremene umjetničke scene Rusije.
Što se tiče planova, već u listopadu slijedi drugi dio projekta SPACES u Jerevanu, koji će uključiti i konferenciju, a potom slijede Kijev i Kišnjev.

U Hrvatskoj su razlozi ograničenog interesa za istok vjerojatno političke prirode, ali i financijske budući da su fondovi na zapadu. Ne zaboravimo različite agende EU i drugih političkih i ekonomskih subjekata koji penetriraju na Istok (pritom kritički promišljam i ovaj projekt u kojem sudjelujemo). Ne zaboravimo, uostalom, i prodor suvremene umjetnosti na taj “bivši istok” u traženju novih teritorija. No, iz naše pozicije, meni se upravo taj „obrnuti“ smjer čini logičnijim. Možda tek nastupam iz generacijske perspektive gdje nekakva veza (barem što se mene tiče) postoji i to kroz svijest o rascijepu između dvaju političkih i vrijednosnih sistema, te djetinjstva u socijalizmu kao dio kolektivne memorije, a da pritom ne govorim o nostalgiji. Naime, čini mi se da nas za istok Evrope veže puno više od sličnog tranzicijskog iskustva.

*

Slobodne veze jedna su o partnerskih organizacija na projektu 1POSTOZAUMJETNOST.”

Više o projektu SPACES pronađite na poveznici:

http://slobodneveze.wordpress.com/2012/05/20/undergo-the-parallels-2405-0306-2012/

Intervju je prenesen iz Tjednika Novosti:

http://www.novossti.com/2012/06/ispod-trga-revolucije-ruza/

Photocredits:

Joanna Warsza, Ruth Eiselsberg, Nini Palavandishvili, Alicja Rogalska, StudioBasar

 

 

 

 

 

—————————————————————————————–

Janka Vukmir, Institut za suvremenu umjetnost SCCA – Zagreb

ZA POČETAK PROMJENE NUŽNA JE SAMO ODLUKA
Razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)

Inicijativa 1POSTOZAUMJETNOST propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalno kontekstu. Takva regulativa podrazumijeva uređeno financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi donosila odluke o realizacijama.  Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu?

Svakako bih je podržala i vidim je kao dobrodošlu. Potreba za javnim ulaganjem u umjetnost u javnom prostoru je očita, a može se riješiti i na druge poznate i nepoznate načine. No, 1% za umjetnost vidim kao dobar model koji pritom ne uključuje samo objekte na ulicama i trgovima, nego na ulaganje 1% investicije u umjetnost za sve objekte koji se grade javnim novcem, od smetlišta, preko trafostanica, do škola, knjižnica, bolnica, vatrogasnih stanica, aerodroma itd.

Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Takva bi regulativa svakako doprinijela sustavnijem ulaganju u umjetnost u javnom prostoru, ali i omogućila transparentnije financiranje projekata i umjetnika. Tim bi se putem umjetnicima omogućio prihod i vidljivost, a istodobno bi umjetnost, umjetnici i njihova djela nužno postajali tema izložena javnosti. Javnost bi imala opravdani razlog i potrebu raspravljati o ponuđenim i izvedenim rješenjima. Promijenio bi se veliki dio diskursa o kreativnosti i samom javnom prostoru. Javnost bi nužno bila izloženija umjetnosti nego što je to danas, a to bi bilo poželjno.

Tko bi sve trebao biti uključen u proces odlučivanja o umjetnosti u javnom prostoru?

Prije svega struka: dobra organizacija i administracija projekta i stručni prosudbeni sudovi. Kroz jasnu regulativu mjesta ima i za npr. investitora (gradovi, županije, općine, država, privatni), odnosno ovisno o projektu u koji se ulaže, cijeli niz protagonista. Ovisno o pravilima igre, tu vidim i  javnost – i to ponekad ante festum, ali i post festum.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja?  

To je kompleksno pitanje, pogotovo s obzirom da ne govorimo o konkretnoj nego hipotetskoj situaciji, ali gotovo uvijek bih se priklonila stručnom mišljenju.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor i ponižavaju temu (zagrebački spomenici Ljudevitu Gaju i Stjepanu Radiću ili osječki Anti Starčeviću itd.)?  Jesu li takvi spomenici, a u pravilu se radi o spomenicima, autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji (zato jer npr. oni postaju prostorne konstante koje uvjetuju i neka buduća rješenja/upotrebe pripadajućih prostora) ili nešto treće?

Apsolutno je potrebna revizija, a za njom i preinake. Hitno!

Što je po Vama najveći problem u procesu realizacije umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?  

Svjedoci smo mnogo realizirane umjetnosti u javnom prostoru, tu očito nemamo problema. Problem je dobrobit koju tim procesom dobivamo jer je realizirani trajni umjetnički sadržaj u javnom prostoru, napose posljednjih godina, okarakteriziran kao kontaminacija javnog prostora.
Za početak promjene te situacije nužna je samo – odluka. Sve ostalo je rješivo.

Što mislite da bi trebala biti uloga umjetnosti namjenjene javnom prostoru i implicira li ona dodatnu ili ikakvu odgovornost?

Sva umjetnost implicira odgovornost. Sloboda je disciplina.
Uostalom,  umjetnost za koju znamo, često znamo iz javnih prostora.
Uloga umjetnosti se ne mijenja u privatnom ili javnom prostoru. U privatnom prostoru možda možemo promijeniti njezinu namjenu/namjeru/primjenu…i pitanje je koliko to onda mijenja njezinu ulogu.

Što je uopće ključno u promišljanju suvremene umjetnosti u javnom prostoru danas?

Vrijeme. Umjetnost je uvijek o vremenu, i to na sve moguće i nemoguće načine.

—————————————————————————-

Snješka Knežević, povjesničarka umjetnosti i publicistkinja

POTENCIJAL UMJETNOSTI JE U SUBVERZIJI
Razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)

U okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST pokrenuta je incijativa za postavljanje dvije nove klupe u pješačkoj zoni Gajeve ulice. Nove kružne klupe, kakve već postoje u toj ulici,  predlažu se oko dva stabla nesposredno sjeverno i južno od „Razlistane forme“ Vojina Bakića koja je ljeti nepristupačna i zaklonjena terasom kafića, a zimi štandovima. U oba slučaja skulptura ukinutog radijusa trpi i konkretna fizička oštećenja.  Riječ je o inicijativi koja podjednako za cilj ima brigu za suvremenu umjetnost u javnom prostoru, kulturnu baštinu, i javni prostor kao takav, a odražava konkretne potrebe grada.  Što mislite o toj incijativi i kako komentirate aktualno stanje donjogradske pješačke zone koja je u znatnoj mjeri blokirana preko mjere nabujalim štekatima nauštrb slobodnog i zajedničkog javnog prostora, a ima i izražen problem komunalne opreme?

Pozdravljam inicijativu da se ukloni (ili skrati) terasa hotela Dubrovnik u Gajevoj, oslobodi prostor oko Bakićeve skulpture Razlistane forme i postave klupe. Sada, usred terase, ona je gotovo nevidljiva, ne zrači, gotovo da je ponižena. Ni Kožarićevo Prizemljeno sunce nije postavljeno bolje, a kad se zna gdje je izvorno bilo, što je poručivalo, taj postav djeluje gotovo cinično: sunce je ugašeno, provokacija zaboravljena, ukratko, svedeno je na dekoraciju. Sve skulpture (kipovi) postavljeni proteklih dvadesetak godina potpuni su promašaji, uglavnom nametnuti političkom voljom: gigantski Marulić bio je Sanaderov projekt, Teslu je Bandić oteo Institutu Ruđer Bošković i ugurao na nemoguće mjesto, Ujević kao neki King Kong strši na amputiranoj pješačkoj zoni u Varšavskoj, komičnu Gajevu „malu glavu“ nametnula je HAZU, itd. itd. Krleža na početku Sofijina (zašto još Dubravkina?) puta, Chaplin ispred Kinoteke (danas ispred Kina Tuškanac) i još nekoliko sličnih nepretencioznih, ali uspjelih spomenika ostatak su doba kad je umjetnost bila dobrodošla u urbane prostore. Sve nove i najnovije oficijelne ideje svjedoče samo o apsurdnom historizmu, zazivaju smrtno ozbiljan polit-kič. No tome se ne treba čuditi u društvu u kojem nema participacije ni građana, ni umjetnika, a odluke donose veći ili manji tirani. Raduje me mnoštvo inicijativa iz neinstitucionalnog miljea i uistinu želim da se osnaže, nametnu i realiziraju barem dio ideja. –  Što se tiče donjogradske pješačke zone, i slijep vidi da ona i ne postoji, odnosno, da je potpuno komercijalizirana. Kao što se ona komercijalizira, tako su odavno javne prometne površine, naime, hodnici, rasparcelirni u parkirališta na kojima se dobro zarađuje. Postavlja se doista pitanje, postoji li uopće javni prostor u Zagrebu, ali i pitanje zašto nitko ne ustaje u njegovu obranu? Kad slušate debate u Gradskoj skupštini, morate se zapitati tko su, uz nekoliko iznimaka, ti ljudi, zašto u njoj sjede, čime se zapravo bave…

Klupa je uopće prvoklasna urbana tema. Kao članica povjerenstva za revitalizaciju javnih prostora Gornjega grada, kako komentirate činjenicu da nijedan gornjogradski trg nema nijednu klupu?

Ne postoji „povjerenstvo“ nego „stručna radna grupa za izradu urbanističko-arhitektonske i konzervatorske studije uređenja javnih prostora Gornjega grada“ – tako glasi njezino ime, a odatle proizlazi da nije debatni kružok, nego da ima posve konkretne zadaće. Osnovao ju je Grad, vjerojatno zato što obnova komunalne infastrukture, kao početak ukupne revitalizacije Gornjega grada, započeta 2005. na zapadnom dijelu i na Markovu trgu nije nastavljena, a stanje javnih prostora sve je lošije, da ne kažem, sramotno.
Vodstvo radne grupe povjereno je prof. dr. Marijanu Hržiću, a on je predložio sastav grupe: petnaestoro stručnjaka s različitih područja.
– Pitate zašto nijedan gornjogradski trg nema klupe? Nema zato, jer je Markov trg međuprostor, gotovo dvorište između zgrada Vlade i Sabora, a ostali su trgovi prometni koridori. Tu se ne očekuje boravak, zadržavanje ili društvenost. Jedino su na rubu Katarinskog trga dopuštene dvije terase, gdje se može sjesti na neko vrijeme, dok čovjeku ne dojadi promet. Ukratko: od građana se očekuje da trgovima prolaze, turistima da na brzinu nešto fotografiraju, djeca, koje ipak ima na Gornjem gradu, nemaju mjesta za igru. Sve je to zato, jer na svakom uglu vreba policija, a čitav Gornji grad je tranzitna zona u kojoj vlada privatni automobilski promet. Tu neće  biti ni klupa, ni društvenosti, ni bilo kakvih sadržaja koji bi privlačili ili poticali, dok se ne isele politika i promet; teško je reći, što je od toga gore i pogubnije. Možda ipak promet, o čemu se raspravlja pedeset, možda i više godina. Zato se „revitalizacija“ svodi na obnovu zgrada.

Član Radne grupe za Gornji grad je i spomenuti arhitekt Marijan Hržić, u čijem je studiju izrađeno  krajobrazno rješenje parka na Vranicanijevoj poljani (po najavama budućeg Parka Bele IV.)  koji je uređen 2011. godine. Nije li za taj park, ali i za Park Grič koji će se također uređivati po Hržićevom projektu, valjalo raspisati javni natječaj? Nije li činjenica da član grupe praktički sam sebi dodjeljuje posao u najmanju ruku problematična, budući da je takvom praksom već u startu bitno zakinuta mogućnost dobrih rješenja?

Tu nema konflikta interesa. Arhitekt Hržić nije “sam sebi dodijelio posao“, nego mu je i prije formiranja radne grupe bila ponuđena obnova parka Grič nakon arheoloških iskapanja i pronalaska važnih povijesnih arhitektonskih struktura. Drugim riječima, integracija arheološke zone u postojeći park. To nije tema za natječaj, jer se ne očekuje neka inovacija ili „dobro rješenje“, kako navodite u pitanju, nego korektna prezentacija, a glavnu riječ imaju konzervator i arheolog, u ovom slučaju, Silvije Novak, pročelnik Zavoda za zaštitu i istraživač Boris Mašić. – Što se tiče Vranicanijeve poljane, posrijedi je – kako se stalno naglašava – privremeno rješenje, zapravo demonstracija našeg rada i svojevrsna legitimacija grupe. Osobno sam predložila da se ta zapuštena ploha uredi kao jednostavni park, dok se Meteorološki i Geofizički zavod ne isele iz zgrade, koja će dobiti javni i otvoreni sadržaj, što će onda uvjetovati i definitivno uređenje sadašnje „poljane“. To uređenje je gesta, koja nije naplaćena, a realizaciju je preuzeo „Zrinjevac“. U očekivanju uređenja ostalih javnih prostora za koje se izrađuju ili će se tek izraditi propozicije – što će potrajati – htjeli smo javnosti pokazati da se nešto planira i radi. Tako treba shvatiti novu parkovnu površinu na mjestu „poljane“. – Što se tiče natječaja, oni će se svakako raspisati za mjesta koja to zahtijevaju, na primjer, plato Gradec s dotrajalom zgradom bivšeg Muzejskog prostora, koja će se morati ukloniti, odnosno zamijeniti nečim drugim, a i sam ulaz sa Strossmayerova šetališta zahtijeva zahvat. Dakle, tu se očekuju inventivna i „dobra“ rješenja. Za manje, puko uređivačke zahvate nije potrebno raspisivati natječaje. A i inače, institucija natječaja se idealizira, a i često devalorizira manipularanjem interesnih grupa, što je dobro poznato insiderima, nažalost ne i javnosti. Cehovske organizacije uzdižu institut natječaja u nebesa, zato što od njih dobro žive. Uostalom, ni natječaji ne rezultiraju uspjehom. Primjer: Marulić i devastacija Marulićeva trga u Zagrebu, plato Pila u Dubrovniku, zgradurina zvana Prebendarski vrtovi/Kaskade na Medvedgradskoj, itd. itd. Velegradovi čak za važne prostore naručuju projekte od najboljih, a ako želite primjer za skulpturu, podsjećam na Nane Niki de Saint Phalle u Hannoveru, kao već povijesni i glasoviti slučaj.

Kako ocjenjujete realizirano rješenje Vranicanijeve poljane?

Kao što sam već odgovorila, ono je privremeno i u skladu s time nepretenciozno: zasađena je trava, povučene su staze, postavljene klupe i uređeno malo dječje igralište. To što se sada vidi zimsko je lice, a kad bude malo više sunca, bilje će se razviti i biti ljepše. Građani, oni u poznijoj dobi, mladi parovi, a osobito djeca već su posvojili tu parkovnu površinu, što znači, da je naša poruka i shvaćena i prihvaćena.

Mislite li da je dobra ideja da se taj novouređeni park malim i po tamošnji povijesni zid neinvazivnim drvenim montažnim stubištem poveže sa Strossmayerovim šetalištem i na taj način bitno poboljša pješačka komunikacija?

Ta ideja nija prihvatljiva, jer je jedan od najvažnijih elemenata uređenja cjeline: „poljana“-Grič- Strossmayerovo šetalište, obnova i rekonstrukcija srednjovjekovnog gradečkog bedema, jedinog koji je u toj visini očuvan, iako u očajnom stanju. Projekt postoji u Zavodu za zaštitu, to će biti velik restauratorsko-konzervatorski zahvat, a sam obnovljeni bedem neupitno atrakcija. Pješački prolaz postoji između zgrade Meteorološkog/Geofizičkog zavoda i parka, a i pokraj tornja Dverce/Lotrščak, pa ne znam zašto to nije dovoljno. Stubište, o kojem govorite, bilo bi nauštrb prezentaciji bedema, a fukcionalna važnost zanemariva. Iako je Gradec srednjovjekovni grad, od srednjeg vijeka na Gornjem gradu nema gotovo ništa.

Za Park Grič najavljeno je postavljanje nove fontane i to one koja sada stoji u atriju Muzeja za umjetnost i obrt? Zašto baš ta fontana?   
Što mislite o prijedlogu da se identitet Markovićeva trga osnaži nekom novom, suvremenom, malom fontanom s pitkom vodom? Preduvjet bi, dakako, bio da taj trg, kao i svi drugi gornjogradski trgovi, prestane biti parkiralište.

Rendićeva fontana koja je danas u muzeju, projektirana je za park Grič i ona se samo vraća na svoje mjesto, kao što je Elegija Frangeša Mihanovića iz Gliptoteke, gdje je bila decenijima, premještena na Rokov perivoj za koji je izrađena. – Što se tiče Markovićeva trga, svaka je inicijativa ili ideja dobrodošla. No ta mala pjaceta, okružena arhitektonski i kulturno-povijesnih zgradama među kojima dominira renesansno-maniristička palača Zrinski i klasicistička palača Ludovika Jelačića (danas Meteorološki/Geozički zavod), danas je neuredno parkiralište, a što je još gore, glavna tranzitna prometnica kojom neprestano zuje automobili. Taj i sve trgove treba osloboditi od prometa u mirovanju i kretanju, da bi doista mogli dobiti atribut javnih i društvenih prostora.

Već se neko vrijeme najavljuje postavljanje brončanoga modela povijesnog dvograda negdje u javnom prostoru grada. Imate li osobno neki prijedlog lokacije gdje bi ga se moglo postaviti? Što mislite o Trgu (platou) Gradec koji je tragično uređen, a koji bi mogao biti odlična lokacija za tako nešto, posebno zato što bi se prostor grada koji model prikazuje s toga mjesta mogao i neposredno doživjeti?

Članica sam povjerenstva Turističke zajednice Grada Zagreba, koje se bavi svim aspektima realizacije tog modela. O lokacijama je bilo govora, a odluka će se donijeti konsenzusom. Plato Gradec, na neizgrađenom uglu Gradeca, najljepša je  gornjogradska esplanada/vidikovac, i to je odlika koju treba respektirati u njegovu budućem uređenju. Na platou i ispod njega treba radikalno intervenirati, i za to će biti raspisan javni natječaj čim bude izrađen program. Jedno od pitanja je sudbina bivše uredske zgrade Muzejskog prostora, koja je arhitektonski i urbanistički promašaj, a najvažnije je definirati sadržaj koji će se realizirati na tom mjestu: zgrada… u čijoj funkciji (gimnazije ili galerije)? … što se, uz promatranje grada, predviđa na trgu ? … što će biti s razvaljenim bedemom sa Strossmayerova šetališta ? … što s opskurnim lokalima ispod platoa? Tu doista ima mjesta za kreaciju.

Godine 2005. preuređen je Markov trg, također bez javnog natječaja. Novo je popločenje koje hini tobožnju starost zamijenilo dodatašnji asfalt kao relevantni povijesni sloj. Na trgu su od 2005. godine zabranjeni javni prosvjedi, tamo se ne održavaju nikakve manifestacije i trg kao visoko kontrolirani prostor zrači represijom.
Kako komentirate spomenutu zabranu i što bi trebalo učiniti da taj trg ponovo postane „svečani trg dva dana u tjednu (..), i da je osim toga trg svakidašnji“ kako to navodi Zlatna bula Bele IV.?  

Tzv. „uređenje“ Markova trga je puki cestograđevni zahvat za koji, prema svjedočenju nadzorne inženjerke, nije čak bilo potrebno ishoditi građevnu dozvolu. Drugim riječima, uređenje plohe bio je završetak rekonstrukcije (podzemne) komunalne infrastrukture. Tehnički elaborat izrađen je u poduzeće Capital Ing, koje je tada bilo povlašteno zbog privatnih veza s nositeljima odluka. Za razliku od svih donjogradskih trgova, za Markov trg nije raspisan natječaj. Žestoko sam protestirala kod gradonačelnika Bandića, koji mi je pred svjedocima rekao da je to privremeno, a i pisala sam i javno govorila o tome kao o incidentu. Mislim da je to rješenje nametnuto zbog štednje, svakako neprimjerene, jer Holding posjeduje veliku količinu tih granitnih kocaka, koje su uklonjenje iz središta nakon rekonstrukcije tramvajskih pruga i nekih cesta, a prilika je bila da se iskoriste. Nitko, pa ni posve neupućeni, ne misli da je tim kockama trg ikada bio opločen, a kako „funkcioniraju“ možete vidjeti kad turisti (i urođenici) teturaju trgom. No kako bilo, tu vrijedi ona: učinjenom djelu mane nema, dakle, ne očekujem obećani popravak. – Istina je, kako kažete, da „trg zrači represijom“. Jedini slobodni korisnici su političari koje tu šetuckaju od Vlade do Sabora i obratno, mobiteliziraju, prave se veležavni, dok ih uz stopu prati medijsko roblje. Kako bi, dakle, taj trg postao „svečani… dva dana u tjednu“, kako predlažete? Nije ni svakidašnji, kakav je bio! Tu je na djelu bezobzirna zlouporaba.

Da li je poželjno na neki suvremeni način u prostoru Markova trga obilježiti nekadašnji stup srama, i prvi javni spomenik u Zagrebu, Marijin stup, a koji je tamo stajao do 1869.?   

Kad bi došlo do istinskog preuređenja trga, tada bi bilo dobro podsjetiti na taj prvi javni spomenik Zagreba. Riječ je o donaciji gradskog senatora Ivana Hyanzinthyja i djelu uglednog gradečkog kipara Claudiusa Kaucza. Kameni pozlaćeni kip Djevice Marija na visoku stupu s likovima sv. Ivana Nepomuka, Evanđelista i Krstitelja podignut je 1740. i do 1869. dominirao je na trgu. Pred južnim portalom mnogo prije nalazio se pranger/stup sramote. Ni spomenik ni stup ne mogu se ni ne trebaju rekonstruirati, ali se može obilježiti njihovo mjesto, možda podsjetiti na njihov oblik. To je izazov za umjetnike. Jedino što danas postoji to su rupe u koje se nekad prigodom Tijelovskih procesija postavljalo „nebo“, a većina misli da su to ostaci „prijestolja“ na kojem je mučen Matija Gubec, što je historiografija odavno osporila. Umjesto istine i povijesti, na trgu su dobili mjesto legenda i kič.


Ovo je proljeće srušena zgrada Željpoha/Ferimporta na Titovom trgu, samo da bi ponovo bila izgrađena. Kako ocjenjujete taj objekt, aktualnu situaciju i projekt Muzičke akademije koji se upravo gradi?

To je komplicirana tema. Zalagala sam se svojevremeno da se u programu natječaja zahtijeva očuvanje memorije na tu kuću i arhitekta Stanka Fabrisa, kojeg su zajedničkim snagama doslovno uništili arhitekti i povjesničari umjetnosti, iako je njegov koncept bio ispravan i posve na liniji kontinuiteta projektiranja za tu parcelu od 1910-ih do njegovih dana. Dakle, to je bio etički argument, posve netipičan u zaštiti, koji mnogi ne razumiju. Zgrada nije izvedena prema Fabrisovu konceptu, jer su mu koješta „prekrižili“, a i tehnologija nije bila na razini zamisli. Naočigled je propadala i postojano navlačila prijedloge da se „redizajnira“, pa ruši. Milan Šošterič odgovorio je na programski zahtjev i predložio oblikovanje koje bi se moglo obilježiti kao kreativna reinterpretaacija Fabrisovog koncepta (i realizacije, kakva god bila). Htio je zadržati konstrukciju, pročelje je sveo na izvorni, očišćeni raster, dok je portal izveo iz rastera konstrukcije, a novi dio zgrade na susjednoj parceli odijelio od Željpoha ovojnicom u bojama duge. Zbog više razloga taj je projekt izazivao otpore, a većina – ne samo arhitekata nego i građana – bila je uvjerena da je staru zgradu trebalo ukloniti i graditi novu. Mnogi su smatrali da je mjesto loše odabrano, na što se objektivno nije moglo utjecati, nakon što je Akademiji oduzeta doista prikladna lokacija pokraj Koncertne dvorane Lisinski. Odluka da se zgrada ipak ruši, a konstrukcija iz šezdesetih doslovno rekonstruira, s pravom je izazvala opći šok i aktualizirala sva sporna pitanja. Navodno se ruši zbog nove zakonske odredbe o zaštiti ili obnovi armirano-betonskih objekata. I projektantu i građanima može se samo preporučiti strpljivost.

U tijeku su pripreme za izgradnju novih fontana na zelenoj površini između dva kraka Ulice Hrvatske bratske zajednice. Što mislite o tome prijedlogu gradonačelnika Bandića i njegove uprave?

To je tipična improvizacija, umjesto ozbiljnog plana za čitavu tzv. Veliku osovinu, koja u produžetku zrinjevačkog prospekta, preko Trga S. Radića tom novom avenijom seže do Save. Postoje čitave generacije studija, planova i projekata zagrebačke arhitektonske elite koje se bave urbanističkom artikulacijom tog monumentalnog poteza. Uz zelene površine (parkove) tu se od generalnog urbanističkog plana 1936/38. smještaju veliki javni sadržaji i reprezentativni soliteri, kao što su Gradska vijećnica, Koncertna dvorana i Nacionalna i sveučilišna biblioteka. No oni su fragmenti, što vidi svatko, a novi centar u Trnju još nije dovršen. Jedino ispravno bilo bi napokon zahvatiti čitav taj potez, a ne dekorirati tu doista sterilnu zelenu traku, koja nikad neće biti gradski park zbog opasnih prometnica kojima jure sva moguća vozila. I ovdje, kao u povijesnoj jezgri, pretpostavka formiranja javnog i društvenog prostora je radikalno drugačija regulacija prometa. Ali to je u Zagrebu tabu.

Kako komentirate činjenicu da ni za taj potez nije raspisan javni natječaj već je posao naručen od arhitektice Helene Paver Njirić? Kako komentirate arhitektonsko rješenje fontana koje će, po svemu sudeći, biti i izgrađene?

Za taj potez rapisivani su raznorazni natječaji, a arhitektica Paver Njirić sa svojim suprugom Hrvojem Njirićem svojevremeno je dobila nagradu za anketno rješenje Velike osovine. Vjerojatno je angažirana zbog toga. Bez obzira na trud uložen u oblikovanje fontana, mislim da su to sekundarni elementi uređenja prostora, a njihov dizajn marginalna tema. Prognoziram da će se njihovo postavljanje obrazlagati kao etapna realizacija, no ako je riječ o etapama, zašto javnost ne zna što slijedi? Da li, primjerice, dizajn kostima počinje šeširom ili rukavicama? Sumnjam.

Vrsna ste poznavateljica povijesti i problematike prostora Gredelja.
Dijelu vrijednih objekata unutar kompleksa „skinuta“ je spomenička zaštita pa sada umjesto obvezujuće, neki od njih imaju tek preporuku očuvanja što ni na koji način ne obavezuje buduće investitore.  Odluka o skidanju zaštite donesena je u prilog prostornoj eksploataciji i protivno interesu grada čiji interes, u aktualnoj konstelaciji vlasti, odavno nitko ne štiti. Treba li preispitati stupanj zaštite i nedvosmisleno spomenički zaštititi objekte poput npr. vodotornja iz tridesetih koji je i jedinstveni i osebujni znak u prostoru?

U pitanju ste uglavnom dali odgovore. No, nije točno da je opozvana zaštita, jer hale, pa i vodotoranj, koji ističete, i dalje uživaju zaštitu. I ovdje na djelu nije integralni pristup, a to znači, zahvaćanje čitave industrijske zone (s Paromlinom) i konačno rješenje željezničke pruge s kolodvorom, s kojima je bivša tvornica Ugarskih željeznica organski povezana u zamisli i realizaciji. Vlasnik areala Gredelja, Zagrebački holding, želi komercijalizirati taj veliki prostor, odnosno barem vratiti veliku svotu koju je platio za njega. No komercijalizacija mora biti dio integralnog koncepta uređenja i gospodarenja, u kojem svakako treba predvidjeti javne prostore i sadržaje, što se odavno zna i o čemu postoji stručna suglasnost. Upravo to je mjesto, na kojem treba razviti javno-privatno parterstvo, kakvo je na djelu u svim projektima rehabilitacije i reurbanizacije starih industrujskih zona. Primjera ima napretek, od Osla, Rotterdama i Hamburga, od Barcelone do Genove. Za sve te dugoročne, velike urbane projekte razvijene su strategije, realizaciju od početka kontrolira gradska uprava, a organiziraju i provode tijela koja zastupaju sve interese. Dakle, najprije javni, po mogućnosti internacionalni natječaj, pa izrada generalne osnove, utvrđivanje etapa, projekti za pojedine mirko-situacije itd. itd…. što su sve doista opća mjesta. Na području Gredelja mora se napokon ostvariti spona između današnjeg i novog središta i tu imaju mjesta metropolski sadržaji. Nedopustiva je fragmentacija i uobičajeni punktualni pristup. To ja najdragocjeni prostor Zagreba.

Biste li podržala inicijativu da na prostoru Gredelja i s budućom reurbanizacijom bude predviđen najmanje jedan veliki javni park i to najmanje veličine Zrinjevca?

To su planirali svi koji su se bavili ovim područjem. Tu svakako treba formirati trgove i parkove, oni čine kvalitetu života i pridaju gradu identitet.

U Hrvatskoj je sveprisutni trend podizanja anakronih spomenika koji uporno oživljavaju umiruće prakse i zapravo doslovno kontaminiraju krajolik svojom nazadnošću.  Bila ste članica zagrebačkog Povjerenstva za spomen-obilježja niz godina, pa i u vremenu kada su učestalo postavljani nakaradni kipovi na pogrešnim lokacijama, ponajviše u najužem središtu grada, čak i bez suglasnosti Povjerenstva. Možete li reći nešto o radu toga tijela i njegovim glavnim prednostima i nedostacima? 

Moj kolega Zvonko Maković i ja istupili smo iz tog tijela nakon više godina frustracija i uzrujavanja. Rad je bio potpuno birokratiziran, maltretirali su nas paragrafima i odredbama, što sam ustrajno odbijala, jer me zanima isključivo bit. Ništa što smo sugerirali nije prihvaćeno, naše opravdane kritike u zapisnicima su se svodile na nevažno, nedajbože da se osjeti kakva oštrica. Ukratko, ta je komisija zamišljena kao alibi za tobožnju legitimnost i stručnost. Sve što se predlagalo imalo je politički i ideološki predznak, sve se nametalo partijskim ili korporativnim diktatom. Pusta slika neoboljševizma, kao uostalom i drugdje! –  Točno je, da su svi ti spomenici anakroni, pozivaju se historizam koji u političkoj ideologiji dominira od 1990-ih, a određeni su primitivizmom predlagatelja i njihovim jadnim estetskim pojmovima. Rezultat je dominacija mediokriteta i diletanata, a u prostoru poplava smrtno ozbiljnog kiča, ljigavog sentimentalizma i promašaja u svakom pogledu. Evropske metropole vrve kreacijama, od kipova do instalacija, gradovi potiču različitim mjerama umjetnike, a ovdje su kreatori polupismeni političari.

Treba li nam tzv. Zakon o spomenicima, odnosno vidite li potrebnim donošenje nacionalnog pravilnika koji bi regulirao procedure postavljanja spomenika? 

To me podsjeća na zakon o jeziku koji bi propisivao kako smijemo govoriti, a možda i jezičnu policiju koju mnogi priželjkuju. Mislim da postojeći zakoni mogu regulirati sva pitanja o postavljanju javnih spomenika. No problem nije u zakonu, nego u svijesti i moralu, u dobro poznatoj praksi iznuđivanja i protekcionizma. Svatko tko ima kakvu moć: političku ili financijsku, a to je jedino na djelu, može provesti što želi, zaobilaziti zakone, nekažnjeno podmićivati, objeđivati i krivotvoriti. Spomenike – kome? za koga? – uopće ne smatram važnom temom u ovom društvenom kaosu, da ne kažem u močvari.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja?  U kojoj mjeri procedura selekcije treba ili mora biti demokratična, odnosno uključivati kulturnu javnost s ciljem iznalaženja najboljih rješenja?

Svaki građanin ima pravo razmišljati o stvarima od javnog interesa, svaki ima pravo predlagati i kritizirati. U demokratskim društvima javnost je uključena u sve procese kad je posrijedi javni, zajednički prostor, a njezin se glas uglavnom sluša, iako ima iznimaka. I u nas bi trebalo više poštovati mišljenje javnosti. Kako to izgleda u praksi, svjedoči sudbina najveće protestne akcije u Zagrebu i Hrvatskoj: Ne damo Varšavsku. Gradska vlast ignorirala je stav 60.000  građana, državna vlast hapsila i ponižavala aktiviste, da se na kraju porodi nedonošće. Ali ni to nije dovoljno, nego se sada planira opločiti gotovo privatiziran Preradovićev trg skupim kamenom, umjesto da vlasnik objekta Cvjetni popravi na svoj trošak štete od prolaženja teških kamiona od Frankopanske do Preobraženske, u Ilici i Varšavskoj. – Javnost treba poticati na sudjelovanje, a u tom golemu ulogu imaju nevladine organizacije i slobodni mediji. Stručnjake ne treba idealizira, jer su oni podložni ortačenju i korupciji. Zazivam, u duhu pokojnog Jakova Blaževića, „poštenu inteligenciju“…
Kako komentirate činjenicu da je Zagreb grad u kojem gotovo da se i ne može vidjeti recentno producirani suvremeni umjetnički sadržaj u javnom prostoru?
To je tužno i jadno. Zagreb ima golem umjetnički potencijal na svim područjima, ima i zainteresirano i angažirano građanstvo. Nažalost, Zagreb je zapušten i unatoč svojoj evropskoj baštini, tradiciji i duhu, djeluje provincijalno. Bojim se, da je grad ušao u spiralu koja vrtoglavo vodi dnu. Kako dovesti taj grad na razinu kakvu zaslužuje? Kojim snagama, kojim sredstvima, kad je sve tako opustošeno?
Inicijativa 1POSTOZAUMJETNOST propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalno kontekstu. Takva regulativa podrazumijeva uređeno financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi donosila odluke o realizacijama.  Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?
Podržavam tu inicijativu, ali ponavljam: promjenu ne mogu proizvesti samo propisi i zakoni. Bit ću banalna, ako kažem da se tu zakoni ne poštuju i u načelu izvrdavaju. I ponovno će arbitrirati podobni i ortaci.

Postoji li u našoj prošlosti dobra praksa planskog pristupa pitanju prostornog uređenja koje integrira umjetnost u javnom prostoru?
U 19. stoljeću i početkom 20. st. za pitanja umjetnosti u javnom prostoru bile su uglavnom zadužene razne komisije ad hoc, koje su činili opće poznati arbitri u kulturi i mjerodavni stručnjaci. Raspisivali su se i natječaji. No to ne znači, da je sve išlo kao po loju. Podsjećam na dugotrajno razmatranje spomenika J. J. Strossmayeru, žestoke polemike o kipu kralja Tomislava, na natječaj za uređenje Kaptola i Dolca, pa još prije za niz donjogradskih trgova, koji su završili minimalističkim i priprostim rješenjima, a neki nisu ni dospjeli do realizacije. Naša je povijest puna idealnih zamisli, koje su realizirane samo u mediju projekta. Ali kad iza nečega stoji diktatorska volja, kao u slučaju Medvedgrada, onda se ona provede bez obzira na cijenu: taj put, devastacije važnog srednjovjekovnog burga.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor i ponižavaju temu (zagrebački spomenici Ljudevitu Gaju i Stjepanu Radiću ili osječki Anti Starčeviću itd.)?  Jesu li takvi spomenici, a u pravilu se radi o spomenicima, autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji (zato jer npr. oni postaju prostorne konstante koje uvjetuju i neka buduća rješenja/upotrebe pripadajućih prostora) ili nešto treće?

Spomenici su se uvijek, u svim civilizacijama, premještali, rušili i prepravljali. Jedan od najpoznatijih primjera je pariški kraljevski trg, Place Vendôme, gdje su se u ritmu političkih mijena smjenivali vladari, poimani kao imperatori. Egipatski obelisci postavljani su voljom papa na barokne trgove s veličanstvenim sakralnim soliterima kao njihova središta i reperi nove urbanističke organizacije Rima. I naš Jelačić bio je smijenjen, pa ponovno ustoličen, iako ne na starom, nego lošijem mjestu.

Ikonoklastički val zahvatio je čitavu istočnu Evropu nakon pada Berlinskog zida i uspostavljanja Jednoga i Neupitnoga. Sklona sam tezi, prihvaćenoj aklamacijom na prvoj sveevropskoj konferenciju o rušenju spomenika komunističke ere 1994. u Berlinu, a u organizaciji UNESCO-a i ICOMOS-a, da sudbinu takve „neželjene“ baštine treba prepustiti vremenu. Odnosno, starenju, koje nije samo fizičko, nego duhovno i idejno. Kome prepustiti arbitriranje, tko i u ime čega treba osuditi i presuditi? To što nas danas, s pravom smeta, izraz je neposredne povijesti i izraz duha ovog društva. Treba li se upuštati u nove konflikte, kao da ih nema dovoljno, ili ostaviti to drugim generacijama koje će biti drukčije?

Što mislite o praksi postavljanja istih spomenika u različitim gradovima? Naime, postoji inicijativa da se Kožarićev zagrebački Matoš postavi i u Splitu, a ove će godine biti postavljen i u Parizu, ili slučaj Krleže Marije Ujević-Galetović koji se praktički masovno proizvodi i postavlja gdje god se stigne?

To podsjeća na Meštrovićevu „Povijest Hrvata“ ispred zgrade zagrebačkog Sveučilišta, kakva postoji i u Beogradu, ili Fernkornovog “Sv. Jurja“ ispred Trgovačke komore čiji je original u Beču, a oba su spomenika na Trgu maršala Tita. Što sve tu nije spojeno i pomiješano? Ikonološka analiza pokazala bi nevjerojatni opseg poruka i gotovo komični apsurd. – Nemam ništa protiv da se Kožarićeva replika Matoša pojavi u Splitu ili čak Parizu, a što se tiče Krleže Marije Ujević, podsjećan na glasovitog Bika Vojina Bakića i bezbroj njegovih reprodukcija. To je uvijek slučaj kad je riječ o bestsellerima, kao što su tri spomenute skulpture, to je fenomen omasovljenja i demokratizacije kulture. Bilo bi mi drago, na nekom zgodnom mjestu u Zagrebu susresti riječkog Kamova ili pulskog Joycea. Čini se da se aura umjetničkog djela održala još samo u tradicionalnim i tradicionalističkim hramovima kulture, kao što su Louvre, British Museum ili Museum of Modern Art. No o tome je sve rekao još Walter Benjamin.

S obzirom na recentni trend privatizacije javnih dobara/javnog prostora , vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za očuvanje društvene svojine?

Potencijal umjetnosti vidim u postojanoj inovaciji, transformaciji i propitivanju paradigmi, a najviše u subverziji. Napose je potonje očito u povijesnim djelima kojima je bila zadana ili propisana ideološka funkcija, bilo politička bilo religijska, a ona su rastvorila raskošne lepeze svjetonazornih, spoznajnih i idejnih alternativa. Umjetnost će teško očuvati „društvenu svojinu“ – uzgred, ta sintagma ne postoji u kapitalizmu – ali će uvijek, bude li vjerna sebi, unaprjeđivati društvenu svijest i poticati napredak. To se ne tiče samo vizualnih umjetnosti, nego i kazališta, plesa, filma, čak i muzike, a da se o književnosti ne govori. Te misije potpuna je svjesna avangarda, koja se ne boji ni rizika ni najveće cijene.

Kako ocjenjujete rad „Dišeš?“ ANE Elizabet postavljen u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST u javnom prostoru Zagreba?


http://dises.tumblr.com/

Instalacija ANE Elizabet je poetična, lirska, a poruka esencijalna. Što je važnije od disanja? Osobito kad se gušiš u močvari? Mjesto je izvrsno odabrano; tu prolaze povorke mladih, i ne samo mladih, instalacija se vidi iz tramvaja i automobila… I taj primjer svjedoči do koje mjere umjetničko djelo može biti subverzivno, bez vriska i patosa. Kao šapat. Ili osmijeh.

——————————————————————————————————

ANA ZUBAK, umjetnica

STAVLJANJE UMJETNIKA PRED VIJEĆE ZNAČI STAVLJANJE POD KONTROLU

Razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)

Možete li izdvojiti neke Vaše radove namijenjene i izvedene u javnom prostoru?

Zid, akcija iz 2009. godine, u kojoj je sazidan zid na trkaćoj stazi Savskog nasipa, dotakla se teme granica, kako fizičkih, tako i granica tolerancije. U to vrijeme bila je aktualna situacija oko bespravne gradnje garaže u Varšavskoj ulici i zapravo me zanimalo do koje mjere su ljudi spremni ignorirati anomalije koje nam se svakodnevno događaju. Snažnije reakcije na ovaj su rad izostale, te je revoltno srušena tek jedna cigla, no kroz intervjue smo došli do nekog presjeka i uvida u percepciju ovakvih pojava. Nekoliko mjeseci kasnije, građani su srušili zid, točnije ogradu u Varšavskoj i to je po meni bio ključan moment u ponovnom buđenju građanske svijesti. Stvari su u ljudima ipak ključale i bilo je pitanje vremena kada će doći do neke konkretnije reakcije.

http://vimeo.com/7362409

U počast ledu (2011), zvučna instalacija, izvedena je u suradnji s poljskim kompozitorom Kryztofom Zimmermanom u Muzičom paviljonu na Zrinjevcu, kao popratni program konferencije za Klimatske promjene. Kako je predložena lokacija za izvođenje radova bio Zrinjevac, željela sam iskoristiti prostor malog Muzičkog paviljona koji je postao polazišna točka za daljnji razvoj ideje. Unutarnji prostor paviljona okružili smo s četiri velika monitora, te snažnim, impresivnim zvukom  pokušali  dočarati ubrzani proces otapanja leda, od krutog do tekućeg stanja.

Posljednji The big picture (2011.) bavio se privatiziranim zagrebačkim neboderima. Kroz procesualni dio ovog rada propitivali su se potrebni mehanizmi za izlazak na danas privatizirane nebodere u užem dijelu grada, te postoji li na nekom od njih potencijal javnog. Kao finalni dio, prazan spektakularni pogled, rezerviran samo za pojedince, spušten je među građane. Prolaznici su imali priliku fotografirati se ispred panorame Zagreba, te dobiti personaliziranu razglednicu, neosvojivog mjesta na kojem nisu nikada bili,  upisujući mu novo značenje.


www.anazubak.tumblr.com

Koja je Vaša ocjena suvremene umjetničke produkcije namijenjene javnom prostoru u Hrvatskoj danas?

Posljednjih godina, pod okriljem nezavisne kulturne scene, umjetnicima je donekle olakšano  djelovanje u javnom prostoru. No izuzev ovakvih kulturnih manifestacija, umjetnost u javnom prostoru je gotovo potpuno nevidljiva ili gerilska.

Što vidite kao najveći problem u procesu poticanja i realizacije umjetničkog sadržaja u javnom prostoru?

Biti ću vrlo nepopularna i reći – umjetnika. Umjetnik je taj koji želi ili ne želi djelovati u javnom prostoru. Zašto nam uvijek nam treba nečija potvrda, potpora, žig, odobrenje? Meni se stvari ne čine tako komplicirane, ako imaš nešto za reći izađi i reci – djeluj. Jasno, to funkcionira u slučaju da djelujete neovisno i s nezahtjevnim radovima, tako da kada je u pitanju složenija produkcija svakako bi mogli reći da smo zakinuti. Pri čemu ne mislim samo na umjetnika, već i na javnost. Stavljena sam u, meni pomalo dosadnu, ulogu ocjenjivača kulturne politike, za koju već unaprijed znamo da je loša. Smatram da takve politike nikada nisu bile presudne za djelovanje umjetnika. Živim i djelujem u vremenu koje imam, ne zanima me kako je bilo ili kako bi moglo biti, jer za umjetnost nikad neće postojati idealni uvjeti. Unatoč tome, umjetnik uvijek nalazi svoj prostor, jer to mu je na kraju krajeva nužda.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja? Odnosno, smatrate li  da bi uz različita strucna  misljenja  bilo važno i u kojem omjeru uzeti u obzir mišljenje zainteresirane kulturne javnosti tj. građana?

Nazivanje građana grada Zagreba zainteresiranom kulturnom javnošću ima nažalost gotovo ironičan prizvuk. Građane prije svega treba educirati i senzibilizirati za kulturu, no to se neće dogoditi kroz kulturno-konzumerističke manifestacije kao što je npr. Noć Muzeja.  Vrlo dobro znamo kako naše školstvo stoji po pitanju likovnog obrazovanja koje je svedeno na minimum, a postoji i tendencija da se potpuno ukine te postane izborno. Nedavno sam radila istraživanje o zastupljenosti hrvatske suvremene umjetnosti u srednjoškolskom obrazovanju i došla do doista poražavajućih saznanja. Iako javnost možda ne bi trebala biti sasvim izuzeta, struka bi ipak trebala imati zadnju riječ kada je u pitanju umjetnički sadržaj u javnom prostoru. No govorim o struci koja je etička, a ne vođena politikom.
Inicijativa 1POSTOZAUMJETNOST propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. Takva regulativa podrazumijeva uređeno financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi donosila odluke o realizacijama.  Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?
Iako nisam pobornik fraze “po uzoru na zapadne zemlje”, zaista je potrebno da se netko počne ozbiljno baviti ovim problemom. No postavlja se pitanje, tko na kraju donosi te odluke i da li će one ponovo biti podložne osobnim ukusima i političkim opredjeljenjima. Osobno ne bih voljela da bilo koje vijeće donosi odluku o realizaciji mojih radova. Stavljanje umjetnika pred vijeće znači stavljanje umjetnika pod kontrolu.
Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor pa i ponižavaju temu?  Jesu li takvi spomenici autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji ili nešto treće?
Struka se već dugo slaže oko ovog pitanja i ono više ne bi trebalo biti usmjereno prema onima koji su ovaj problem prepoznali, već ova sazanja treba usmjeriti prema tijelima koja su nadležna i imaju moć intervenirati u ovakve situacije. Unatoč tome, ovi spomenici jesu duh jednog vremena, oni su duh nacionalističkog i kapitalističkog kulturnog bezakonja koje je uvijek provođeno mimo mišljenja struke i javnosti. To su spomenici bahatosti. Podsjetimo se samo zadnjeg takvog primjera – nakaradnih kravata koje su preko noći osvanule na zagrebačkim trgovima. Na njima se dogodila vrlo zanimljiva intervencija, netko je na postamentima napisao “ovo je ružno”, i tada su  ove nametnute skulpture poprimile novi karakter, mogli bismo čak reći edukativni. To me je zbilja razveselilo, iako su grafiti bili vrlo brzo obrisani. Volim vidjeti kvalitetan građanski bunt.


Smatrate li da su umjetničke intervencije danas smislenije u svojim privremenostima ili to ovisi od slučaja do slučaja? Treba li uopće praviti takvu razliku i da li je ona važna?

Privremenost ili trajnost ne možemo gledati kao kvalitete. Uostalom, ne postoji privremenost u radu koji je dovoljno snažan da zauvijek djeluje na našu svijest.

S obzirom na recentni trend privatizacije javnih dobara/javnog prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za očuvanje društvene svojine?

Danas, u vrijeme metastatične privatizacije javnih prostora, čini se doista bitnim sve glasnije govoriti o nestajanju istih, te u tom procesu uključiti građane u njihovo očuvanje. Naglašavam građane, jer oni su ti koji moraju biti na prvoj liniji fronte i boriti se za ono što im pripada. U tom procesu umjetnik može djelovati kao neka vrsta medijatora.

Možete li izdvojiti neke od uspješnih i recentnijih primjera umjetničkoga sadržaja  u javnom prostoru, u Hrvatskoj i drugdje?

Hrvatska narodna predaja, performans Selme Banić koji je izveden ispred zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu. On vrlo precizno iznosi duh vremena i u njemu nema nikakve privremenosti.

http://www.youtube.com/watch?v=jzwyq5Wxq9k&feature=related

Kako ocjenjujete rad „Dišeš?“ ANE Elizabet postavljen u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST u javnom prostoru Zagreba?

Čini mi se da je zanimljivim, diskretnim i nenametljivim postavom rad dobio na kvaliteti. Stvoren je prostor za jedan element iznenađenja, kada nam pogled odluta na neuglednu fasadu Savske ulice s koje svijetli jedno takvo, vrlo direktno pitanje kao što je „Dišeš?“.

http://dises.tumblr.com/

—————————————————————————————–

MAŠA ŠTRBAC, povjesničarka umjetnosti, voditeljica Galerije ULUPUH

UVOĐENJE PRAVILNIKA PREDUVJET JE ZA KRITERIJIMA VOĐENU PRAKSU
Razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)

Koja je Vaša ocjena suvremene umjetničke produkcije namijenjene javnom prostoru u Hrvatskoj danas?

Nemam uvid u cjelovitu produkciju pa ne mogu davati ni neke generalne ocjene. Razlikuje se spomenička plastika od javne skulpture do privremenih umjetničkih intervencija u javnom prostoru. Sve one imaju različite značenjske kontekste i različita mjerila kvalitete. Ako je moguće govoriti o nekom generalnom „stanju“ onda je to stanje nereda.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja? Odnosno, smatrate li  da bi uz različita stručna mišljenja bilo važno, i u kojem omjeru, uzeti u obzir i mišljenje zainteresirane kulturne javnosti tj. građana?

Gradske galerije i muzeji također su prostori otvoreni javnosti i postoje za javnost, pa u njima program određuje struka, a ne najšire građanstvo, koje uz to taj isti program i sufinancira. Ne vidim zašto bi sa javnim – otvorenim – prostorima bilo drugačije. Mislim pri tom na izbor UMJETNIČKOG sadržaja , a ne na druge oblike javnog izražavanja koji svakako trebaju biti dostupni javnosti.
Inicijativa 1POSTOZAUMJETNOST propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. Takva regulativa podrazumijeva uređeno financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi donosila odluke o realizacijama.  Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?
Svakako mislim da su uređeno financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi donosila odluke o realizacijama preduvjet za sustavno promišljanje pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru, a to se može urediti jedino zakonskom regulativom. O njoj, dok se ne predloži u nekom konkretnom obliku, ne  mogu suditi.


Treba li nam Zakon o spomenicima, odnosno vidite li potrebnim donošenje nacionalnog pravilnika koji bi regulirao procedure postavljanja spomenika? 

Mislim da je uvođenje i POŠTIVANJE pravilnika u ovoj, kao i u svim drugim djelatnostima, preduvjet za kriterijima vođenu praksu. Njega se onda, sukladno iskustvima u praksi, uvijek može korigirati i nadograđivati.


U kojem smjeru treba ići umjetnička praksa bilježenja sjećanja danas? Što može preuzeti funkciju onoga što svodimo pod pojam spomenika, s obzirom da je bilježenje sjećanja konstanta u ljudskoj povijesti?
Ne mislim da tu treba određivati smjernice unaprijed, one će se iskristalizirati u komunikaciji između umjetnika, kritike i javnosti, kroz PROCEDURU o kojoj ovdje stalno govorimo, od uvođenja javnih natječaja preko definiranja njihovih propozicija i sastava komisija, pa dalje. Spomenik, spomenar, spomendan… mnogo je načina da se bilježe sjećanja, kolektivna ili osobna.. ne mislim da se moraju definirati u medijskom ili bilo kojem drugom obliku.
Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor pa i ponižavaju temu?  U pravilu se radi o spomenicima.  Jesu li takvi spomenici autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji ili nešto treće?
Pitanje me podsjetilo na onu dilemu kod restauriranja arhitektonskih spomenika – sačuvati sve slojeve građenja kroz povijest, ili vratiti izvorni, prvi izgled građevine. Zavisi što želite, pretpostavljam, i što vidite kao identitet grada odnosno sredine u kojoj je spomenik podignut. I onaj „najlošiji“ spomenik dokument  je, doduše ne umjetnički,  vremena u kojem je podignut, i kreator identiteta/povijesti mjesta kojega je dio. Ako tome priđete s pozicije oblikovanja prostora grada, onda ga, kao lošeg, svakako treba ukloniti. Najbolje je problem, možda dovesti do krajnosti, onda se odgovori jasnije naziru. Zamislimo, primjerice, jedan spomenik koji doista,  po jedinstvenom mišljenju struke i javnosti, nagrđuje okoliš u kojem se nalazi – treba li ga ukloniti makar je star više stotina godina i nastao je u vremenu važnom za njegovu povijest? Ja bih predložila da ga se ukloni, ali da se prethodno njegov postav  u prostoru fotografski dokumentira, a sam spomenik da se postavi u gradskom muzeju.

Što mislite o praksi postavljanja istih spomenika u različitim gradovima? Naime, postoji npr. inicijativa da se Kožarićev zagrebački Matoš postavi i u Splitu ili slučaj Krleže Marije Ujević-Galetović koji se praktički masovno proizvodi i postavlja gdje god se stigne?  

Ako je intencija iza tih inicijativa plemenita (podsjećanje na kulturne velikane), realizacija je kriva. Spomenici nisu (samo) podsjetnici, oni su dio sredine u kojoj su podignuti, oplemenjeni nizom drugih značenja koja su se nataložila kroz njihovo (su)bivanje u gradu i s gradom, i to se ne može reproducirati niti preseliti. Kip slobode uvijek ćemo vezivati uz New York i Ameriku, gdje god da se on još podigne u svijetu. Svaka sredina ima potencijala da iz vlastitog miljea i senzibiliteta iznjedri vlastiti spomenik, pa i Bruce Leeju u Mostaru, ako treba.

http://www.ulupuh.hr/hr/onama.asp

————————————————————————————————

IVANA MANCE, povjesničarka umjetnosti, glavna urednica časopisa Kvartal

DEFINICIJA JAVNOG PROSTORA TIČE SE RAZLIČITIH STRUKA I DISCIPLINA
Razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)

Koja je Vaša ocjena suvremene umjetničke produkcije namijenjene javnom prostoru u Hrvatskoj danas?

Misli li se pri tom prvenstveno na kategoriju spomenika u javnom prostoru, rješenja unatrag posljednjih dvadesetak godina rijetko su odgovorila kako na kriterije umjetničke suvremenosti, tako i na kriterije razumijevanja urbanog prostora. Štoviše, čini mi se da bi sam pojam spomenika valjalo iznova definirati – što se podrazumijeva pod spomeničkim obilježjem, kome se ono obraća, kako pridonosi kvaliteti javnog prostora… Nekritičko perpetuiranje koncepta spomeničke plastike proizvelo je visok broj neadekvatnih rješenja, pri čemu ne tvrdim da skulptura, naravno, ne može biti primjereno rješenje za spomenik.

Kultura pak drugih (tj ne-spomeničkih) javnih umjetničkih sadržaja – onih trajnog i onih privremenog karaktera – je doista vrlo niska. Novi gotovo da i ne nastaju, a već postojeći se nedostatno valoriziraju, slabo štite ili neprimjereno koriste.

Što vidite kao najveći problem u procesu poticanja i realizacije umjetničkog sadržaja u javnom prostoru?

Nepostojanje dijaloga između lokalne vlasti, stručne javnosti i lokalne zajednice, niska razina rasprave o javnom prostoru općenito. Mislim da „manjak sredstava“ nikada ne može biti razlog, samo obostrani izgovor. Također, nužna je razrađena legislativa i procedura odlučivanja, definiranje ovlasti i odgovornosti.

Kako ocjenjujete postojeće modele po pitanju interdisciplinarnosti u definiranju svega onoga što jest ili ulazi u javni prostor?

„Ono što ulazi u prostor“ svakako nije samo umjetnički problem; javni sadržaj ima svoje prostorne, simboličke, socijalno-komunalne, političke i druge aspekte, tako da se definicija javog sadržaja tiče doista različitih struka i disciplina.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja? Odnosno, smatrate li  da bi uz različita stručna mišljenja bilo važno, i u kojem omjeru, uzeti u obzir i mišljenje zainteresirane kulturne javnosti tj. građana?

Svakako da. Kultura dijaloga podrazumijeva sudjelovanje svih zainteresiranih društvenih subjekata, od stručne javnosti do zajednice. To je jedini način da se korigira i mogući totalitarizam struke i voluntarizam mase.
Inicijativa 1POSTOZAUMJETNOST propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. Takva regulativa podrazumijeva uređeno financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi donosila odluke o realizacijama.  Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?
U potpunosti podržavam. Vjerujem, kao što sam već spomenula, da bi pravna regulativa poboljšala rezultate i učinila tu domenu transparentnijom, a sve njene aktere odgovornijima.

Treba li nam Zakon o spomenicima, odnosno vidite li potrebnim donošenje nacionalnog pravilnika koji bi regulirao procedure postavljanja spomenika?

Mislim da bi subzakonska razina bila dostatna. Na nacionalnoj razini imamo Zakon o zaštiti kulturne baštine, Zakon o zaštiti okoliša… Razrađenija regulativa na razini gradske odnosno županijske uprave već bi uvelike pridonijela kvaliteti spomeničkih realizacija.
U kojem smjeru treba ići umjetnička praksa bilježenja sjećanja danas? Što može preuzeti funkciju onoga što svodimo pod pojam spomenika, s obzirom da je bilježenje sjećanja konstanta u ljudskoj povijesti?
Sve su opcije moguće. Nema razloga diskvalificirati klasičnu spomeničku plastiku, ali suvremena definicija memorijalnog mjesta doista otvara široke mogućnosti – od arhitektonskih do multimedijalnih i drugih rješenja. Zašto ne zvučna instalacija, npr.?
Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor pa i ponižavaju temu?  U pravilu se radi o spomenicima.  Jesu li takvi spomenici autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji (npr. oni postaju prostorne konstante koje uvjetuju i neka buduća rješenja/upotrebe pripadajućih prostora) ili nešto treće?
Rješiti se neadekvatnih spomenika svakako nije jednostavno. Pokretanje javne rasprave je prva i nužna pretpostavka. Društvo u cjelini se po tom pitanju mora ponašati odgovorno – ne samo u slučaju postavljanja, nego i u slučaju uklanjanja. Uklanjanje spomenika ne samo da mora imati argumente koje će potaknuti konsenzus zajednice po tom pitanju, nego bi trebalo istovremeno osigurati i alternativno rješenje.

Što mislite o praksi postavljanja istih spomenika u različitim gradovima? Naime, postoji npr. inicijativa da se Kožarićev zagrebački Matoš postavi i u Splitu ili slučaj Krleže Marije Ujević-Galetović koji se praktički masovno proizvodi i postavlja gdje god se stigne?

Mislim da bi tu praksu trebalo svakako izbjegavati osim ako za to ne postoji doista specifičan, izdvojen razlog.

Trebaju li nam uopće spomenici i možemo li im vjerovati?

Mišljenja sam da nam spomenici trebaju. Oni su jamstvo naše vlastite povjesnosti – oni ne mogu biti apsolutno niti istiniti niti dobri niti lijepi, ali baš zato svjedoče o povijesnim mijenama određenog društva i njegovih vrijednosti. Njihova sreća ovisi o tome kako ih koristimo, kako se prema njima odnosimo, koga za njih odgajamo, kako o njima pričamo.

Smatrate li da su umjetničke intervencije danas smislenije u svojim privremenostima ili to ovisi od slučaja do slučaja? Treba li uopće praviti takvu razliku i da li je ona važna?

Smisleno je i jedno i drugo – i umjetnička djela namjenjena trajanju i umjetničke intervencije privremenog trajanja, te dvije kategorije nisu međusobno konkurentne. Razlika svakako postoji i ona je, naravno, važna – od simboličke funkcije koju obnašaju do legislative koja regulira njihovu realizaciju.

S obzirom na recentni trend privatizacije javnih dobara/javnog prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za očuvanje društvene svojine?

Umjetnost sama po sebi je bitan faktor društvenosti i generira višak vrijednosti koji nikad u potpunosti ne podliježe kapitalnom izvlaštenju – dakle, stvara vrijednosti koje smatramo javnim dobrom. Kao takva, umjetnost podiže i svijest o vrijednosti javnog prostora, no njen odnos prema procesima privatizacije je ipak indirektan. Procese privatizacije trebala bi prvenstveno korigirati politka, odnosno ta se zadaća ne može odvijati prvenstveno u sferi kulture.

Možete li izdvojiti neke od uspješnih i recentnijih primjera umjetničkoga sadržaja  u javnom prostoru (ne nužno plastike) u Hrvatskoj i drugdje?

Spomenik žrtvama holokausta u Berlinu, Morske orgulje u Zadru, Most hrvatskih branitelja u Rijeci…

Kako ocjenjujete rad „Dišeš?“ ANE Elizabet postavljen u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST u javnom prostoru Zagreba?

To je dobar primjer diskretne umjetničke intervencije u gradskom prostoru. Rad funkcionira kao fini prodor intimnog i subjektivnog diskursa u javni prostor, iznenađenje direktnog obraćanja u indirektnom okruženju – prostoru javnosti u kojem nas se poruke – kakve god da bile, ne tiču osobno.

http://dises.tumblr.com/

http://www.ipu.hr/izdanja/kvartal/90/kvartal-kronika-povijesti-umjetnosti-u-hrvatskoj

———————————————————————————————-

IRENA KRAŠEVAC, predsjednica Društva povjesničara umjetnost Hrvatske

DANAS SVE MORA FUNKCIONIRATI INTERDISCIPLINARNO
Razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)

Društvo povjesničara umjetnost Hrvatske u niz je navrata, npr. kroz Odbor za baštinu i prostor, reagiralo na različite prostorne devastacije, pa tako i u pitanjima umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru, konkretno javne skulpture. U kojoj mjeri takve reakcije nailaze na pozitivan odgovor mjerodavnih tijela kojima su upućene?

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske stalno reagira na sve brojnije devastacije prostora i neprimjerene intervencije posebice u povijesnim gradskim središtima. U tome nam je primjer naš dugogodišnji predsjednik pok. prof. Radovan Ivančević koji se nije libio oštro nastupiti i braniti kriterije struke povijesti umjetnosti i baštinjeni prostor te zahtijevati najviše kriterije kod raznih interpolacija ili podizanja javne skulpture. Kako bi se još kvalitetnije i brže moglo reagirati na probleme koji su postajali sve brojniji i veći, unutar DPUH-a osnovan je 2008. Odbor za baštinu i prostor, čiji su voditelji bili Ratko Vučetić, Snješka Knežević, a odnedavno je to Frano Dulibić. Prošle, 2011. godine Odbor je uputio više apela, npr: protiv devastacije Marjana, za spas platana u Karlovcu, protiv postavljanja Meštrovićeva spomenika Ruđeru Boškoviću na Boškovićevoj poljani u Dubrovniku, na odluku Gradske skupštine Splita vezano uz spomenike planirane za splitsku Rivu, proslijedili smo reagiranje Kulturnog vijeća grada Trogira o kipu Krista na Cimatoriju, očitovali smo se o KravatArt-u  i dr. Najčešće su to odgovori i podrška različitim građanskim inicijativama koje djeluju na lokalnoj razini, a koje nam se obraćaju za pomoć. Osim što odgovorimo tražiteljima, preslike odgovora šaljemo na nadležna gradska vijeća, konzervatorske zavode, ministru kulture i medijima. Kad god smo upitani za mišljene, odazivamo se i sudjelujemo u raspravama. Naša reagiranja najčešće prate preostale emisije o kulturi u javnim medijima, Kretanje točke i Katapultura (HR-1 program).
Problem je u tome što se najčešće reagira prekasno kad je devastacija u tijeku. Snješka Knežević, Zvonko Maković, Frano Dulibić i drugi članovi DPUH-a snažno su se zalagali protiv devastacije Cvjetnog trga i čulo ih se u medijima, ali smatram da se općenito  u medijima ne posvećuje dovoljno prostora toj problematici, na način da se ljudima objasni što to povjesničari umjetnosti doista hoće:  kako vide problem i koja rješenja predlažu. Ide se po sistemu „gašenja požara“, nešto postane zanimljivo za medije tek kad se problem razbukta. Trebali bismo više djelovati preventivno. Vremena kada su javni mediji bili otvoreni prema educiranju građana i kada je većina imala neku „opću kulturu“ pa su barem bili malo više osvješteni i senzibilizirani za probleme kulturnih dobara, estetike prostora i sl. odavno je iza nas. No, to nije isključivo problem medija, nego i našeg školstva u kojem je likovna kultura na margini.
U sklopu svog redovnog programa organiziramo predavanja na temu stanja, zaštite i obnove naših spomenika, a izdvajam tribinu o problemu novih spomenika u javnom prostoru koja je održana 3. studenog 2011. Zaključili smo da je doista dosegnut kritični trenutak i da je pisanje apela nedovoljno. Na tribini smo iznijeli recentnu situaciju u gradovima koji su pod UNESCO-vom zaštitom, Dubrovniku i Splitu, te pokazali primjere iz Rijeke i Zagreba. Ono što smo znali od ranije, samo se potvrdilo: skulpture se postavljaju bez ikakvog suvislog plana, njihova je likovna vrijednost vrlo upitna, svaki grad ima svoj „mehanizam“ postavljanja spomenika unutar zakona o komunalnom redu. Pokušali smo približiti mišljenje i stajalište povjesničara umjetnosti (koje se uglavnom perciprira kao  kritičare) i samih umjetnika (kipara, kreatora spomenika) kako bismo zajedno bolje djelovali protiv kiča i nepotizma. Namjera nam je i dalje nastaviti s predavanjima i tribinama, te da se osim „sebi samima“, jer naposlijetku mi iz struke imamo uglavnom dosta slično mišljenje, otvorimo i za građanstvo kako bismo i u drugim sredinama ukazivati na probleme koji nas se svih tiču.

Pristajanjem na loša ili kompromisna rješenja u odnosu na sve ono što se može dobiti promišljenijim pa i stručnijim pristupim, zapravo se degradira čitav prostor. To je očito u nizu slučajeva postavljanja, gotovo u pravilu, novih spomenika. Kako komentirate slučajeve kada se upravo struka koristi kao alibi? Npr. u natječaju za zagrebački spomenik Stjepanu Radiću već se u startu inzistralo na figuraciji, čime su, sasvim sigurno, bitno umanjene mogućnosti iznalaženja kvalitetnijih i suvremenijih rješenja.

U povijesti umjetnosti često se navodi  Rodinove Građane Calaisa kao primjer skidanja figura s postamenta i njihovo postavljanje na tlo, u razini gledatelja, čime spomenik nije izgubio na svojoj monumentalnosti i snažnoj simboličkoj poruci, dapače dojam tragedije koju su prošli građani Calaisa pojačan je time što ih se može doživjeti kao obične građane, kao svakog od nas. Radi se o spomeniku iz 1895. godine. Stjepanu Radiću nije pomogao postament od tri stepenice ukomponiran u spomenik da djeluje monumentalno i izaziva poštovanje prolaznika prema liku i djelu znamenitog hrvatskog političara. Dapače, izaziva podsmjeh, što je vjerojatno najgore što se povijesnoj osobi pretočenoj u broncu ili kamen može dogoditi. Pritom nije kriv Radić i njegova fizionomija, već svi koji su sudjelovali u njegovu podizanju: kriv autor, kriva izvedba, loša lokacija. Figuracija se uvriježila za spomenike povijesnim osobama, a danas to postaje jedan od najzahtjevnijih izazova za kipare. Ne vidim ništa loše da se spomenik zaslužnoj povijesnoj ličnosti obilježi i na drugi način, u nekom prenesnom obliku, jer naši suvremeni kipari očito ne mogu odgovoriti tom zadatku. Kao primjer mogu navesti kipove Marku Maruliću pred Hrvatskim državnim arhivom u Zagrebu, Anti Starčeviću na središnjem trgu u Osijeku ili Ljudevitu Gaju u istoimenoj zagrebačkoj ulici. Općenito je loša i smiješna praksa bukvalno postavljanja kipova po principu „svaki pjesnik (ili političar) svome trgu (ili ulici) sleti“, da parafraziram Radovana Ivančevića.

Treba li nam Zakon o spomenicima, odnosno vidite li potrebnim donošenje nacionalnog pravilnika koji bi regulirao procedure postavljanja spomenika?

Zagreb je u 19. stoljeću vrlo dobro znao kome i gdje će postaviti spomenik, pa je tako  nastala galerija znamenitih Hrvata na Zrinjevcu, u izvedbi Rendića i Valdeca, tada jedinih kipara koji su mogli obaviti taj zadatak kao historicistički Gesamtkunstwerk kojeg čine planirani perivoj, obodna arhitektura reprezentativnih gradskih palača i biste velikana nacionalne povijesti i kulture, koji su do danas preživjeli sve političke i ine promjene u našem društvu. Znači da su doista  zaslužili spomenik. Za postavljanje spomenika vrijedi isto što i za arhitekturu, a to je jasno postavljena procedura od natječaja do konačne izvedbe u kojoj ključnu riječ ima natječajna komisija sastavljena od kompetentnih stručnjaka. Ne vidim razloga zašto je to tako teško ispoštovati jer imamo vrsnih stručnjaka i umjetnika. Problem je u tome da kad se jednom postavi loša skulptura na na javnom prostoru mimo svih pravila, potom osvanu i druge po sistemu da je sve dozvoljeno. Gradovi bi trebali čvrsto regulirati što se i gdje postavlja jer to će biti slika nas i našeg vremena u budućnosti. Kroz strukovne udruge i manifestacije mogli bismo potaknuti realizacije kvalitenih rješenja, kako je pokazala sekcija Prijedlog Zagrebačkog salona 1971.–2002., nastala na inicijativu Željke Čorak.  Salon je trebao služiti kao poligon za neformalna istraživanja umjetnika svih profila na polju najrazličitijih oblika likovno-plastičnih, arhitektonsko-urbanističkih i drugih intervencija u urbanom okolišu, posebice kroz temu sekcije Grad kao prostor plastičkog zbivanja. Zahvaljujući sekciji Prijedlog Zagreb je dobio neke od svojih najboljih skulptura u javnom prostoru, npr. Kožarićevo Prizemljeno sunce (prvotno postavljeno na uglu Frankopanske i Prilaza), Kožarićev spomenik A.G.Matošu, Aleju skulptura uz Savski nasip, te obilježavanje zagrebačkih zanimljivosti i specifičnosti pod naslovom Zagreb dok ga još nije bilo. Način na koji je sekcija djelovala može postati primjerom nekim budućim sličnim aktivnostima, jer imala je svoj legitimi okvir kroz izložbenu manifestaciju na gradskoj razini, ali dovoljno kreativne slobode da bi ostvarila prava umjetnička djela u prostoru.

U kojem smjeru treba ići umjetnička praksa bilježenja sjećanja danas? Što može preuzeti funkciju onoga što svodimo pod pojam spomenika?

Vrijeme neposredno nakon velikih stradanja i herojstva uvijek je euforično, neobjektivno i žuri se postaviti spomenik kako bi ostavilo „materijalizirano“ sjećanje na događaj ili osobu. Poznato je kako su nas neposredno nakon Drugog svjetskog rata preplavili spomenici borcima NOB-a rađeni po socrealističkoj šabloni odvažnog partizana s puškom u ruci. Ali, istu ratnu tragediju i postignutu slobodu memorirao je i Bakićev spomenik u Kamenskoj u apstraktnoj formi. U Domovinskom ratu svjedočili smo iživljavanju pojedinaca kako na brončanim borcima tako i na Bakićevoj razlistanoj plohi, trebalo se iskaliti na nečemu što se smatralo „neprijateljem“. Takav je barbarizam nažalost oduvijek poznat u povijesti. Tko se više sjeća da su po hrvatskim gradovima bili spomenici caru Franji Josipu I i carici Elizabeti; možemo ih rekonstruirati samo na temelju povijesnih fotografija. Poskidali su im glave nakon 1918., rijetki su pohranjeni u muzejima. Da li su to „neprijatelji“ ili umjetnička djela jedne epohe?! Kao primjer dalekovidnog i kvalitetnog rješenja uvijek naglašavam Meštrovićevu zamisao da se umjesto konjaničkog spomenika kralju Petru I Velikom Oslobodiocu koji se planirao postaviti u rotondi  tadašnjeg Trga N, podigne Dom Hrvatskog društva umjetnosti (danas HDLU), koji je isprva nosio kraljevo ime. Spomen na lik i djelo time je zadovoljen za potrebe onodobne politike, ali vrijednost koja je ostala u obliku sjajne arhitekture i njezine namjene nadilazi „pojam spomenika“ određenoj povijesnoj osobi i događaju. Danas vrlo često čujemo mišljenje građana da je bolje da se novac iskoristi za gradnju ili obnovu dječjeg vrtića, doma zdravlja i sl. umjesto za spomenik. To je dobar pokazatelj kako građani gledaju na tu problematiku.
Ali, osim što služe bilježenju sjećanja nekog naroda, spomenici su duhovno i prostorno obogaćenje, urbanistički akcenti i nositelji vizualnog identiteta mjesta. Mislim da bi kreiranje spomenika trebalo povjeravati mladoj generaciji umjetnika jer ona ponajbolje može prepoznati i  odgovoriti na duh vremena i kreirati neke nove vrijednosti. U našem bi društvu trebalo imati puno više povjerenja u mlade ljude, tim više jer unazad desetak godina školujemo umjetnike na četiri likovne akademije, dakle treba im dati posla…

Koja je Vaša ocjena suvremene umjetničke produkcije namijenjene javnom prostoru u Hrvatskoj danas? Što vidite kao najveći problem u procesu poticanja i realizacije umjetničkog sadržaja u javnom prostoru?

Nije svaka skulptura u javnom prostoru ujedno i spomenik. Plavo stablo Vaska Lipovca ne ostavlja ravnodušnim prolaznike, isto bi trebali i spomenici Domovinskom ratu. Iako se radi se o dvije potpuno različite koncecpije i konotacije, skulptura u javnom prostoru bez obzira radi li se o prostornom akcentu ili spomeniku s porukom, treba biti primijećena i trebala bi izazivati reakciju, od divljenja umjetničkom djelu kao takvom do emocija poštovanja i pijeteta, loše je ako izaziva negativne osjećaje. U devedesetima smo izvukli neke  povijesne osobe koje su bile prešućivane i marginalizirane, trebalo im je podići spomenik. Ratna stradanja treba obilježiti jer su dio nacionalne povijesti koju ne smijemo zaboraviti. Krenula je i velika crkvena obnova, posjeti pape, što je također bio povod za podizanje spomenika. Puno se toga odvijalo ishitreno, pod dojmom trenutačne euforije, tražila su se brza rješenja. U toj produkciji naplavilo se puno kiča, nekog kvazi nacionalnog stila (pleter u 21. stoljeću) i ti su spomenici izazvali puno negodovanja kako povjesničara umjetnosti tako i ostalih građana. Kao i kod brojnih drugih realizacija kod nas, fatalan je odnos investitora i izvođača, koji ne dopušta treće mišljenje, ponajprije mišljenje struke i javnosti. Osim problema loših novijih „umjetnina“, problem je i u neodržavanju naslijeđenih spomenika, koji imaju svoje čvrsto mjesto u prostoru i memoriji naših građana, a možete ih vidjeti posvuda u središtu Zagreba i drugdje (Rendićev Kačić na početku Mesničke ulice, Meštrovićev Medulić pred Umjetničkim paviljonom, Kožarićevo Prizemljeno sunce u Bogovićevoj… )

Kako ocjenjujete postojeće modele po pitanju interdisciplinarnosti u definiranju svega onoga što jest ili ulazi u javni prostor?

U današnjem vremenu sve mora funkcionirati po principu interdisciplinarnosti, nema gotovih i nametnutih rješenja. Pluralizam mišljenja je temelj demokratskog društva, a unutar njega glas struke. Glavnu riječ drže političari koji su umreženi kroz sustav gradskih i državnih struktura vlasti, a među njima gotovo da i nema povjesničara umjetnosti, arhitektata i dizajnera koji su najpozvaniji kreirati prostor grada i sadržaje u njemu. Isto tako,  izbjegava ih se pri imenovanju prosudbenih komisija, što je loša praksa koja nas je dovela do ove kaotične situacije upitnih vrijednosti.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja? Odnosno, smatrate li  da bi uz različita stručna mišljenja bilo važno, i u kojem omjeru, uzeti u obzir i mišljenje zainteresirane kulturne javnosti tj. građana?

Osvješteni i obrazovani građani vrlo dobro  znaju prepoznati što je dobro i lijepo u prostoru njihova grada. Bojim se da je u našem društvu koje ima nešto malo više od 7% visoko obrazovanog stanovništva (prema popisu iz 2001. jer novi još nije objavljen!?) to teško očekivati. Struktura stanovništva u gradovima se jako promijenila, u čemu je Split postao paradigma. Sve se to reflektira na gradsku (izvršnu) vlast, koga se u nju imenuje i što potom nastaje (nestaje) od grada. Stoga: Obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje! I, naravno pustiti struci da radi svoje.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. Takva regulativa podrazumijeva uređeno financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi donosila odluke o realizacijama.  Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?
Podržavam svaku inicijativu koja predlaže konstruktivne prijedloge kako popraviti našu nezavidnu situaciju. Pozivam Vas da zajedno s DPUH-om ustrajemo u namjeri koja nam je bliska i za koju se zalažemo.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor pa i ponižavaju temu?  U pravilu se radi o spomenicima.  Jesu li takvi spomenici autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji (npr. oni postaju prostorne konstante koje uvjetuju i neka buduća rješenja/upotrebe pripadajućih prostora) ili nešto treće?
Osobno sam reagirala na spomenike Ljudevitu Gaju i Nikoli Tesli koje su kulturna sramota i postali su najčešće spominjeni primjeri u negativnom kontekstu. U slučaju Meštrovićeva Tesle nije se poštivala autorova želja po kojoj je skulptura namjenjena Institutu „Ruđer Bošković“ i ne smije se premjestiti na drugo mjesto!

http://www.matica.hr/vijenac/vijenac323.nsf/AllWebsDocs/lmk319

Što mislite o praksi postavljanja istih spomenika u različitim gradovima? Naime, postoji npr. inicijativa da se Kožarićev zagrebački Matoš postavi i u Splitu ili slučaj Krleže Marije Ujević-Galetović koji se praktički masovno proizvodi i postavlja gdje god se stigne?  

Matoš nema isto značenje za Zagreb, posebice Gornji grad, kao i za Split. Ne mislim da bi sjajna Kožarićeva skulptura jedanko dobro „sjela“ negdje drugdje. Ponovno možemo naučiti iz prošlosti, Meštrovićev Grgur Ninski – jedini pravi – je onaj splitski, dok njegove replike u Ninu i Varaždinu nemaju „istu težinu“ i gotovo ih ne zamjećujemo.

Smatrate li da su umjetničke intervencije danas smislenije u svojim privremenostima ili to ovisi od slučaja do slučaja? Treba li uopće praviti takvu razliku i da li je ona važna?

Da li ste mislili na KravatArt? Taj noviji primjer „umjetničke intervencije“ koji se prošlog ljeta agresivno pojavio u gradu, a za koji se bojim da bi se mogao ponoviti u trajnom materijalu i fiksnom prostoru. To je ona „loša“ Hrvatska koja nam prodaje neki novostvoreni hibridni identitet, jer divovske kravate od stiropora usred Zagreba oslikane motivima dalmatinskog psa, glagoljskim slovima, motivima malog otočkog mjesta i „kockicama“ s hrvatskog grba, govore o potpuno promašenoj i nemaštovitoj zamisli slabe likovne kvalitete. Ne opravdavaju ih ni poznata umjetnička imena koja stoje iza njih.

S obzirom na recentni trend privatizacije javnih dobara/javnog prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za očuvanje društvene svojine?

Umjetnici trebaju biti angažirani intelektualci koji danas stvaraju umjetničke i kulturne vrijednosti za sutra. A te vrijednosti nadilaze trenutne i uske privatne interese.

Kako ocjenjujete rad „Dišeš?“ ANE Elizabet postavljen u okviru projekta 1POSTOZAUMJETNOST u javnom prostoru Zagreba?

Čestitam umjetnici i Vašoj inicijativi na tom projektu. Od siline bronce, kamena i betona gotovo smo se ugušili. Dišemo li? Prodišimo!

http://dises.tumblr.com/

http://www.dpuh.hr/

———————————————————————————-

DARKO FRITZ, umjetnik i kustos

NUŽNOST STRUKTURALNIH PROMJENA U TRETMANU UMJETNOSTI U JAVNOM PROSTORU

razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)

Možete li izdvojiti neke Vaše radove izvedene u javnom prostoru?

Na samom početku svog javnog djelovanja, kroz umjetničku grupu Studio Imitacija Života, u suradnji s Željkom Serdarevićem, ostvarena je serija instalacija u javnom prostoru, svake godine u sklopu našeg unaprijed planiranog trogodišnjeg rada 1988 – 1989 – 1990. Izdvojio bih seriju od devet instalacija postavljenih u uličnim izlozima u Zagrebu 1989. godine, pod skupnim nazivom ‘Lontano dagli occhi, lontano dal cuore’. Svaka od instalacija je rad za sebe, a postvljene su na lokacijama koje, gledano na karti grada, upisuju geometrijski lik koji smo često koristili u svom djelovanju, ‘trokvadrata’, što bi bio oblik postolja za dodjelu sportskih nagrada, ili grčki križ bez donjeg dijela, u ovom slučaju postavljenog na Lenucijevu potkovu kao donjem dijelu križa. Usporedno s instalacijama u urbanom prostoru predstavljene su fotografije istih instalacija u prirodnoj veličini, u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti.

Godine 1995. u Amsterdamu sam napravio prve instalacije u javnom prostoru s tipografskim rješenjima, ostvarenim u organskim materijalima tj. cvijećem, u sklopu projekta Keep the Frequency Clear. Organske materijale koristio sam i dalje za seriju radova o elektroničkim i informacijskim nestabilnim medijima i sistemima u hortikulturnim instalacijama iz projekta Internet Error Messages (‘404_FILE_NOT_FOUND’ u Zadru, ‘302_MOVED_TEMPORARILY’ u Zagrebu i ‘204_NO_CONTENT’ u pustinji u Fuerteventuri na Kanarskim otocima).

U projektu ‘Migrant Navigator’ ostvarena je instalacija u cvijeću ‘The Future of Nostalgia’ s uvećanom (9 x 9 m) Home ikonom grafičkog sučelja internet pretraživača u Linzu, te grafike te ikone na komercijalnim bilboardima postavljnim uz granične prijelaze Hrvatska-Slovenija i Hrvatska-Mađarska ili na samoj granici Slovenija- Italija, na trgu u Novoj Gorici/Gorizii.

U sklopu projekta ‘XXX [body . technology . desire . porno]’ ostvario sam nekoliko radova u javnom prostoru u Zagrebu i Amsterdamu, koje bi vjerojatno bilo nemoguće izvesti u konzervativnijim državama (npr. SAD ili bliski istok).

Propitivanje odnosa arhitektonskih i urbanističkih cjelina te virtualnog prostora elektronskih medija ostvareno je u projektu ‘space=space’: dubrovačkih gradskih zidina, barokne kapele u Češkoj, amblematskog zdanja moderne arhitekture L’ Esprit Nouveau (Le Courbisier) u Bologni i zadarskog Narodnog trga. Upotrebom elektronskog nadgledavanja javnih prostora bavio sam se, između ostalih tema, u projektu ‘End of the Message’, 1995 – 2000., iz kojeg bih izdvojio instalaciju u PBZ banci u Oktogonu u Zagrebu koja je uključivala i postojeći sigurnosni sistem s deset kamera, koje su sezale i izvan samog prostora banke, u sam Oktogon.

U projektu ‘time=money=time=’ ostvarena su dva rada: natpis na elektronskim displejima u svim zagrebačkim tramvajima, te akcija reguliranja tramvajskog prometa uz uvođenje jednodnevne nove linije i tramvaja ‘time=money’, koji je kružio oko zagrebačkog Trga žrtava fašizma, s jednom stanicom za ulaz i izlaz putnika, a vožnja je bila besplatna.

Kroz kustosku praksu bavili ste se i radom Vladimira Bonačića koji je u javnom prostoru Zagreba ostvario neke izuzetne radove.  Imate li neka saznanja o njegovim neostvarenim radovima namijenjenim javnom prostoru? Dakle, nešto što je planirao, ali nije realizirano.

Bonačić je ostvario nekoliko monumentalnih kompjuterski-generiranih svjetlosnih instalacija u javnom prostoru: na fasadi Name na Kvaternikovom trgu 1969. i 1971., na fasadi Name u Ilici 1971. i na fasadi Kreditne (danas Zagrebačke) banke na Trgu Republike (danas Bana Jelačića), kao i na fasadi Muzeja suvremene umetnosti u Beogradu. Ostvario je i manju instalaciju u knjižari Mladost u Zagrebu, u Ilici (danas trgovina Zara).
Od neostvarenih planova vidio sam plan za proširenje instalacije na Kreditnoj banci na Trgu Republike, te elaboraciju nikad ostvarene skulpture na zgradi Tvornice duhana u Klaićevoj ulici u Zagrebu.

Koja je Vaša ocjena suvremene umjetničke produkcije namijenjene javnom prostoru u Hrvatskoj danas?

Smatram da je potrebno uvesti strukturalne promjene u tretmanu umjetničkih radova u trajnom postavu u javnim prostorima. U ovom trenu gradske vlasti obično dozvoljavaju izvedbu privremenih intervencija jednostavnim izdavanjem dozvola, koje ih ne koštaju ništa osim dobre volje. Sredstva dolaze iz fondova za kulturu, ukoliko takvo što postoji u dotičnom gradu. Smatram da bi sredstva trebala dolaziti iz fondova za izgradnju i održavanje objekata i površina javne namjene, te iz drugih djelova gradskih i državnih proračuna.

Što vidite kao najveći problem u procesu poticanja i realizacije umjetničkog sadržaja u javnom prostoru?

U vezi trajnih radova, inicijativa o sadržaju bi po mome mišljenju trebala dolaziti ‘odozdo’, a prostori i sredstva ‘odozgo’. U slučaju privremenih radova, i sadržaj rada i prijedlog prostora dolaze ‘odozdo’, tj. od strane umjetnika ili kustosa. Potrebno je razviti i infrastrukturu koja donosi odluke, u koju bi tebalo uključiti i kolege (neutralne) umjetnike, kustose i povjesničare umjetnosti, političare, arhitekte, urbaniste, investitore i ostale suradnike, već prema projektu. Što se novca tiče, potrebno je naučiti djeliti tortu javnih proračuna na više djelova, koji uključuju i ostvarivanje ove infrastrukture. Osim društvenih kao obaveznih, financiranje je ponekad moguće i kroz privatne fondove, npr. građevinskih investitora.

Kako ocjenjujete postojeće modele po pitanju interdisciplinarnosti u definiranju svega onoga što jest ili ulazi u javni prostor?

Umjetnost u javnom prostoru uvijek prati rizik nerazumjevanja ukoliko je riječ o hermetičnijem radu suvremene umjetnosti i/ili novoj estetici, a pitanje je društvene osviještenosti koliko su ljudi koje donose te odluke spremni ući u rizik. To je jednostavno objasniti i na primjeru odabranih materijala, ako se npr. preferiraju trajni materijali kao bronca ili kamen naspram elektronskih medija ili konceptualnih radova u neočekivanim izvedbama i formama i shodnim održavanjima. Praksa je pokazala da u povijest umjetnosti uglavnom ulaze oni radovi koji proširuju postojeće forme, npr. spomenuti radovi Bonačića, radovi land arta iz 1970ih i slično. Danas je suvremena umjetnost često isprepletena s drugim disciplinama i uključuje širok i nepredvidljiv spektar djelovanja, na što se može odgovoriti sastavljanjem raznih timova stručnjaka u sistemu odlučivanja ‘odozgo’, sastavljenih po projektu, isto kako je i ‘u proizvodnji’. Ako uzmemo u obzir da su osim fizičkog javnog prostora u igri i elektronski komunikacijski prostori, predmeti ekspertiza su još različitiji.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja? Odnosno, smatrate li  da bi uz različita stručna mišljenja bilo važno, i u kojem omjeru, uzeti u obzir i mišljenje zainteresirane kulturne javnosti tj. građana?

Već sam spomenuo prije faktor rizika. Smatram da ovisi o projektu i situaciji, da li je potrebno ili ne uključivati i mišljenja građana u sistem odlučivanja. Neki umjetnički radovi tzv. ‘community art’-a to sami po sebi uključuju, neki pak djeluju subverzivno.
S druge strane, smatram da je kriterij političke korektnosti donio više zla nego dobra umjetničkoj produkciji u posljenjih dvadeset – trideset godina. Vjerujem da bi mišljenje građana moglo više unaprijediti arhitektonska i urbanistička rješenja, jer se tu mogu izraziti svojim apstraktnim ili konkretnim željama i prijedlozima sadržaja, koji ulaze u program, a samom formom se ne bave jer to bolje rade stručnjaci. Ako se to primjeni na umjetnost u javnom prostoru, dolazi do katastrofe, ukoliko tako otvorenu platformu netko nije osmislio umaprijed kao dio rada koji to može formalno podnijeti kreativno i sadržajno se s time nositi, bez cenzura.
Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. Takva regulativa podrazumijeva uređeno financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi donosila odluke o realizacijama.  Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?
Poticanje produkcije i prezentacije suvremenih umjetničkih djela u javnom prostoru naravno podržavam, i smatram civilizacijskim barometrom nekog društva. Ako u javnom prostoru vidimo npr. isključivo figurativne sklupture u trajnim materijalima bornce i kamena, to će nam nešto i kazivati o određenom mjestu, društvu i povijesnom trenutku u kojem to društvo živi. Također pozdravljam inicijative da sredstva za takve realizacije ne dolaze iz fondova namjenjenih kulturi, već građevinskih investicija. U ‘prošlom’, socijalističkom sistemu u Hrvatskoj je postojala regulativa o obaveznom odvajanju sredstava iz buđeta gradevina javne namjene za umjetničke radove. Nisam upućen da kada je ta regulativa službeno poništena ili jednostavno zanemarena, o čemu sam se tokom 1990ih godina raspitivao, no zbog netransparentnosti informacija, tipičnog za to doba, nisam uspio doći do točnih informacija. Tijekom mog osobnog istraživanja, na preporuku arhitekta Ivana Čižmeka prikupio sam u Nizozemskoj niz publikacija u kojima je detaljno prikazana takva regulativa u Nizozemskoj, a materijal je bio popraćen  službenim pismom od nizozemske državne institucije koja se istime bavi, u kojoj službeno ustupaju materijale Hrvatskoj, te dozvoljavaju slobodno korištenje predstavljanih materijala i ‘know how’-a hrvatskim institucijama. U materijalima su opisane procedure izvedbe umjetničkih radova pri raznim visinama ukupnih budžeta građevinskih radova, koji bi se lako mogli prilagoditi domaćim prilikama, obzirom da postotak nije fiksni, već varira ovisno o ukupnom budžetu. Desetak knjiga i publikacija sa spomenutim pismom dostavio sam negdje krajem 1990ih. Slavku Dakiću, tadašnjem ravnatelju Gradskoga zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša Zagreba (danas “Gradskoga zavoda za prostorno uređenje”). Nisam obaviješten da je sa tim materijalima ikada išta napravljeno.

Treba li nam Zakon o spomenicima, odnosno vidite li potrebnim donošenje nacionalnog pravilnika koji bi regulirao procedure postavljanja spomenika?

Smatram da bi trebalo redefnirati značenje i formu spomenika. Rad Bogdana Bogdanovića mogla bi biti početna točka poimanja spomenika kao iskustva iz prošlog režima, da bi mogli doći do današnjih definicija. Po novom  postavljanju definicija, i namjerno govorim u pluralu, jer nema jedne istine i recepture kod ovakvih pitanja, podržao bih regulativu. Kao negativan primjer naveo bih natječaj za spomenik Marku Maruliću kod stare zgrade NSB-a u Zagrebu iz 1990ih, gdje je izričito zahtjevano da spomenik bude figurativan, a da apsurd bude veći, ne postoji nijedan autentični likovni predložak po kojem bi netko mogao vidjeti kako je čovjek zapravo izgledao.

U kojem smjeru treba ići umjetnička praksa bilježenja sjećanja danas? Što može preuzeti funkciju onoga što svodimo pod pojam spomenika, s obzirom da je bilježenje sjećanja konstanta u ljudskoj povijesti?
Pitanje je tko, na koji način, i što se arhivira, što je sve zajedno značajno političko pitanje. Čak i umutar same umjetnosti umjetnicima je uglavnom isključena mogućnost da se sami prezentiraju i arhiviraju pa je jedina alternativa da to obavljaju drugi za njih unutar kodiranog sistema umjetničkog svijeta i njegovih mehanizama tzv. uspješnosti. Generalno gledajući, živimo u doba zasićenja informacija, uključujući i audiovizualne sadržaje. Otvara se pitanje filtriranja i redukcije informacija (ili ne, u ime demokratičnosti) da bi ih ljudi uopće mogli percipirati, za razliku od mašina koje operiraju na drugom principu organiziranja, obrade i percepcije  podataka. Umjetnička praksa tu može ponuditi vlastite metodologije i rješenja, ponekad i u hibridnim radovima koji koriste mašine uz tradicionalnije medije.
I građani i institucije danas imaju uglavnom vlastite arhive, koji rangiraju od bilježenja osobnih i javnih sjećanja, u rasponu od službenih arhiva do privatnih foto albuma i novih ekstrema kao što je time-line na Facebooku koji prati baš sve aktivnosti na osobnom računalu i može ih predstaviti ih kao (egzibicionistički) javni dokument. Postoji dosta umjetničkih radova koji barataju kompleksnim sistemima i velikim bazama podataka, koristeći automatizirane semantičke procese, no i tu je pitanje demokratičnosti upitno jer način na koji je neki sistem programiran je također označen autorom i njegovom ideologijom.
Neki drugi mogući odgovor na vaše pitanje bi bilo u smjeru da umjetnost može bilježiti sjećanja iz prošlosti ali i budućnosti, ako prihvatimo da vrijeme nije linearna pojava.
Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor pa i ponižavaju temu?  U pravilu se radi o spomenicima.  Jesu li takvi spomenici autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji (npr. oni postaju prostorne konstante koje uvjetuju i neka buduća rješenja/upotrebe pripadajućih prostora) ili nešto treće?
Premještanje spomenika se uvijek odvijalo, iz raznih razloga, što prostornih a što političkih. Npr. Meštrovićev spomenik Strossmayeru je došao na mjesto gdje je ranije stajao drugi, višestruko premještani spomenik. Ukoliko je neki spomenik postavljen kao site-specific rad smatram da bi trebalo očuvati tu specifičnost, što se može postići čak i preinakama ukoliko se okolina mijenja. Nemam ništa protiv slojevitosti povijesti i pripadajućih spomenika, koliko god se sa nekima osobno ne slažem. Također, ukoliko se nešto može prostorno popraviti, navijam za napredak, tj. za premještanje ili uklanjanje ili postavljanje nekog spomenika / umjetničkog rada. Osim prostornog, ovdje je bitan faktor javno mišljenje, jer je nekada mudro ostaviti neka prostorno (vjerojatno) lošija rješenja ako povređuje nečiju emocionalnu povijest i genius loci mjesta, kao što je npr. bilo preuređenje Preradovićevog trga u Zagrebu 1995. kada je nepovratno uništen šarm neuređenog ali društveno vrlo aktivnog trga, a isti je trg nedavno još i ubijen novim shopping centrom kojim je – da stvar bude još gora – dio javnog prostora postao privatni. Da nastavim sa zanovijetanjem o Cvjetnom trgu, neoprostiva greška je i nepovratno uništenje aplikacije prve hrvatske tipografije iz 1919., natpisa „Hrvatska banka“ na bočnoj fasadi zgrade u Preobraženskoj br. 4. Fizičke i društvene transformacije Cvjetnog trga / Varšavske ulice je case study utjelovljenja tranzicije Hrvatske u najgorem obliku, što nažalost pokazuje nedovoljnu snagu i struke i građana da upravljanju svojim društvom i svojim prostorom, uprkos u domaćem prostoru rijetko viđenoj slozi i organizaciji. Taj posao za njih i u njihovo ime, a protiv njihove volje obavljaju korumpirani birokrati i političari. No, iz te pozicije nemoći proizašla je, osim učvršćivanja građanske svijesti, i jedna izuzetna akcija. Subverzivna akcija prostiranja transparenta s natpisom ‘Totalna rasprodaja’ preko cijela fasade, izvedena od udruge građana Pravo na grad u tajnom dogovoru sa stanarima za vrijeme korporativne ceremonije i medijskog spektakla otvorenja shopping molla. Tu akciju, hakiranja korporativnog spektakla smatram jednom od najintigantnijih privremenih intervencija u javnom prostoru u Hrvatskoj uposljednjih dvadesetak godina. Riječ je o aktivističkoj umjetnosti koja ne mora nužno imati predviđeni umjetnički predznak, no po svojoj kompleksnosti i ocrtavanju povjesnog trenutka usporediva je s akcijom nazvanom Crveni peristil 11. 1. 1968. u Splitu ili sa rušenjem Twin Towersa u New Yorku 11. 9. 2001., koje je njemački kompozitor Stockhousen rekontekstualizirao kroz umjetničku prizmu i prozvao gezamkunstwerkom, i to odmah po događaju, u trenu dok se još nisu javno proglasili navodni počinitelji, te naknadno otkrili (u alternativnim medijima) detalji oko neosnovanih i krajnje sumljivih scenarija samog događaja. U svakom slučaju, Stockhousenova intelektualnost je isti tren bila pokopana od strane mainstream medija i dominantnih političkih snaga, koji još ni danas ne dozvoljavaju ikakvo racionalno istraživanje tog događaja ni na fizičkom nivou, a naravno ni na političkom.

Smatrate li da su umjetničke intervencije danas smislenije u svojim privremenostima ili to ovisi od slučaja do slučaja? Treba li uopće praviti takvu razliku i da li je ona važna?

Mislim da to ovisi od slučaja do slučaja. Razni sadržaji iziskuju razne forme.

S obzirom na recentni trend privatizacije javnih dobara/javnog prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za očuvanje društvene svojine?

Da.

http://darkofritz.net/

http://www.msu.hr/#/hr/13357/pretrazivanje/darko+fritz,0,0,28/1010116/

——————————————————————

TANJA DEMAN, vizualna umjetnica

NESELEKTIVNA KOMUNIKACIJA S GRADOM
razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)

Vaš rad „Špilja“/„The Cave“ postavljen je u prosincu 2011. u javnom prostoru Zagreba u sklopu serijala “Ploha/Površina” čija je autorica Silva Kalčić. Možete li nam reći nešto o tom projektu?

Rad ‘Špilja’(‘The Cave’) je temeljena na sceni iz mog recentnog video rada ‘Abode’ (2011.), koji prikazuje seriju stvarnih i nadrealnih prostora prirode i modernističkog grada, promatrane kroz jedan brutalistički kompleks. Sama špilja je snimljena kraj Modrog jezera pored Imotskog, a pučina na Sjevernom moru, tj. na izlasku iz rotterdamske luke. Fotografija u kontekstu prometnice Heinzelove ulice funkcionira kao instalacija koja prostorno komunicira s okolišem i to kao prolaz ili procjep u alternativnu mogućnost sagledavanja stvarnosti gradske lokacije. Težnja mi je bila da rad ponudi prostor praznine, da bude poput svojevrsne ljuske ili kanala za oslobađanje gledateljevih asocijacija pa i  propitivanje gradskog tkiva naspram tkiva prirode.

http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=41902

Osim fotografijom i videom, bavite se i svjetlom, primjerice u radu Pink Room. Možete li reći nešto više o tom radu?

Pink Room iz 2006. godine bila je privremena site-specific svjetlosna instalacije u povijesnoj luci Zollhafen u Mainzu na rijeci Rajni, ostvarena u sklopu međunarodne izložbe Luminale. S obala rijeke i u kontekstu tamošnje luke, dizalica i prekooceanskih kontejnera djelovala je pomalo apsurdno tj. kao plutajući generator intenzivno roze svjetlosti koji je stajao u direktnom kontrastu s neposrednim industrijsko-lučkim pejzažem.
Međutim, ulaskom posjetitelja u osvijetljeni prostor, intenzitet svjetla je djelovao direktno na promatračev generativni kapacitet očiju. Utjecajem retinalne Pa-slike (after image) na promatračevu percepciju roza boja se mijenja u svoju komplementarnu zelenu boju te se preslikava na vanjski prostor, u ovom slučaju industrijski pejzaž evocirajući tako aktualni gradski plan transformacije toga industrijskog prostora u novu stambenu i zelenu zonu.

Što za Vas osobno znači umjetnički djelovati u javnom prostoru, nasuprot galerijskom, zatvorenom?

Na neki način komunicirati neselektivno sa svima, a ne samo s odabranom elitom koja pripada umjetničkoj sceni tj. kulturnoj javnosti koja zalazi u galerije i muzeje. Koliko god se umjetnički krug odupire priznavanju ili jednostavno negira tu činjenicu, galerijska vrata i muzeji ipak jesu velika psihološka i socijalna barijera za znatan broj građana, i to posebno onih s nižom naobrazbom. Postavljanjem rada u javni prostor izravnije se uspostavlja dijalog s javnošću, a rad spontano i nezaobilazno biva izložen različitim mišljenjima i kritikama. Cijela situacija postaje protočnija izmjenom i interakcijom na otvorenom, a dakako time se nužno osvrće i na pitanje javnog prostora. U boljem scenariju i sama javnost postaje osjetljivija na suvremenu umjetnost.

Što vidite kao najveći problem u procesu realizacije umjetničkog sadržaja u javnom prostoru, posebice u lokalnom kontekstu?

Osim rada ‘Špilja’ nisam izlagala u javnom prostoru u Hrvatskoj tako da ne mogu govoriti iz osobnog iskustva o mogućim problemima pri realizciji.
Mogu samo pretpostaviti da su to otežano dobivanje dozvola i sredstva za izradu, posebno kod složenijh i zahtjevnijih radova koji su npr. direktnijeg,  kritičnijeg i provokativnijeg sadržaja, te eventualno otežano dobivanje elitnih lokacija u centru grada koja su sada rezervirane ponajviše za povijesne spomenike državnog karaktera i ukusa.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Inicijativu bih svako podržala. Vrlo je važno da pravna regulativa koja bi zakonski podržavala sve aspekte inicijative omogućuje slobodu umjetničkog stvaranja i da to funkcionira u praksi. Važnim držim naglasiti i kompetentnost članova žirija te njihovu redovnu izmjenu, nužnost javnih natječaja, provođenje javnih dikusija i redovno informiranje javnosti.
Bez čvrste pravne regulative koja bi podržavala demokratičnost i transparentnost procesa, moglo bi lako doći do situacije da umjetnost uživamo prije kroz afere po dnevnim listovima nego u tkivu javnog prostora. Čini mi se i da bi samo uspostavljanje takve regulative u praksi bilo samo po sebi svojevrsni umjetnički čin.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor i ponižavaju temu (zagrebački spomenici Ljudevitu Gaju i Stjepanu Radiću ili osječki Anti Starčeviću itd.)? Jesu li ti spomenici autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji ili nešto treće?

Smatram da ih definitivno treba ostaviti, uz minimalne dodatne intervancije kako bi autentičanije iskazali duh vremena. Spomenik Ljudevitu Gaju bi se trebao obojati u nježno roza boju, dok bi Ante Starčević sjajno izgledao u pastelnoj pistaccio zelenoj. Takva suptilna dorada spomenutih spomenika bi puno adekvatnije iskazivala vrijeme u kojem živimo.

U kojem smjeru treba ići umjetnička praksa bilježenja sjećanja danas? Što može preuzeti funkciju onoga što svodimo pod pojam spomenika, s obzirom da je bilježenje sjećanja konstanta u ljudskoj povijesti?

Za početak prestati repetitivno ispisivati duboku povijest, očeve i sinove države, te ostale mačističke simbole kako daleke tako i bliže državne vlasti.
Smatram da su važna dva smjera. Prvi koji se osvrče na tkivo javnog prostora, oplemenjuje javni prostor, čini ga humanijim mjestom za život, stvara specifični gradski identitet, oživljava zapuštena i gospodarski slabija gradska područja, te čini publiku osjetljivijom na suvremenu umjetnost.
Trenutno boravim u Rotterdamu, koji je od 2. svjetskog rada svojevrsni pokusni kunić urbanizma, arhitekture i javnih skulptura u Nizozemskoj. Svakako grad vizualnih zanimljivosti.

David Bade: Anita (2011)

Razigranost,  nonšalatnost i suptilna nepristojnost, neukusnost, ironičnost, te provokativnost sadržaja ovih skulptura koja se protive građanskim i crkvenim konceptima lijepog, prihvatljivog, dostojnog i doličnog, neupitno oplemenjuje javni prostor, te ga čini slobodnijim mjestom za život.
Zatim, drugi smjer bio bio onaj koji izražava kritiku, otvara javne diskusije, tj. bavi se trenutnim društvenim problematikama roda, seksualnih opredjeljenja, nacionalnosti te političkim, ekonomskim i ekološkim pitanjima.
Ironija je da si samokritičnost može priuštiti jedino lijevo, progresivno orijentirana vlada u ekonomski stabilnoj državi, znači u državi koja već ima poprilično sređena spomenuta pitanja, čime implementacija takve umjetnosti u javne prostore dolazi donekle regresivno.

Paul McCarthy: Santa  Claus

Giuseppe Penone: Elevazione (2001)

Ken Lum: Melly Shum hates her job (1990)

http://www.sculptureinternationalrotterdam.nl/collectie/permanent.php?lang=en

http://www.kunstbeeld.nl/00/kb/nl/0/nieuws/16729/Beeldenroute:_Rotterdam.html

Što mislite da bi trebala biti uloga umjetnosti namjenjene javnom prostoru? Implicira li ona dodatnu ili ikakvu odgovornost?

Važno je da postoji množina glasova, izraza, pristupa i senzibiliteta, a tako i množina različitih odgovornosti za koje se zauzima umjetnost u javnom prostoru. To otvara komunikaciju, senzibilizira javnost za toleranciju različitosti u raznim sferama društvenog života. Ujedno se omogućava prostor eksperimenta pa i pogreške koji su temeljini za rast.
Zatim, prostorno gledano, naše kretanje kroz javni prostor je detaljno i promišljeno koreografirano. Implementiranjem nekonvencionalnog sadržaja i/ili dizajna u tkivo javnog prostora omogućavaju se novi i kreativni načini korištenja javnog prostora, stvara se prostor igre, iznenađenja, neočekivanih ishoda, novih individualnih koreografija.
Jedna od važnijih odgovornosti koju nosi umjetnost je i stalno podsjećanje ljudi da su slobodna bića, da imaju slobodu govora, izražavanja i kretanja, sve suprotno onome šta nas edukativne te administrativne institucije kao aparati države i crkvene vlasti sistematično kroz sve pore života od malih nogu pokušavaju podučiti.

Smatrate li da su umjetničke intervencije danas smislenije u svojim privremenostima ili to ovisi od slučaja do slučaja?

Ovisi od slučaja do slučaja. Neki radovi imaju posebnu poetiku, te svoju bit izražavaju upravo u svojoj privremenosti, lakoći rađanja i umiranja, tj. brisanja iz javnog prostora. Postoji draž u tome procesu, kao što postoji draž u preformansima koji nikada nisu dokumetirani, već su se samo dogodili te ostaju jedino u sjećanjima onih koji su im svjedočili.
Neki drugi radovi rastu kroz vrijeme u javnom prostoru, mijenjaju svoja lica i značenja s nadolazećim generacijama. Njihova ljepota je upravo u tome. Na prvi pogled izražavaju stalnost, ali zapravo stalnost im je u promjenama značenja, neprestanom generiranje novih interperetacija, naravno ukoliko je riječ o uspješnim radovima.
I jedna i druga vrsta radova su jednakovrijedni, te čak nadopunjuju jedni druge upravo u svojim suprotnostima.

S obzirom na trend privatizacije javnih dobara/javnog prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za očuvanje društvene svojine?

Svakako.

LINK:   http://www.tanja-deman.com/

——————————————————————————————–

Prof.dr.sc. IVO BABIĆ, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu

DRUŠTVO U FAZI CIVILIZACIJSKE REGRESIJE
Razgovarali: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga

Recentni događaji s podizanjem spomenika na Cimatoriju u Trogiru još jednom ukazuju na dominaciju političkih i partikularnih interesa u javnom prostoru, u odnosu na one opće. Kulturno vijeće grada Trogira, kao javno tijelo, odmah je reagiralo na ovakav čin, čiji su inicijatori trogirska župa uz podršku lokalnih političara. Postoji li ikakva mogućnost stati na kraj samovolji i proizvoljnom korištenju javnog prostora od strane centara moći nauštrb građanskom interesu? Tko danas uopće štiti interes grada i građana, ako itko?

Najprije nekoliko objašnjenja. Naime, lokalni političari nisu bili inicijatori postavljanja „spomenika“. Ideja je potekla od akademika Igora Fiskovića, od njegovog jednog rada u kojem je proizvoljno, po mom mišljenju pogrešno interpretirao jednu kratku vijest kod historičara Ivana Lucića kako je do početka XVII. stoljeća na Cimatoriju na stupu stajao jedan kip Spasitelja. O tome sam spreman s njime javno polemizirati. O tome ću i napisati posebnu studiju. Konzervator dr. Radoslav Bužančić hitro se prihvatio  realizacije ideje, u čemu ga je zdušno podržao župnik don Pavao Piplica. Što se tiče lokalnih političara trenutni gradonačelnik bio je, kako tvrdi, neinformiran o  postavljanja „spomenika“ iako je bio na njegovom svečanom otvaranju. Na svečanosti lijevo od Krista (zaista me je stid što Isusa spominjem u blasfemičnom kontekstu),  stajao je bivši gradonačelnik s takozvane političke desnice, a na desnoj strani trenutni gradonačelnik s takozvane ljevice. Već  i na  razini koreografije  razabiru se pomutnje političke, moralne i estetske naravi. Trenutni ravnatelj konzervatorskog odjela u Trogiru, mr. Miroslav Katić, nota bene arheolog, obrazložio je svoju privolu  s gotovo teološkim razlozima, tumačeći Trogiranima „kako ih obavezuje  duhovna dimenzija priče koja nam se prezentira kroz spomenik Krista“(sic!). Da pomutnja bude  veća svećenik don Pavo Piplica vrednuje „spomenik“    turističko-gospodarskim „vrijednostima“ kipa koji „će obogatiti turističku ponudu i vodičima dati staro –novu priču“. Stvaraju se zaista i nove nabožne priče: već se  pročulo  kako su nekadašnji imaginarni spomenik porušili bezbožni Francuzi. Sve je ovo zanimljivo za mitografe, hagiografe  i antropologe, ali ipak „stručnjaci“, takozvani konzervatori, nisu se dotakli merituma – estetskih ,kulturoloških i urbanističkih pitanja oko ovog novo- starog, kameno – poliesterskog  „spomenika“. Arheolog koji  je  dao privolu za nagrđivanje jednog tako delikatnog, komornog prostora umjesto konzervatorskih argumenata, ako su uopće mogući, nudi bljutavu „priču“.

U izjavi trogirskog Kulturnog vijeća istaknuli ste činjenicu da ste pokušali reagirati i prije podizanja spomenika, ali se čini da je cijela stvar čuvana u tajnosti. Konkretno, tražili ste u više navrata od nadležnih općinskih službi da se Kulturno vijeće, ali i građanstvo informira što se zapravo radi na Cimatoriju, dok na kraju niste dobili odgovor da se tamo spomenik postavlja privremeno.
Na koji  je način javnost mogla biti uključena u odlučivanje o podizanju spomenika da je na vrijeme bila informirana? Koje su procedure trebale biti ispoštivane prije donošenja jedne ovako drastične intervencije u zaokruženu povijesnu, urbanističku, ambijentalnu cjelinu? Jesu li postojeće procedure adekvatne i tko bi o tome trebao odlučivati?

Niz postupaka nije se poštovao. Među ostalim, za intervencije u spomeničkim ambijentima  pod zaštitom UNESCO-a trebalo je pozvati međunarodne  i  lokalne komisije  stručnjaka,  ali i građana. No, svi se zbog raznorodnih razloga boje javnosti, love u mutnom što nije samo svojstveno ponašanju u sferi zaštite spomenika. To je atmosfera naše svakodnevnice, bolesnog društva koje je u fazi civilizacijske regresije. Navest ću jedan primjer: pred više godina konzervatori su iz Muzeja  grada Trogira preuzeli, da ne kažem oteli,  niz renesansnih kipova  i prenijeli  u Crkveni muzej. Muzej grada ostao je tako upravo opustošen. Radilo se o umjetninama koje je  crkva  zanemarila i odbacila a koje je svojedobno spasilo, pred više od pola stoljeća, društvo Radovan. O tome sam pisao aktualnom ministru kulture koji  mi nije odgovorio što  ukazuje ne samo na nedostatak odgoja veći i na neprofesionalnost.

Spomenik, dakle, jest dobio neke formalne suglasnosti, primjerice onu lokalnog konzervatorskog odjela. U tome je smislu dio procedure ispoštovan, no odluka jest dvojbena.

Procedura nije poštovana. Nadležni općinski službenici tvrde da nisu dobili nikakav dopis ni od župnog ureda ni od konzervatorskog ureda. Ipak nema nikakvog opravdanja što općinske službe nisu adekvatno reagirale. Muzej grada Trogira nije dobio na znanje ni jedan dopis kojim se traži mišljenje, suglasnost, niti onaj s kakvim  se naprosto daje na znanje već donesena dozvola. Župnik međutim tvrdi da je svih obavijestio i ishodio suglasnost. Kome vjerovati? Nikome?

Što učiniti u slučajevima kada se struka koristi kao alibi?

Ni Muzej grada Trogira ni Općinske službe nisu dobile nikakvu dozvolu na znanje. Konzervatori se ponašaju prepotentno ignorirajući javnost.
To nije  slučaja samo u Trogiru. Još gore je u Splitu gdje se smanjuju zaštićene površine tako da konzervatori idu na ruke sve bezobzirnijim investitorima. Ignoriraju se stara i ugledana društva poput Društva Marjan ili pak Društva prijatelja starina. Nadležni konzervator dr. Bužančić  javno mnijenje i civilno društvo  javno  naziva čaršijom i čini što ga je volja. No, pojavljuje se sve snažniji otpori devastaciji prostora u kojima su spomenici najsadržajniji dio. Sve je glasnija Građanske inicijativa Split s širokim članstvom  među kojima su istaknuti intelektualci i stručnjaci raznih profila. Sugeriram Vam jedan razgovor s udrugom Getana, stanovnika povijesne jezgre Splita.
Posebno je pitanje struke. Imamo vrhunske povjesničare umjetnosti, no s iznimkom malobrojnih i odvažnih, poput dr. Zvonka Makovića, to više nisu javni radnici –intelektualci kakav je donedavno bio sada pokojni profesor dr. Radovan Ivančević. Zavladala je psihologija zečića skrivenih u kupusu.

Kako komentirate spregu Crkve i gradskih vlasti Trogira oko postavljanja toga novoga spomenika? Ili činjenicu da se je Crkva, od podupirateljice umjetnosti i kulture još od srednjega vijeka, zadnjih godina – pa i ovim spomenikom – legitimirala kao promotorica ultimativnog kiča?  

Spomenuo sam opću pomutnju. To što pitate i sugerirate ne važi tek za Trogir. Crkve se sve više uklapaju u komercijalno-turističku ponudu kako bi se to reklo zimmer frei rječnikom. Primjerice,ako plate ulaznicu turisti se mogu popeti na zvonik katedrale  i poigrati  sa svim zvonima,s onim koji se oglašava  podne ili ako su nujni, ponuda je široka, mogu brecati  mrtvačkim zvonom. Ili na primjer u Dominikanskom samostanu u Trogiru prizemlja su komercijalizirana tako da je umjetnička zbirka( zbirka) sabijena u garažu. Inače, brojnijim  svećenicima i političarima s obzirom na  zajedničkim im „vrijednosti“,nisku kulturu i slabu obrazovanost  slični su  također i stilovi ponašanja,uostalom, kako bi  se to pučki,reklo istu su mater sisali Zajednička im je zaokupljenost kratkoročnim  osobnim i rodovskim interesima, u svakom slučaju svi su oni ispod građanske i malograđanske razine. Kič kao neautentičnost, kao patvorina i neukus dominantan je   kod jednih i drugih u podizanju “spomenika“  i u  sakralnoj izgradnji s bastardnom figuracijom, faraonski predimenzioniranom. Svi kompenziraju stoljetne gladi, čučavce, siromaštvo, frustracije svih vrsta, diskontinuitete, povijesno kašnjenje. Em smo Horvatinčići.

Vijeće je jasno upozorilo na čitav niz problema s dotičnim spomenikom. Na novom stupu i kapitelu postavljen je betonski odljev spomenika koji predstavlja Krista s dva mala anđela, po uzoru na originalni spomenik koji je, pretpostavlja se, izradio Nikola Firentinac ili netko iz njegove radionice, ali za koji postoje i stručna mišljenja da se radi o odbačenom spomeniku?

U svakom slučaju radi se o spomeniku. Mislim, naravno  na originalni kip, koji ima svojih vrijednosti bez obzira radi li se o djelu Nikole Firentinca ili pak njegove radionice, Ta radi se o renesansnom kipu iz XV. stoljeća kakvih nema baš mnogo. Još nije kasno da se sazovu komisije mjerodavnih i stručnih osoba pa da se odluči gdje bi kip trebao stajati. U rasprave treba uključiti najširu javnost, posebno građane Trogira.

Kulturni skandal i prostorna devastacija koja je zadesila Trogiru izazvala je niz reakcija. Da li su reakcije stigle sa svih mjesta od kojih ih se moglo i trebalo očekivati?

Reagirali su brojni kolege. Neki se ,međutim,  po običaju s “nepodnošljivom lakoćom“ prave kao da  nisu ništa vidjeli, čuli ni čitali. Odjek je mogao biti veći. S obzirom na ovo adventsko i predizborno vrijeme  reakcije  su pomalo  usporene. Nije lak ni prodor u tisak   koji sve žuti, u kojem teme iz kulture pronalaze sve manje mjesta

Koji su sljedeći koraci koje Vijeće planira učiniti po ovom pitanju, ako se još ista može učiniti sada kad je spomenik postavljen? Vidite li mogućnost da se u zapaženoj mjeri protiv devastacije aktiviraju sami građani Trogira? Postoji li još neka inicijativa u Trogiru koja podupire  izjavu Vijeća i spremna je eventualno dalje se angažirati?

Građani negoduju. Njihova mišljenja trebat će artikulirati na skupovima. Sastat će se i društvo Radovan. Na ovome se neće stati. Prikupljat će se potpisi za peticiju.

Vijeće je zaključilo da konkretni spomenik nije primjeren spomenutom prostoru ispred zapadnog pročelja katedrale te ujedno predložilo da se nađe nova lokacija, a najprimjerenijom smatraju gradsko groblje, gdje je originalni spomenik stajao skoro stoljeće prije nego što je pohranjen u lapidariju Muzeja, nakon čega je odnesen na izložbu u crkvu sv. Ivana Krstitelja, odakle više nije vraćen u Muzej. Takva se odluka čini kao nužni kompromis kako bi se spasio Cimatorij. No, da li je prihvatljivo danas, u 21. stoljeću, igdje podizati spomenike poput takvoga koji sada stoji na Cimatoriju? Nije li takav likovni jezik odavno trebao biti mrtav?

Euforija podizanja spomenika stvarnim ili izmišljenim osobama ili događajima,pogotovo onih predimenzioniranih, figurativnih, zaista je anakrona. Najgroteksniji je u XXI. stoljeću ogromni konjanički  kip Aleksandra Makedonskog u Skopju. U narodima s diskontinuiranom prošlošću, kod zakašnjelih nacija ili kod naroda koji nisu dovršili proces oblikovanja nacije  razumljiva je  tendencija da se u zakašnjenju iskaže zahvalnost  nepravedno zaboravljenim,  zaslužnim osobama  iz bližnje i dalje prošlosti. Historičari umjetnosti, arhitekti, kulturna javnost trebala bi pomoći u artikulaciji takvih   težnja, počevši od  prostornog aspekta pa do nastojanja dosezanja što je moguće viših estetskih razina.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno lokalnom kontekstu. Riječ je o svojevrsnom nacionalnom pravilniku koji ne bi zabranjivao, već demokratizirao procedure.  
Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Svakako, podržavam takve inicijative.

*

/U rublicu NEWS nađite priopćenje za javnost Kulturnog vijeća Grada Trogira o postavljanju spomenika na Cimatoriju i mišljenje o spomeniku autora monografije o Nikoli Firentincu prof.dr.sc Same Štefanca s
Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani/

————————————————————————————————

BOŽICA DEA MATASIĆ, vizualna umjetnica, Umjetnička akademija u Osijeku

JAVNI PROSTOR U ENTROPIJI
razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Koja su ključna pitanja koja treba postaviti danas kada govorimo o umjetnosti u javnom prostoru?

U ovom vremenu ‘privatizacije’, korporatizma i vladavine malih interesnih skupina, javni prostor, baš kao i srednji sloj građanstva, polako nestaje. Da bi se takav proces mogao nesmetano odvijati potrebno je sistematski zaglupljivati ljude što se uspješno odvija putem medija te sve goreg i kompliciranijeg sustava obrazovanja. Primjer za to je i smanjivanje, odnosno ukidanje, satnice likovnog odgoja u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj od neovisnosti do danas. Neinformirane i neobrazovane ljude lakše je manipulirati te im podvaliti kič i neukus.
Dakle s jedne strane imamo ekonomsku krizu, odnosno novac izvučen iz društva u privatna bogatstva i bankarske sustave, a s druge zaglupljujuće školstvo i medije. Umjetnost kao ‘nadgradnja’ odnosno reakcija i ukazivanje na duh vremena pokazuje posljedice svega toga.
Tako se primjerice javna skulptura u Hrvatskoj, uz nekoliko iznimaka, svodi na udovoljavanje neukusu vladajućih struktura i/ili imućnih pojedinaca. Umjetnost u javnom prostoru općenito, a osobito u smislu ukazivanja na probleme ovog društva, djeluje mi nekako anestezirano, odsutno, marginalizirano…
Institucijama, naizgled, nije u interesu da reagiraju, a umjetnici se bave preživljavanjem. Tranzicija iz jednog nesavršenog sustava koji je ipak imao više sluha za ‘opće dobro’ u ovaj korporativno globalistički je manje-više uspjela i to na radost malog broja bogatih. Danas je javni prostor prostor siromaštva i kopanja po kontejnerima.
U takvim okolnostima svaki umjetnički rad ili pokušaj djeluje mi kao čin vjere; od fanatizma socijalne angažiranosti do najkonzervativnijeg manualnog rada. U vremenu koje banalizira individualnost i vještinu, trivijalizira moral i mudrost, čini mi se izuzetno hrabro izložiti sebe i svoj rad. Poplava dezinformacija i medijsko posredovanje uljepšane stvarnosti toliko zamagljuju ukupnu sliku da je sve teže doći do izvornih informacija ili odaslati dovoljno jak signal kroz bilo koji umjetnički čin odnosno medij. Teško je, iako nije nemoguće. U tome smislu vrijeme dominacije konzervativnih, statičnih, ‘teških’ spomenika davno je prošlo ili je trebalo proći. Sadašnjost i budućnost umjetnosti u javnom prostoru vidim u brzim izmjenama, privremenim i povremenim instalacijama, interaktivnim sadržajima i dinamičnim interdisciplinarnim procesima.

U kojoj je mjeri Vaš rad potaknut ili promišljan u kontekstu otvorenih, javnih prostora?  

Budući da sam često radila objekte, ambijente i skulpture većih dimenzija, one su nekako logično nalazile put do većih interijera i eksterijera. Nekolicina arhitekata prepoznala je moj rad pa su bili skloni uklopiti ga u svoje projekte. Privremene intervencije u zagrebačkom parku Maksimir, odnosno na 1. maksimirskom jezeru (Srećolovka, Mjesečari) bile su rezultat moga i nadobudnog tuda nekolicine kolega iz struke u sklopu akcije ARTiljerija 2002. i 2003. godine.
Uz te izvedene, imam i mnoštvo ideja, skica i 3D modela predviđenih za veće dimenzije, ali trenutno nemam naručitelje ni investitore, a ne nailazim baš često ni na javne natječaje koji bi bili otvoreni za taj tip radova. Pritom mislim na objekte i ambijente sa ludičkim i interaktivnim elementima, koje smatram primjerenim javnom prostoru i duhu vremena.

Što je najveći problem u procesu realizacije umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru, posebice u lokalnom kontekstu?  Možete li navesti neki od primjera procesa realizacije nekog Vašeg rada postavljenog u javnom prostoru?

Novac je često najveći problem. Kao što sam navela, ove privremene land art intervencije u Maksimiru bili su plod entuzijazma i donijeli su mi samo troškove i veliku iscrpljenost. Cijeli projekt organizirala sam s nekolicinom kolega, a dobili smo tek simboličan iznos od Grada s kojim nismo uspjeli napraviti ni katalog. Radove smo financirali sami.  Općenito ljudi nisu svjesni da umjetnici često sami snose troškove svojih projekata odnosno izložbi. Svojedobno sam čak digla kredit da napravim izložbu. Ima iznimaka – neki pojedinci povezani s političkim i crkvenim strukturama dobijaju vrtoglave sume za svoje projekte, no i njih se može izbrojati na prste jedne ruke. Dakle mladenački entuzijazam i nadobudnost dugoročno nemaju smisla, ukoliko se dokazujete u sredini koja nema sluha ni mogućnosti podržati umjetničko stvaralaštvo.

Što se tiče banaka i investitora, u mom slučaju ta suradnja ima dobru i lošu stranu. Npr. projekt Biofori za Erste centralu u Zagrebu realiziran je u vremenu tik pred ekonomsku krizu. Radilo se o pozivnom natječaju od strane uprave banke i arhitekta zaduženog za interijer u sklopu kojega je odabrano moje rješenje. Radi se o ogromnom poslu za hrvatske prilike. Osim što sam osmislila, organizirala i vodila cijeli projekt, provela sam oko četiri mjeseca fizički izvodeći objekte zajedno s asistentima. Uz teško cjenkanje s naručiteljem, nagodila sam se na iznos dosta manji od realnog. No tada sam pristala sam to odraditi jer mi je predstavljalo veliki izazov, ali i kao moguću referencu za buduće narudžbe.

Što mislite koja bi trebala biti uloga umjetnosti namjenjene javnom prostoru? Implicira li ona dodatnu ili ikakvu odgovornost?

Imamo izvrstan primjer Morskih orgulja i Pozdrava suncu arhitekta Nikole Bašića u Zadru. Mislim da je to najsvjetlija točka što se tiče trajnijih intervencija u javnom prostoru u Hrvatskoj u zadnjih dvadesetak godina. Ti su radovi osmišljeni i izvedeni prema najvišim svjetskim standardima. Zadovoljavaju sve uvjete; od skladne uklopljenosti u tkivo grada, oplemenjivanja dijela urbanog krajolika koji je ovime dobio dodanu vrijednost, interaktivnosti, identitetske odrednice sredine, predstavljaju turističku atrakciju…

Odgovornost je velika i svi bi trebali jasno sagledati u što se upuštaju kad kreću intervenirati u javni prostor. Pritom mislim na naručitelje, stručna povjerenstva, izvođače, ali nažalost živimo u društvu gdje se odgovornost neprestano relativizira.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja?

Struka treba imati uvodnu i završnu riječ. Javno mišljenje treba saslušati, ali da je samo do javnog mišljenja u Hrvatskoj bi javni prostor bio na razini sajmova i proštenja. Nikome ne pada na pamet odvesti auto na popravak kirurgu, ili prepustiti operaciju na mozgu automehaničaru. Čudi me kako se ta jasnoća o kompetencijama izgubi kad se radi o likovnoj umjetnosti i umjetnosti bliskim strukama.

Kako ocjenjujete postojeće modele po pitanju interdisciplinarnosti u definiranju svega onoga što jest ili ulazi u javni prostor?

Kao što sam već navela u odgovoru na prvo pitanje, javni prostor je u svojevrsnoj entropiji kao posljedica ekspanzije globalizma/korporatizma. Arhitekti, urbanisti, umjetnici, civilno društvo… svi su pozvani u procese redefiniranja pojma javnog prostora i pokušaja da se entropija zaustavi, odnosno da se proces okrene u pozitivnom smjeru. Interdisciplinarnosti uglavnom nema, a bez nje nema ni kvalitetnog i strukturiranog plana za rješavanje nagomilanih problema.

S obzirom na recentni trend privatizacije javnih dobara/javnog prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za očuvanje društvene svojine?

Potencijal je pojam koji me prilično frustrira. Umjetnici su ti čije su emocionalne membrane najtanje; oni balansiraju na rubu egzistencije, mahnitosti, uvida,  konstukcije i destrukcije… Nemaju mira jer, čini mi se, kanaliziraju taj ‘duh vremena’ u većoj mjeri od ostalih ljudi. No taj potencijal ostaje samo potencijal ukoliko ga netko ne uvidi, odnjeguje, osnaži…  Formirani, daroviti i nadahnuti umjetnici trebali bi dobiti šansu i podršku sredine. Pogrešno je očekivati da se ‘izbore’ za sebe i svoj rad, to u civiliziranim zemljama sa suvislim tržištem umjetnina za njih rade stručnjaci; agenti, kustosi, manageri. Prema tome umjetnost/umjetnici imaju potencijal, no pravo je pitanje ima li ovo društvo potencijal to iskoristiti?
Ne govorim sada o konformistima i pragmatičnim tipovima – njima su svako vrijeme i svaki sustav dobri. Situacija koja trenutno vlada u Hrvatskoj njima pogoduje, pa dobijamo obilje loših rješenja.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor i ponižavaju temu?  Jesu li takvi spomenici autentični iskaz duha vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko problem postoji ili nešto treće?

Podržala bih takvu inicijativu. Promišljeno dekontaminiranje javnog prostora je legitimno i potrebno u takvim slučajevima. Uostalom povjesna je činjenica da se spomenici postavljaju i skidaju, uništavaju pa restauriraju, glorificiraju pa padaju u nemilost… neki prođu taj ciklus i više puta. Navedeni spomenici jesu autentični iskaz duha vremena, ali ako se npr. sudi bivšem premijeru, zašto ne bi i oni bili preispitani? Smatram da je premještanje na zajedničku lokaciju jedna od zgodnih mogućnosti. Dobar primjer za to je Mađarska, odnosno Budimpešta; oni su od gomile socrealističkih spomenika stvorili park skulptura – Szoborpark koji je danas prvorazredna turistička atrakcija i spada među desetak najposjećenijih muzeja mađarskoga glavnog grada. Mislim da od prodaje ulaznica imaju i solidnu zaradu. Teško da se to može dogoditi u ovom slučaju, ali barem bi bilo duhovito.

Biste li izdvojili neke recentnije dobre primjere umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru, ne nužno plastike, u Hrvatskoj i drugdje?

Spomenula sam zadarski primjer, a inozemnih ima zaista puno. Navesti ću samo neke;

Londonski Trafalgar Square Fourth Plinth – projekt koji je uključio brojne britanske umjetnike koji su osmislili različite privremene intervencije na inače praznom stupu.

Janet Echelman je američka umjetnica koja intervenira u urbane zračne prostore monumentalnim, fluidnim, pomičnim skulpturama koje reagiraju na prirodne procese uključujući vjetar, vodu i svjetlost sunca.

Annie Han i Daniel Mihalyo djeluju zajedno kao Lead Pencil Studio, koji opisuju kao “novi izraz rastućeg područja nastalog interdisciplinarnim preklapanjem architekture i site specific art-a.” Njihov rad Non-Sign koji se nalazi u blizini Washingtona nalik je na veliki billboard nakon nuklearne eksplozije.
Andy Goldsworthy, britanski kipar, fotograf i ekolog stvara site-specific skulpture i land art intervencije smještene u prirodu ali i u urbane sredine. Njegov rad za mene je jedan od najdirljivijih primjera kako igra, kreativni rad i ‘visoka’ umjetnost mogu imati dostojanstven, brižan i odgovoran suodnos s okolišem.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Smatram da je ova inicijativa itekako potrebna i podržavam je u potpunosti. Također bi bilo poželjno paralelno donijeti, odnosno vratiti, zakon kojim se ulaganje u umjetničke radove odbija od poreza. S takva dva zakona stvari bi se mogle drastično promijeniti na bolje. Obzirom na dvadesetak godina kaosa i degradacije struke, iznimno je važno postaviti pravila te sagledavati širu sliku. Novac sam po sebi nije rješenje; potrebna su i pravila igre, odgovornost, stručnost i kvalitetne vizije.

————————————————————————————–

FRANO DULIBIĆ, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

TREBAMO PRAVILNIK NA NACIONALNOJ RAZINI
Razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Kako komentirate činjenicu da se u gradovima Hrvatske, ukoliko se izuzmu rijetke privremene festivalske intervencije, gotovo da  i ne može vidjeti recentnije producirani suvremeni umjetnički sadržaj u javnom prostoru?

Za interveniranje u javnom prostoru mora postojati snažna i iskrena motivacija koja treba proizaći iz umjetničkih krugova – svejedno kojih, oficijelnih ili alternativnih. Takve motivacije očito nema. U okvirima street arta postoje različite mogućnosti vaninstitucionalne intervencije pa ipak se gotovo ništa ne događa osim rijetkih izuzetaka koji se svode na dva-tri imena. Dakle, suvremena umjetnička scena je uglavnom neaktivna u javnom prostoru.

Što vidite kao najveći problem u procesu realizacije (kvalitetnoga) umjetničkog sadržaja u javnom prostoru u lokalnom kontekstu?

Prije svega, to su slabi umjetnički dosezi radova koji konkuriraju za javni prostor. Tek kao sekundarni problem vidim nestručnost odbora, žirija ili tijela koji odlučuju o spomenicima ili o umjetničkim intervencijama u javnom prostru. Ukratko, poznato je da svaka lokalna zajednica ima svoja pravila, da političari presuđuju te da bi trebalo stvoriti pravilnik o umjetničkim intervencijama u javnom prostoru na nacionalnoj razini koji bi odredio da u tijelima koja odlučuju moraju prevladavati povjesničari umjetnosti, kipari, arhitekti, dizajneri, itd.

U Hrvatskoj je sveprisutni trend podizanja anakronih spomenika koji uporno oživljavaju umiruće prakse i zapravo doslovno kontaminiraju krajolik svojom nazadnošću.  Što učiniti da se praksa bilježnja sjećanja osuvremeni?

Odgovor na ovo pitanje preklapa se s odgovorom na prethodno pitanje. Neokonzervativizam, političko nametanje i nestručnjake treba zamijeniti kompetentnim ljudima koji će birati djela koja odražavaju vrijeme u kojem živimo, odnosno djela koja odražavaju identitet suvremene hrvatske kulture.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja?  U kojoj mjeri procedura selekcije treba ili mora biti demokratična, odnosno uključivati kulturnu javnost s ciljem iznalaženja najboljih rješenja?

To pitanje treba riješiti pravilnikom na nacionalnoj razini. Gotovo nepoznata ostala je činjenica da je svijest o tom problemu postojala u Ministarstvu kulture koje je na svojim web stranicama neko vrijeme držalo „Nacrt prijedloga zakona o spomenicima“ koji je nastao 2005. godine. Nakon nekog vremena nacrt je nestao i sve je ponovo stalo. Imati zakon o spomenicima izgleda drastično, možda bi bili po tome jedinstveni u svijetu kao što smo bili i s tzv. zakonom o golfu, ali urediti to pitanje pravilnikom ili nekim drugim pravno utemeljenim oblikom, svakako bi bio veliki doprinos.

U kojoj mjeri postoji odgovornost struke u onim slučajevima kada se struka koristi kao alibi, ali i onda kada se radi o političkoj kontaminaciji likovnog prostora, a što je nekako najočitije upravo kod spomenika?  

Odgovorni su oni koji odlučuju, a mogućnost lošeg izbora nemoguće je isključiti. Svi imaju pravo na pogrešku. Ako su na nekom natječaju svi radovi loši, bolje ništa ne realizirati nego postaviti najmanje loše rješenje.

Kako ocjenjujete postojeće modele po pitanju interdisciplinarnosti u definiranju svega onoga što jest ili ulazi u javni prostor?

Možda nisam dobro razumio pitanje, ali ne prepoznajem postojeće modele, prepoznajem samo model prigodnog, stihijskog i kaotičnog odlučivanja.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu?

Da.

Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Da.

Postoji li u našoj prošlosti dobra praksa planskog pristupa pitanju prostornog uređenja koje integrira umjetnost u javnom prostoru?

Da, u odlučivanju o postavljanju spomenika, kada se uvažavalo mišljenje relevantnih ličnosti na tadašnjoj kulturnoj sceni. Ali, koliko mi je poznato, nikada nije postojao planski pristup.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor i ponižavaju temu (zagrebački spomenici Ljudevitu Gaju i Stjepanu Radiću ili osječki Anti Starčeviću itd.)?

Dok se ne riješe pravila i na načini okvirni plan za javne spomenike i umjetničke intervencije u javnom prostoru, ne treba ništa micati jer to može dovesti do još većeg kaosa i nepotrebnih troškova. Povijest zagrebačkih spomenika povremeno je bila takva da su se svako malo vozili spomenici po gradu s jednog mjesta na drugo. U recesiji prioriteti su vrtići, škole i rješavanje prometnih problema, a ne vozikanje loših spomenika.

Što mislite o praksi postavljanja istih spomenika u različitim gradovima? Naime, postoji npr. inicijativa da se Kožarićev zagrebački Matoš postavi i u Splitu ili slučaj Krleže Marije Ujević-Galetović koji se praktički masovno proizvodi i postavlja gdje god se stigne?  

Oštro se suprotstavljam ovakvoj zamisli! To je pljuska identitetu pojedinog grada (kakva je to poruka: gdje god da dođeš – isti spomenici?!), to je pljuska umjetničkoj produkciji koja (kao da) nije u stanju stvoriti novog Matoša ili Krležu za određeni trg u određenom gradu. I ptice na grani znaju da se spomenici ne „sade“ kao stabla, nego se izrađuju za određeni prostor te prilagođavaju i usklađuju s određenim prostorom kako bi obogatili identitet tog prostora.

Smatrate li da uopće treba igdje podizati spomenike Franji Tuđmanu?

Treba, ali promišljeno i s mjerom. Isto tako bi trebalo ukloniti neke spomenike Franji Tuđmanu koji su zapravo brončane karikature prvog hrvatskog predsjednika (naravno, kada se steknu uvjeti za takve intervencije) i zamijeniti ih boljim rješenjima na primjerenim lokacijama. Mislim prije svega na neke spomenike koji su postavljani izvan nekoliko najvećih gradskih središta, širom Hrvatske.

Koja su ključna pitanja koja treba postaviti danas kada govorimo o umjetnosti u javnom prostoru?

Uvijek su to ista pitanja: što, kako i za koga. Tu treba svakako uključiti i pitanje vremena: kada? Sada nije vrijeme za spomenike, sada je vrijeme za rješavanje temeljnih socijalnih problema, za zbrinjavanje gladnih i nezaposlenih. Za individualne umjetničke intervencije nevezane uz institucije svako vrijeme je pogodno.

Što mislite da bi trebala biti uloga umjetnosti namjenjene javnom prostoru? Implicira li ona dodatnu ili ikakvu odgovornost?

Odgovor na to pitanje ovisi o umjetnicima, njihovim radovima, njihovoj etici te o prostoru za koji su namijenjeni.

S obzirom na recentni trend privatizacije javnih dobara/javnog prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za očuvanje društvene svojine?

Da, ali izgleda kao da umjetnici nisu dovoljno zaokupljeni ovim iznimno važnim, egzistencijalnim pitanjem.

—————————————————————————————-

SINIŠA LABROVIĆ, vizualni umjetnik

JAVNI PROSTOR POČINJE U SVAKOM OD NAS
razgovarali: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga (2011)

Vaši su radovi često namijenjeni izvođenju u javnom prostoru. Koliko takav način izvođenja efektivno mijenja tip publike?

Ne znam da li ću dobro razumjeti pitanje jer  ne znam da li se odnosi na to da izvođenje mijenja publiku ili očekivana publika utječe na izvedbu. Što god da je mišljeno, odgovor je potvrdan. Publika utječe na izvedbu, izvedba utječe na publiku. Teško je govoriti o efektivnim promjenama, onima koje bi bile lako mjerljive. No, u svakom slučaju barem pomiče granice tolerancije prema onome što je „moguće“ ili „dozvoljeno“ u javnom prostoru. Očito je da su umjetnici, a i drugi kojima bi to mogla biti „zadaća“, učinili malo toga da bi javni prostor doista bio javni, zajednički, otvoren za različitosti. Oni „drugi“ učinili su sve, i zasad uspjeli, da bi javni prostor i dalje bio „zabranjen“ i „nedostupan“, osim kada se radi o njegovim privatizacijama i kontra-javnoj svrhovitosti.

Što mislite da bi trebala biti uloga umjetnosti namijenjene javnom prostoru i implicira li ona dodatnu ili ikakvu odgovornost?

Možda bi jedna od prvih uloga mogla biti upravo razvijanje svijesti o javnosti toga prostora, njegovoj pripadnosti svima, to da nas čini „zajednicom“, a kroz to i razvijanje svijesti o pravima i obvezama onog javnog dijela svakoga od nas. U krajnjem slučaju, da javni prostor počinje u svakom od nas, sa svakim od nas. Ako govorimo o konkretnim prostorima, trgovima, ulicama, umjetnost bi svakako morala biti u dijalogu s prostorom, njegovom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, kao i s ljudima i svime i svima onima kojima, kao i umjetnicima, taj prostor konkretno „pripada“. Hoću reći, jedno je tržnica, drugo trg, treće park, a četvrto ZOO, npr. Također, umjetnost u javnom prostoru morala bi biti umjetnost svoga vremena, „suvremena“, možda još i više nego ona izložena, prikazana, izvedena u za to predviđenim oazama. Odgovornost, u nekom apstraktnom smislu, nije ništa veća niti manja u odnosu na umjetnost koja se „događa“ u galeriji, muzeju, teatru. U svakom slučaju, potencijal (umjetnički, etički, politički, socijalni, urbani, prirodni…) toga prostora i te javnosti ne bi smio biti manji, pa ni isti, poslije umjetnosti.

Koja je odgovornost publike pred umjetničkim sadržajem u javnom prostoru?

Odgovornost publike? Da prestane biti „publika“ i postane akter umjetničkoga djela, javnoga prostora i svoga života.

Na Dan antifašističke borbe 2000. godine izveli ste projekt “Zavijanje ranjenika“ kada ste oštećenom spomeniku NOB-u u Sinju očistili rane, premazali ga mašću za zacjeljivanje i zamotali zavojima. Recite nam nešto o motivima za ovu akciju i reakcijama javnosti na nju.

Jugoslavenski socijalizam nije nešto do čega mi je previše stalo, ali do antifašizma i onoga groznoga i u dijelovima časnoga salda 1941.-1945. svakako jest, kao i do nekih socijalističkih „tekovina“, recimo u školstvu, zdravstvu, pa i ekonomiji. Također, ne zaboravljajući njegovu katastrofalnu militariziranost, propagandi „bratstva“ mogu malo prigovoriti jer mi se čini da je neizostavni zadatak pedagogije da se ljudi više ne odgajaju primarno kao „Kinezi“, „Amerikanci“ ili „Hrvati“, nego kao „ljudi“. Ovo s jugoslavenskim „bratstvom“, makar sam svjestan zamke posvojnoga pridjeva, čini mi se bolje rješenje od jugoslavenske „svemržnje“ koja je uslijedila. Ono što me dodatno veselilo u cijeloj situaciji je da su kolovođe naše „svemržnje“ bili uglavnom dojučerašnje kolovođe jugoslavenskoga „bratstva“, bivši Titovi udbaši, komunisti i omladinci, a oni koji su držali društvo u strahu u ime jugoslavenstva i komunizma, sada su ga držali u ime hrvatstva i nacionalizma. Ne po sebi, naravno, nego kao zastora iza kojega se odvijala besprimjerna pljačka. Uz taj igrokaz samozaborava cijeloga društva, zanimalo me i ponašanje onih koji su trebali zastupati „lijevu“ ideju. A oni su često bili veće kukavice, bijednici i karijeristi i od samih kolovođa nacionalizma pa sam i za njih htio obilježiti Dan antifašizma.
Niti sama skulptura, onakva kakva je bila , nije bila nešto do čega mi je bilo odveć stalo, ali kako jest reprezentirala vrijednosti do kojih mi je stalo i žrtve koje ne bi valjalo zaboraviti, odlučio sam pokazati da mi je stalo.
Prije neki dan bio sam u Sinju i prolazio pokraj skulpture pa mi se čini, danas kao i onda kad sam je zavijao, da ju je onaj tko ju je pokušao dići u zrak zapravo „poboljšao“, definitivno osuvremenio, oblikovno-skulptorski i tematski, i da se u ovom trenutku radi o jednoj od naših najboljih skulptura nastalih u zadnjih dvadesetak godina. Tom intervencijom htio sam odati priznanje i tom anonimnom dinamitašu, našem vremenu i cijelom društvu koje mu je omogućilo da skulpturira.
Osim toga, činilo mi se i da je mala sjena predrasuda o „primitivizmu“ pala na te krajeve. Pa sam zavijao ne zato što to ne bi bilo točno, nego zato što je uvjet i temelj našega „primitivizma“ bio tip „civiliziranosti“ gajene u pitomijim krajevima – civiliziranosti gore od barbarstva, čiji vrhunac je pravilna upotreba pribora za jelo.
A bilo je tu i malo osobne drskosti.
Sve skupa, pa i reakcije javnosti, bilo pa prošlo, osim što još uvijek traje.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju raznorodnog umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li je kao potrebnu?

Bih načelno podržao. Vidim kao potrebnu.

Mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i doprinijeti sustavnijem promišljanju pitanja umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Inicijativa računa na veći priljev novca. Ako sam dobro razumio tko smo mi i kako smo apsolutni majstori u izvrtanju svake dobre ideje tako da postane smiješna i zločesta karikatura same sebe, računam na sasvim slučajne momente „reda“ i „suvremenosti“ te na taktičke ustupke „sustavnosti“, a sve će završiti u još većem neredu, grabežu i kiču. No, to je ono što će me također veseliti. I to je bilježenje suvremenosti.

Tko bi sve trebao biti uključen u proces odlučivanja o umjetnosti u javnom prostoru – struka, građani, netko drugi?

Struka svakako. Izabrani „građani“ također, ali ne oni „na vlasti“ niti oni „u oporbi“, nego građani koji su obrazovani, zainteresirani i sposobni primiti i dati argument. No, ne samo oni, nego također i zainteresirana javnost morala bi biti u mogućnosti čuti argumente i dati svoje mišljenje na (barem jednoj) javnoj tribini.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja?

Umjetnost je još uvijek manje specijalistička od molekularne biologije, fizike čestica ili kardiokirurgije pa javno mišljenje mora biti traženo, provocirano. To znači jedna ili više javnih tribina na kojima se mogu iznijeti i sučeliti argumenti i mišljenja, a kod većih projekata i debata u javnim medijima. No, sigurno je da se ne treba i ne smije podilaziti „javnom ukusu“. Ako se stručnost i profesionalnost cijeni ne samo kod gore navedenih zanimanja, nego i kod potkivača konja i perača prozora, ne vidim zašto bi se ona zanemarivala u području umjetnosti. Uostalom, većina najgorega što nam se dogodilo plod je selektivnoga i ciljano-zlog prepisivanja rješenja i zakona od mitskoga Zapada. Možda bismo sada mogli početi konzultirati, ne zlo-prepisivati, i neka njihova dobra rješenja pa ih usporediti i pokušati spariti s nekim našim dobrim praksama. I teorijama.
Austrija je blizu, Švedska i Norveška nisu Bogu iza nogu, a i naših dobrih potkivača i perača umjetnosti fala Bogu imamo.

Što smatrate ključnim problemom u procesu realizacije umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Na prvom mjestu to da društvo ne želi niti čuti niti znati za blagodati bilo kojega javnoga dobra,  pa i umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Pa politika koja je pojela cijelo društvo, cijelu javnost, osim dijela koji je ostavljen zvijezdama, estradi, sportu i crnoj kronici. Zatim netransparentnost koja se na ovo nastavlja. Pa neznanje i neobrazovanost te s tim povezani strah od suvremene umjetnosti. A gdje je strah, tu je i obrana. A gdje je obrana, tu je i agresija. Naravno, tu je i (ne-)novac, to jest novac za koji ni u snu ne smijemo pomisliti da pripada nama, a ne onima koji osvoje vlast svakih 4-5 godina. No, mene posebno uznemiruje potpuni izostanak javnoga samopouzdanja umjetničkoga faha koji bi se definitivno borio i izborio za svoja prava i svoju autonomiju. Pod autonomijom ne mislim na autarkiju, nego na pravo na riječ i javni argument koji će se uvažavati.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor (zagrebački spomenik Ljudevitu Gaju ili osječki Anti Starčeviću, itd.)?

Ne bih ja ni u snu ništa premještao niti bih išta uklanjao. Javni spomenici svjedoci su vremena. Zato oni ne mogu biti svedeni samo na svoju estetsku komponentu. Ako je njihovo postavljanje bio čin nasilja onih koji su ih postavljali, oni su i plod kukavičluka onih koji to nisu spriječili ili pokušali spriječiti i koji dozvoljavaju da takvo nasilje „kontaminira“ javni prostor i cijelo društvo. Njihovo premještanje i uklanjanje bila bi veća laž od njihovog postavljanja. Zapravo, tek bi uklanjanje bila laž. Izloženo u njima nije samo „skulptorstvo“ ili „umjetnost“, nego i „postavljanje“. U tom smislu radi se, ako ne o genijalnim, a ono svakako o „najsuvremenijim“ hrvatskim djelima. Ako ima nešto zbog čega se trebamo sramiti mi sebe, a naši potomci nas, moramo sačuvati oči u koje će(mo) pogledati, gdje je naša sramota vidljiva. Stalno poboljšavanje/lažiranje prošlosti vraća nas uvijek iznova u tu istu prošlost iz koje nikako da zakoračimo u sadašnjost.

Koja je svrha umjetnosti u javnom prostoru danas?

Da bude istraživanje, provociranje i „slavljenje“ svrhovitosti, umjetnosti, javnosti i prostora. Danas.

————————————————————–

Tihomir Matijević, Umjetnička akademija, Osijek

AUTONOMIJA SKULPTURE JE NESTALA
razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu?

Načelno bih podržao, ali sa određenom dozom skepticizma budući da nisam dovoljno upoznat iako sam nešto načuo o tome na koji je pravno-financijski način to regulirano u „civiliziranijim“ zemljama. Inicijativa 1% za umjetnost je građanska inicijativa, ali kada bi taj zakon bio donesen moć bi bila prenesena na vlast.
U svijetu umjetnosti u Hrvatskoj već su izgrađeni neki distribucijski sistemi na relaciji trgovac umjetninama – galerija – kritičar, no naručivanje i plaćanje javnih objekata nalazi se van distribucijskog sustava svijeta umjetnosti, odnosno u rukama je vlasti i kapitala. Individualne stvaralačke volje tako se tope u volji sistema koji ih predstavlja pred zajednicom, a sistemi uskraćivanjem ili davanjem sredstava organiziraju prostor i društvo. Prostor koji se gradi trebao bi biti mjesto susreta između subjekta i mehanizama konstitucije mnoštva. Izgradnja i postavljanje umjetničkog djela u javnom prostoru stoji u suvremenom, istovremenom i dinamičkom odnosu prema izgradnji zajednice. To je vrlo složen proces i iskreno ni sam ne mogu zamisliti na koji bi se to način reguliralo – usustavilo. Ipak, drago mi je da postoji inicijativa jer institucije umjetnosti ne pokazuju želju niti volju za distribucijom umjetnosti na ulicama, zatvorene su u krugu vlastite zgrade muzeja ili galerije.

Smatrate li da bi takva regulativa mogla doprinijeti podizanju kvalitete, odnosno uopće sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Izlazak u javni prostor, pri čemu prvenstveno mislim na ulicu, po meni je jedini mogući javni nastup. Muzeji i galerije u Hrvatskoj su suzili publiku na toliko mali, ograničeni broj stručnjaka-posjetitelja, da se o njima više ne može govoriti kao o javnim mjestima. Možda kao o polu-javnim?

Ulica je područje sa mnoštvom aspekata, i pitam se mogu li svi stati u jedan pravni dokument – regulativu? Umjetničko djelo na ulici nadilazi estetska pitanja: što jeste umjetnost ili kako ona nastaje. Na ulici se integrira u širu sliku ljudske produkcije i kao takvo proširuje aspekte promatranja. Npr. skulptura na ulici, osim što se može promatrati kao umjetničko djelo, ima i svoju utilitarnu ulogu teritorijalne markacije, što je vezano uz pitanje identiteta mjesta, ili antropološkog miraza što je opet vezano uz pitanje spomeničkog karaktera skulpture, odnosno obilježavanje povijesti mjesta.

Što smatrate najvećim problemom u procesu selekcije i realizacije umjetnosti u javnom prostoru?  

U složenim međuovisnim sistemima potrebno je razlikovati umjetnička djela koja su privremeno aplicirana i ona koja su permanentna i integrirana. Razlika je u cilju kao i u distribucijskom sustavu. Djela privremenog karaktera često s lakoćom pronalaze alternativna rješenja za ostvarivanje ciljeva rabeći neumjetničke materijale i zaobilazeći administrativnu mrežu raznim diverzijama u javnom prostoru. Njih najmanje ograničavaju društvene konvencije. Za drugu vrstu djela, npr. spomeničku skulpturu, obično su potrebna velika sredstva te se ona oblikuju kao kolektivan oblik. No njihov utjecaj na okoliš – grad te samim tim i na identitet mjesta i ljudi koji su sa tim mjestom povezani je trajniji. Mene kao kipara više zanima sudjelovanje u izgradnji grada stoga govorim o toj vrsti intervencije.
Naime, postavljanje skulpture u javnom prostoru nailazi na brojne ideološke i fizičke prepreke koje je otežavaju. Činjenica da se sredstva za proizvodnju skulpture ne nalaze u rukama umjetničkih radnika, da se poslužim marksističim terminom, i da u izgradnji koncepata ne sudjeluje samo autor, daje mediju skulpture  – u odnosu na ostale medije – kolektivni karakter. Pošto su za izvođenje skulpture potrebna znatna sredstva potrebno je samu proizvodnju skulpture staviti u kontekst novih kapitalističkih ekonomskih procesa koji je uvjetuju.

Nadalje, pitanje javnog vlasništva povlači za sobom pitanje financiranja skulpture javnim sredstvima. Prijašnjim stratificiranim društvima koja su proizvodila pokrovitelje – mecene sada se demokratski nameću kulturne institucije kao posrednici u definiranju obrazaca (javne) potpore umjetnicima. Problem je u tome što se sudionici svijeta umjetnosti rijetko mogu u potpunosti složiti tko je ovlašten govoriti u ime svijeta umjetnosti kao cjeline. Ako aktivni umjetnici žele da njihovo djelo bude prihvaćeno kao umjetnost, morati će odgovarajuće ljude nagovoriti da posvjedoče kako ono jeste umjetnost (Howard S. Becker).
Različite kulture i subkulture zatvaraju različite krugove svjetova umjetnosti i različite estetske sudove kao karakteristične fenomene kolektivne aktivnosti. Uz to vlast uvijek igra neku ulogu u stvaranju umjetničkih djela. Ona ne organizira neposredno. Prilikom uređivanja javnog prostora vlast određuje ovlaštena povjerenstva stručnjaka koja provodi svoj izbor putem javnih natječaja. Vlast svoje interese slijedi izabiranjem povjerenstva i stvaranjem zakonskog okvira. Članovi takvih komisija ili povjerenstava, na neki način,  su ovlašteniji od drugih govoriti u ime Umjetnosti, no pitanje je odakle ta ovlast proistječe? Bez obzira, bili to ljudi s kompetencijama (ili ne?), koji imaju više iskustva ili jednostavno zato jer im je to posao, legitimitet da govore u ime umjetnosti im daje upravo vlast.

Takvom posrednom organiziranju vlasti, suprostavljena je konstitutivna volja mnoštva – kulturnih krugova organiziranih u građanskoj inicijativi. Zvuči vrlo demokratski ali demokracija je vladavina mediokriteta (W.Churchill). Stvaralaštvo sada mora prolaziti i kroz birokratski aparat koji legitimizira i organizira, dakle kroz kriterije mnoštva koje predstavlja.
Oportunisti obrću taj odnos te stvaraju za vlast koja se više ne nalazi iznad društvenog polja već se proteže po cijelom društvu i kroz društvo. U takav kolektivni odnos implementira se pitanje mogućnosti slobode individualnog izraza, pogotovo stoga jer je javna skulptura zajednički znak te bi u izgradnji koncepta trebala sudjelovati zajednica.

Postavljanje skulpture u javnom prostoru je prvenstveno društveno pitanje koje postaje njena suština. Isto tako, umjetnička djela uvijek nose obilježja sistema koji ih distribuira ali se razlikuju po tome kako se to događa. Kad umjetnici sami sebe financiraju iz neumjetničkih izvora, distribucijski sistem ima minimalan utjecaj; kada rade izravno za pokrovitelja, penje se do maksimuma.(Howard S. Becker)

U kojoj je mjeri Vaš rad potaknut ili promišljan u kontekstu javnih prostora?

Svi su moji radovi promišljani u kontekstu javnih prostora, ali to se odnosi  na sve prostore; ako stavim svoj animirani film na YouTube, također sam u javnom prostoru interneta. Skulptura mi nije jedino sredstvo izražavanja, tu su i drugi mediji. No, ovaj razgovor sam shvatio kao razgovor o realnom prostoru, euklidovski E3, i to prvenstveno o eksterijerima, dakle ulici, parkovima itd. Osobno parkove skulptura ne volim, gledam na njih kao na zoološke vrtove za skulpture, ali to je sasvim  druga tema.

Na javni prostor – mjesto gledam kao na semantičko polje koje zatvara krug značenja zajedno s umjetničkim djelom u njemu. Što više skulptura zahvaća djelove semantičkog polja u kojem djeluje, toliko je i sama njima zahvaćena jer umjetnost ne lebdi iznad, poput neke magle, nego je vezana za materiju u njenoj strukturi. Skulptura treba nadopunu semantičkog polja, tako postaje dio sveobuhvatnije cjeline povijesti i značenja mjesta. Autonomija skulpture je nestala. Ona je samo polovina izraza. Ponovo se uključuje u život posredstvom medija semantičkog polja. Skulptura je zapravo fizička stvar kao i sve druge stvari u prostoru i vremenu, s njima je u kontaktu i samim tim se otvara njihovim utjecajima te se odriče sebe i vlastite autonomije. Istovremeno je otvorena utjecajima ali i zatvorena, odnosno čuva vlastiti sustav. Semantičko polje skulpture je njen medij ali i ona je medij polja grada, njegove kolektivne volje.

Pokušat ću pojasniti na primjeru vlastitog rada: Windfucker je realistički autoportret raširenih ruku oblikovan aproprijacijom povijesno kanoniziranog modela muškog akta, te se može iščitati kao autoironijska parafraza figure razapetog Krista. Ujedno, može se prepoznati i kao individualizirana derivacija sheme renesansnih antropometrijskih proporcijskih sustava koja referira na kulturološku povijest humanizma. Samu reprezentaciju reinterpretiram u naknadno stvorenim kontekstima videoperformansa. U jednoj videoprojekciji nosim skulpturu na leđima, doslovno ju tretiram kao „teret križa“ koji moram nositi. U drugoj videoprojekciji tretiram skulpturu kao „jedinicu mjere“ kojom premjeravam neutralni galerijski prostor. Takvim ritualima skulpturu poništavam, kao nedostatan nedovršen objekt i afirmiram kroz kontekst u koji je postavljena. Iz  više pogleda i situacija se relativizira primarno značenje do konačne prezentacije, kako sam to zamislio, postaviti ju na rubu zgrade u stavu samoubojice spremnog na skok, pritom se simbolički razotkrivajući pogledu drugih. Naravno, svjestan sam utopijskog karaktera vlastitih projekata, znam da nikada neće biti izvedeni, stoga sam prisiljen ideju prezentirati kroz dostupne medije videoprojekcije ili fotomontaže i prikazivati ih u galerijama. Slično kao što će i arhitekt izlagati svoje nacrte u galeriji, ali primarni cilj mu nije izložiti ideju nego napraviti zgradu.

Pojedini Vaši radovi na neki način mijenjaju značenje poznatom. O čemu je riječ?  

Spomeničko nasljeđe tematiziram uz malo ironije, ali gajim i određeno poštovanje; mislim da je javna skulptura moćan medij. Kada je riječ o nasljeđu, potrebno je uvidjeti da je performativ skulpture u javnom prostoru uzajamno ovisan o identitetu mjesta, odnosno  lokaliteta na kojemu se određena javna plastika nalazi. Identitet pak mjesta u kojem živimo trajno je vezan uz identitet čovjeka. Riječ je, dakle, o više razina identiteta: prvo: identitet grada koji je vezan uz višestruke društvene identitete, zatim: identitet osobe – u ovom slučaju moj identitet kao autora i skulpture kao identitarne oznake. Oni su u hijerarhijskoj uzajamnoj ovisnosti kojima se iskazuje teritorijalna pripadnost.

Dok sam razmišljao o vlastitom kiparskom identitetu, uočio sam specifičnost javne plastike u zemlji u kojoj je gotovo polovinu dvadesetog stoljeća postojao komunistički društveni sustav, za razliku od javne plastike u zemljama razvijenog kapitalističkog sustava. Tradicija moderne hrvatske spomeničke skulpture, na kojoj sam odgajan, je heterogena: s jedne strane je ukorijenjena na postavkama (soc)realizma gdje dominiraju djela proizašla iz radionice Antuna Augustinčića i njegovih učenika, s druge na baštini visokog modernizma zapadnoevropskog i američkog tipa čije primjere nalazimo u djelima Dušana Džamonje, Vojina Bakića i mnogih drugih.

Triptihom Vojnik, radnik i majka oslanjajući se na heterogeno nasljeđe, gradim vlastiti kiparski identitet  na identitetu tradicije moderne hrvatske spomeničke skulpture. Skulpturama velikih dimenzija predstavio sam vojnika, radnika i majku, najčešće ikone i teme monumentalne soc-realističke skulpture, personifikacije hrabrosti, vrijednosti i bezuvjetne ljubavi koje svoj suvremeni komentar dobivaju kroz transpoziciju iz masovnih medija filma, glazbe i animiranog filma u anakroni medij monumentalne skulpture. Prijelaz se odvija na relaciji pop kulture u kulturu (soc)realizma, rezultirajući pop-soc hibridom. Tu se nalazi skulptura pod nazivom Burton kao Tito koja prikazuje bistu američkog glumca Richarda Burtona u partizanskoj uniformi kao prizor iz filma Sutjeska, u kojem je glumio Tita. Skulptura reprezentira glumca koji preuzima identitet, odnosno reprezentira drugu osobu. Izvedena je u poliesteru koji reprezentira, odnosno patiniran je tako da izgleda kao kamen.
Zatim skulptura pod nazivom Kompleks vrtnog patuljka – istočnoevropska verzija koja prikazuje figuru predimenzioniranog i prebildanog patuljka. Vrtni patuljak je vrsta skulpture koja se masovno udomaćila u vrtovima i koja se često naziva kič. Sada je reprezentirana u soc-realističkoj maniri, tako da dimenzijom, načinom oblikovanja i gestikulacijom odražava vrlinu vrijednosti i srčanosti u nekom novom idealnom poretku, koja se uvijek pesonificirala kroz lik muškog radnika. Na kraju, tipična ikona soc-realističke skulpture je lik majke i djeteta, u ovom slučaju predstavljena je kao kraljica pop glazbe Madonna kako doji usvojeno dijete iz Afrike. U vremenu američke kulturno-imperijalističke ekspanzije putem pop glazbene ideologije kojom smo svi zadojeni, sintagma da ljubav ne poznaje granice dobiva sasvim nove konotacije.

Pokušaj povezivanja ovog rada sa problemom identiteta grada predočen je fotomontažama u kojima sam ga smjestio u krugu tvornice Kandit u Osijeku i  tranzitne luke u Rijeci. Odmah se uočavaju zajednička obilježja arhitekture te dvije lokacije, dakle riječ je o tvorničkoj arhitekturi koja pripada vremenu poslijeratne industrijalizacije u bivšoj Jugoslaviji. Zgrade tvornica mijenjaju svoju svrhu, proizvodnja se mijenja ili seli na druga mjesta, traži im se nova namjena. S tim povezujem i sudbinu socijalističkih spomenika čijoj smo devastaciji svjedočili u nedavnoj prošlosti.

Sudjelovali ste u javnom natječaju za osječki spomenik Anti Starčeviću.  Ishod toga natječaja je poznat – prvonagrađeno rješenje nije izvedeno, natječaj je de facto poništen, a Osijek je na glavnom gradskom trgu dobio spomenik koji uvjerljivo prednjači u svojoj nakaznosti. Možete li reči nešto o Vašem prijedlogu koji je kasnije izlagan i kao spomenik odnosno bista u kazni?

Bista u kazni izgleda kao i bilo koja druga bista, a ta običnost je opsjena koja skriva i neki drugi svijet, onaj umjetničkog iracionaliteta. Na to upućuje mala intervencija, lagana rotacija biste prema kutu, u koji obično šaljemo zločestu djecu. Osjetljiv je prostor plastičkog znaka kada spomenička narav skulpture počinje propitivati smisao svojih značenja. Na primjeru tog rada bi pojasnio postupak semantičke inverzije koju je možda najteže primijeniti u skulpturi. Ona naime, najteže podnosi tranziciju vlastitih svojstava – predmetnog u idejno, jer u pravilu ona funkcionira kao jedno ili drugo. Tamo i onda gdje i kada je stvarnost tako jasna sama po sebi da postaje spomenikom nedodirljivog značenja, počinjem funkcionirati kao kipar koji te međuprostore prepoznaje kao svoje umjetničke prostore. Dovesti u pitanje značenje tih znakova, osporiti ih, pa i zamijeniti, ishodišna je motivacija i potom sadržaj mog rada. Skulptura se preobražava u spomenik kada obilježava neki povijesni događaj ili osobu, u ovom slučaju Starčevića. Spomenik je oblik koji ima značenje u sebi, koliko i izvan sebe kao predmet. Tu je značenje koje ističe ideju estetskih svojstava kroz ono skulpturalno, ali ono primarno spomeničko je van tih svojstava budući da obilježava povijesni lik. Rijetko se takvim skulpturama pretpostavljaju kriteriji umjetničkog djela. Takve skulpture imaju svojstvo plastičkog znaka što često nije dovoljno jasno izraženo, a to bi joj trebao biti razlog postojanja. Biste predstavljaju stvarnost povijesne osobe ali kada realnost biste kao plastičnog znaka nadvlada, dolazi do zamjene odnosa – jednog značenja za mnoga značenja kojima je skulptura tek medij preobrazbe.

Sudjelovanje na natječaju je bio pravi debakl, rad mi je odbijen u prvom eliminacijskom krugu, ali sam makar bio u društvu Kožarića.
No u konačnici postavljeni Vucin rad ne smatram nakaznim i to sam valjda jedini na svijetu. Smatram da je ta skulptura djelo zrelog autora i da je puno kvalitetnija od npr. zagrebačkog Tina Ujevića kojega je napravio kao mladić. Samo je promašila vrijeme i mjesto, ali opet, kojem vremenu pripada takav prostor? Za devastaciju trga ponajprije krivim arhitekte čiji koncept stvarno ne razumijem. Na čistini trga su izgradili nekakve plastično-staklene kuće koje zaklanjaju sve vizure i kojima se nikakav spomen-objekt ne može nametnuti, ne samo u hijararhijskom smislu.

Da li u lokalnoj zajednici postoji neka inicijativa koja se zalaže za uklanjanje neprimjerenoga spomenika Stračeviću? Kako komentirate vraćanje Ružićeve skulptura „Grupa građana“ tamo gdje je stajala do zadnje rekonstrukcije trga? 

Postoji, svako malo se u lokalnim novinama polemizira o tome, iako se nitko od moćnih ne usuđuje donijeti konačnu odluku o tome da se Vucina skulptura ukloni jer bi ih oporba napala za anti hrvatstvo. Zanimljivo je kako se u toj retorici izuzima činjenica da je riječ o skulpturi, cijelo vrijeme predočavaju situaciju kao da je riječ o uklanjanju samog Starčevića. Trenutni kompromis je još gori: Ružićeva „Grupa građana“ je vraćena na prvobitno mjesto odmah pored Vucinog Starčevića, što je stvorilo sasvim novo djelo instalaciju u kojoj se Starčević obraća Ružićevim građanima i sve to zajedno zapljuskuju kapi iz fontane koja je kao treći element također u neposrednoj blizini.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor (konkretno zagrebački spomenici Ljudevitu Gaju i Stjepanu Radiću ili spomenuti osječki Anti Starčeviću, itd.)?  

Gotovo sve javne plastike u Osijeku su premještene sa prvobitnih lokacija. U današnjoj situaciji takav povijesni slijed je gotovo utješan. Možemo pričati o uspješnom premještanju kao što je slučaj Kužnog pila, odnosno skulptura na njemu koje su premještene s bedema i iz Gradskog vrta, ili o negativnom kao o  npr. „Umirućem vojniku“ Roberta Frangeša Mihanovića koji je nekoliko puta selio. Za zadnji transfer je odgovoran Branimir Glavaš koji se između Selotejpa i Garaže stigao baviti i urbanim intervencijama premještajući spomenik u neprimjeren prostor i na preveliki, previsoki postament. Sada jadni „Umirući vojnik“, koji nikako da umre, iz Šokčevićeve pukovnije, nekakvog njemačko-njemačkog rata ponovo ratuje jer Glavašev koncept je jasan –  okrenuti mu bajunetu spram Srbije. Što se tiče Radića, Starčevića i Gaja siguran sam da ne postoji toliko loša skulptura koja se ne da spasiti dobrom postavkom, i obrnuto.

Koja je funkcija umjetnosti u javnom prostoru danas? Što je uopće ključno u promišljanju suvremene umjetnosti u javnom prostoru?

Još uvijek naivno vjerujem u njenu humanističku ulogu. Aktualni prostori svagdašnjice  nova su mjesta za koje bi se teorija i praksa suvremene umjetnosti trebala prvenstveno zanimati. To su problemska područja, područja anonimnosti, bez povijesti i identiteta, područja u kojima ljudi žive, a koja još uvijek nisu dovršena i koncepcijski definirana. Misli se na rubna gradska stambena naselja, zaobilaznice, nadvožnjake, pothodnike, zračne luke, kolodvorske čekaonice, trgovinske centre i ostala mjesta prolaženja; bez zadržavanja, susreta, komunikacije. Marc Auge koji se bavi antropologijom svagdašnjice takva mjesta naziva nemjestima. Nemjesto je za njega potpuno oprečno prebivalištu, boravištu i mjestu općenito.

S jedne strane proizvodi se ogromna količina umjetničkih artefakata i koncepta od kojih će mali, selektirani dio završiti u depoima muzeja. Dolazi do rasipanja kreativne energije na uzaludna gomilanja umjetničkih stvari za koje društvo nema mjesta. S druge strane neki prostori grada vape za orijentirima u krajoliku, vizualnim identitetom koji može dati smisao prošlosti i sadašnjosti. Upravo su takva mjesta idealni prostori umjetničke intervencije, no istovremeno ona nisu prazna budući da su načičkana vlastitim znakovima poput prometnih znakova, izloga  ili oglasnih panoa. Svaki prazan i reprezentativan prostor će se iskoristiti i prisvojiti sličnim urbanim namještajem koji je u funkciji aktualnosti sadašnjeg trenutka – trenutnih potreba. Ako bi se omogućilo prelijevanje umjetničke produkcije, odnosno stvaralačke energije u to što nazivamo nemjestima; umjetnost bi dobila novu zadaću i prostor za djelovanje. Kada bi se  nadišli zatvoreni krug muzeja i ostvarili i teorijski i fizički  prostori za iskorištavanje sadašnjosti  u funkciji prošlosti i budućnosti, skulptura bi se tada neprestano iznova aktualizirala u dinamici promjena prostora nasuprot konzerviranju stila vremena u muzejima. Umjesto preobilja desilo bi se ono fino povijesno obilje, kakvo povijest poznaje uslojavajući  razdoblja. Grad bi se trgao iz pasivnog stanja reprodukcije vlastite povijesti u refleksiju, odnosno suživot povijesnoga sa suvremenim. Tako bi naši svijetovi-gradovi mogli početi izgledati poput slika što ih radimo o njima.

————————————————————————————————–

Silva Kalčić, predavačica na Zavodu za dizajn Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, likovna kritičarka i kustosica, urednica u dvotjedniku Zarez

KOMUNIKACIJA JE TEMELJ UMJETNOSTI
razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu?

Bezrezervno bih podržala tu inicijativu. Rekla bih da je hotel Lone u Rovinju svojevrstan prethodni primjer, hotel je otvoren ove godine kao dobar spoj arhitekture, product i 2D dizajna i suvremene umjetnosti, neomodernistički, nalik na cruiser.

Smatrate li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u pitanjima javne plastike i uopće doprinijeti podizanju kvalitete onoga što svodimo pod zajednički nazivnik spomenika, odnosno uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Postoje odlični primjeri umjetnosti u javnom prostoru koja polazi od struktura i tema bliskih širokoj publici, diskretno na njima intevrenirajući i mijenjajući im značenje i simboličnu vrijednost – primjer je tripartitni nogometni stadion Asgera Jorna iz 1960-ih, na kojemu se još uvijek „igra“ poumjetičeni nogomet. Kaos je sveprisutan no, kako je to rekao Heidelberg, gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno.

Prema jednadžbi umjetnost = život, odnosno umjetnost jest život sam, spomenike su dobili i piljarica na zagrebačkoj tržnici Dolac, seksualni turistički djelatnik galeb i Čehinja u Makarskoj, a tu je i Fiolićev spomenik Bruceu Leeu, zapravo vlastitoj fascinaciji iz djetinjstva, kao svojevrsni spomenik medijskom sjećanju. Kako sam već pisala, SCCA Sarajevo 2004. raspisuje natječaj pod nazivom De/konstrukcija spomenika za „Novi spomenik“ na temu post-socijalističke Bosne i Hercegovine. Sjajan, nažalost odbačeni natječajni prijedlog Danice Dakić, sarajevsko-dusseldorfske umjetnice, predviđa skulpturalnu intervenciju u betonu na kružnom toku stambenog naselja u Sarajevu, koja ispisuje golemu kolokvijalnu riječ NAKO, u značenju: Zašto si to učinio? Nako (njem. einfach so); Kako si? Nako; „Zabranjeno sjediti nako“.

Dakle, zanimljivo je kad se umjetničko djelo referira na kontekst ili –  što je zanimljivije – iz njega proizlazi (na način tzv. site-specific umjetničkih instalacija): na primjer u Nomadskom paviljonu (ili Tvoj crni horizont / Your Black Horizon Olafura Eliassona i Davida Adjayea, 2005. – 2007.) na otoku Lopudu. Tanka svjetlosna vodoravna linija na interijernom zidu paviljona rekreira liniju horizonta, promjenjive obojenosti i intenziteta skladu s uvjetima lopudskog svjetla izmjerenim od izlaska do zalaska sunca, dakle tema ove skulpturalne arhitekture  je sam prirodni kontekst.

Treba li uopće igdje podizati spomenike Franji Tuđmanu?

Protežni motiv povijesti je da političke opcije na vlasti podižu spomenike svojim državnicima – non omnis moriar, nadživjet će me moje djelo, trajnije od mjedi… Moje je osobno i građansko mišljenje da ne treba.
Primjer političkih i ideoloških intervencija u urbanom prostoru je poznati elongiran toranj katoličke crkve u Mostaru: da bi se Stari most upisao na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine, toranj mora biti potkraćen – zanimljivo je, komune na Apeninskom poluotoku običavale su kod zaposjedanja neprijateljskog grada prvo srezati toranj crkve, ili bi to jedan feudalni moćnik učinio na dvorcu poraženog suparnika. Moramo se prisjećati, jer povijest se ponavlja, kako je to lijepo definirala Marguerite Duras, a svojedobno u Zarezu citirala Ivana Meštrov. Forma Duždeve palače s velikim rastvorenim trijemom na koji je nasađen zatvoreni kubus, vizualnim jezikom govori o uvjerenju u nepobjedivost, pa čak i oholosti, njezinih graditelja.
Što se tiče protoka, kao i teme testa vremena, tema vanitasa polazište je za dvije Pussinove pastoralne slike Et in Arcadia ego. Skupina razigranih mladih ljudi nailazi na sarkofag-spomenik, sve se odvija u idiličnom pejzažu. Dok čitaju natpis na spomeniku, sjena jednog od momaka pada na sarkofag, uslijed čega su svi ustuknuli čitajući taj detalj kao predskazanje mladićeve sudbine. Ili, kako to kaže inskripcija na spomeniku Leonardu Bruniju Bernarda Rossellina, Ono što si ti, ja sam nekoć bio. Ono što sam ja, ti ćeš biti.

Tko bi sve trebao biti uključen u proces odlučivanja o umjetnosti u javnom prostoru?

Treba definirati ciljeve kome se želiš obratiti, kakvim skupinama, kome želiš komunicirati poruku? Svjedočili smo, u proteklom razdoblju, promjenama gospodarske strukture Zagreba i doseljavanju neautohtonog stanovništva; pitanje je vrijedi li još uvijek teza Bogdana Bogdanovića da grad na kraju pobjeđuje? U takvoj situaciji brendiranje grada predstavlja virtualni produžetak umirućih tradicija, ali koji bi mogao sa svoje strane djelovati kao poticaj za njihov novi i drugačiji život. Brendiranje, oblikovanje i čitanje fiziognomije grada je virtualni produžetak tradicije, privid da tradicija još uvijek postoji. Dok s jedne strane brandiranje grada predstavlja gotovo marketinšku strategiju njegove tržišne promidžbe, budući da grad mora promišljati o tome kako privući kvalitetne ljude i sredstva za svoj razvoj, s druge strane ne smije se niti u jednom trenu zaboraviti da je najbolji imidž grada onaj koji govori da u njemu žive i rade ljudi, umjetnost življenja, a ne da to bude samo turistička destinacija koja može ući u modu, i stoga nužno iz nje izaći –  na primjeru Praga: gradovi u trendu su lokacije iz filmova o Jamesu Bondu.
Kod izgradnje objekata umjetnosti treba voditi računa da upravo oni predstavljaju vizualne odrednice identiteta grada, i o tome treba postojati konsenzus multidisciplinarnih timova – s područja sociologije, arhitekture, povijesti umjetnosti i politike, uz neizbježni upliv intuicije kao poveznice umjetnosti i znanosti.  Pogledajmo samo koliko je javnih rasprava i natječaja prethodilo aktualnoj realizaciji spomenika na Ground Zero, dvije kaskadne fontane koje prate tlocrtne stope Blizanaca pod nazivom Reflecting Absence Michalea Arada i Petera Walkera.

Dakle, ponajprije treba doći do konsenzusa stručnjaka i javnosti o tome što se želi postići određenim projektom, dakako stalni problem u nas je što se sve radi na mah; on treba biti ponajprije testiran kod građana. U slučaju Zagreba ključno je to što se želi nastaviti u smislu vizualne tradicije. Smatram da je u Zagrebu potrebno istaknuti-brendirati umjetnost visokog modernizma: tema nije kako prodati grad, već kako od grada napraviti robu, u Adornovom smislu – pismo Benjaminu, 1935. u kojemu kaže da „fetišistički karakter robe nije stvar svijesti, nego dijalektike u eminentnom smislu da ona proizvodi svijest.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja?  

Dakako da valja uzeti u obzir oba mišljenja, no i različito ih vrednovati. Otprilike kao na izboru za pjesmu Eurovizije. Pitanje je definicije umjetnosti, kao simboličkog sustava koji nas oplemenjuje, mijenja i navodi na razmišljanje, te nas čini boljima i uči da stvari sagledavamo na novi način. No ona je i reproduktivna, u smislu da ima stabilizirajuću funkciju u ponavljanju poznatih životnih situacija. Visoka umjetnost bi trebala biti donekle nametnuta publici, no ne opresivno. Ovako je na djelu povratna sprega – građanin neizobraženog likovnog ukusa oblikuje javni prostor koji ga povratno učvršćuje u uvjerenju da je takav svijet jedini moguć.

Što je po Vama najveći problem u procesu realizacije umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?  

Najveći je problem javni prostor po sebi. Smatram da su najbolji spomenici kao prostor – primjerice Eisenmannov Holocaust Dankmal u Berlinu iz 2002. godine. U istom gradu, na Potsdamerplatzu 1990. Hans Haacke je u radu Sloboda će sada jednostavno biti sponzorirana – iz priručne blagajne postavio znak Mercedes Benza na toranj-promatračnicu iz Drugoga svjetskog rata. Ispod, u funkciji postamenta logotipa, nalazi se citat Goethea: Kunst bleibt Kunst (Umjetnost ostaje umjetnost). Potsdamski trg je simbolično mjesto centra sjeverne Europe, svojedobno raspolovljen Berlinskim zidom i podijeljen između Zapadne i Istočne Njemačke. Skulptura-spomenik komentira povijesnu, političku i ekonomsku dimenziju javne lokacije na kojoj se nalazi, simbolizirajući novo doba vladavine velikih korporacija u nadnacionalnom potrošačkom društvu.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor (zagrebački spomenik Ljudevitu Gaju ili osječki Anti Starčeviću, itd.)?

Kod arhitekture memorijalnog sadržaja danas se uočava težnja kao konstituiranju arhitekture kao vizualnog spektakla sa svjetlosnim efektima i korištenjem novih medija te odustajanjem od tradicionalnih skulpturalnih formi, dok je objekt memorije, najčešće stradalnik, individualiziran ili poopćen, univerzalan.
Svaka ideja treba svoju formu da bi bila djelatna, da bi bila smisleno iskazana. Spomenik se oblikuje strategijom deskripcije ili evokacije, ideala ili dekadencije. Danas, suvremena umjetnost odbacuje objektivnost kao stav koji skriva pristranost ali je, istodobno, nepristranost bilo nemoguća, bilo besmislena. Također, umjetnost se koristi metodom aproprijacije reklamnih strategija koje stiliziraju i fikcionaliziraju sam život, kao u prethodnom primjeru. Proživljava povrat figuraciji, što znači i da je rehabilitiran portretni genre, a umjesto bogatih naručitelja i slavnih i/li lijepih fizionomija umjetnički portreti nose obična, svakodnevna lica  – primjerice, Trish Morrissey na billboarde stavlja portrete žena s dlakama na licu. Inverziji simboličnog jezika javne plastike svakodnevno svjedočimo u Zagrebu –  40 godina nakon Bakićevog spomenika I. G. Kovačiću u parku Ribnjak desio se Radićev amorfni kip, gestom citirajući Rodinovog Balzaca kako se zaogrće kućnim haljetkom, na pješačkom parteru Petrinjske ulice pod stalnim udarom ilegalnog parkiranja. Paradigmatski je slučaj premiještanja, zapravo oprašivanja i vađenja iz depoa, spomenika Nikole Tesle, manje uspjela rada Ivana Meštrovića. Heineken pivo u iskrećoj posudi od pleksiglasa, što ju je istodobno s postavom spomenika u Teslinoj ulici dizajnirao Ora Ito, zasigurno bi bio prikladniji spomenik tom velikanu danas. Tesla život pokazuje kao kretanje u prirodi, kao ritam. Prisutnost pokreta nužno zahtijeva  tijelo koje se kreće i silu koja tijelo pokreće, dakle i kinetički objekt ili mobil bio bi primjereniji memento na Teslu danas. Imaginarij spomenika biva fiksiran, i zato je društvena odgovornost njegova autora veća nego kad stvara skulpture-radi-skulpture. Michelangela su po izvedbi firentinske kapele Medici kritizirali jer skulpture Giovannija i Lorenza nikako nisu nalikovale na stvarne osobe, iako mladiće, suvremenike, bile su idealizirane prema antičkom kanonu ljepote. Michelangelo, koji je dakle vrlo rano odustao od portretne sličnosti, a čini mi se da je važnije kaptirati karakter portretirane osobe, suho je odvratio kritičarima da za stotinu godina ionako nitko neće znati kako su dvojica uistinu izgledali – glasi anegdota koju zna svaki brucoš povijesti umjetnosti. Tu dolazi do dihotomije – portretna sličnost versus simbolički prikaz.
Paviljon-skulptura Maxa Billa na Bahnhofstrasse u Zürichu iz 1983. sastoji se od linearne mreže granitnih blokova, isto kao i Einstein Denkmal (1989.) u Ulmu, istog autora. Dakle samo pripisano značenje, kao i lokacija, daje određenje spomeniku. Srodan oblik ima i banalni dizajn kuhinjske hoklice istog autora, tzv. Bill Hocker, iz 1954.

Posebni je fenomen zatiranja generacijskog sjećanja, gotovo damnatio memoriae, i njegova fikcionalnog ponovnog uspostavljanja, primjerice kroz opus Davida Maljkovića, koji smo iskusili na našim prostorima u posljednja dva desetljeća. Dva sloja umjetničko-arhitektonskih interpretacija značenja Jasenovca, kameni cvijet i humci u pejzažu Bogdana Bogdanovića finog ideološkog simbolizma, i multimedijalno rješenje muzeja Helene Paver Njirić prema koncepciji Leonide Kovač su podjednako uspjela rješenja, no svaki govori vizualnim jezikom i koristi medije svoga vremena. Treba raditi, treba živjeti u duhu svoga vremena, kako piše Krsto Hegedušić u manifestu grupe Zemlja.
Također, smatram boljim rješenje spomenika, koji je također svrhovit-interaktivan pješački most, hrvatskim braniteljima u Rijeci skupine 3LHD, nego li su to narativni spomenici istog arhitektonskog programa drugdje u Hrvatskoj. Dubrovački Spomenik hrvatskim braniteljima, za razliku od prethodnog primjera, govori jezikom iteracije, redundantan je, reproducirajući video sliku mora ispred stvarno nazočne morske obale i odmah potom pučine. Zanimljiv je poznati spomenik protiv rasizma Jochena Gerza podignut 1993. u Saarbrückenu, jest uistinu trg popločan kamenjem s nazivima židovskih grobalja okrenutim prema zemlji. Korišteni su kamen i klesanje, dakle tradicionalni materijal i tehnika izrade skulpture, no ipak je to konceptualizirani spomenik, koji izmiče pogledu.

Biste li izdvojili neke recentnije dobre primjere umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru, ne nužno plastike, u Hrvatskoj i drugdje?

Kako je to na facebooku izjavila Ana Marinković, zakrpe na asfaltu su najbolja urbana oprema koju imamo u Zagrebu danas – jedini trag nekog urbanog kontinuiteta. No, šalu na stranu, mislim da su to primjeri-u-nastajanju medijskih fasada, a to su dinamički analogni (neonske cijevi) i digitalni ekrani i plohe – LED (engl. light-emitting diodes) znakovi, plazma ekrani, projekcijski panoi, informacijski terminali te inteligentne arhitektonske plohe-sučelja kao eksperimentalne vizualizacijske zone na razmeđi virtualnog i urbanog javnog prostora u uravnoteženom i održivom urbanom društvu. Medijska fasada te svjetlosne, video i zvučne umjetničke instalacije su „djelomično postojeći“ objekt-slika s epistemološkim, ontološkim te političkim kvalitetama, „sociomaterijalni asemblaž“. Relativizirajući objektivnu realnost zgrade, medijska fasada sintetizira ideju funkcije s idejom slike, odnosno funkcionira poput umjetničke plastike u javnom prostoru. Ako se suvremena umjetnička praksa ne manifestira u proizvodnji stvari, nego u odnosu prema stvarima, a odsad nadalje arhitektura je definirana kao public art – prema Charlesu Jencksu, odsad je djelovanje arhitekta viđeno kao emotivni styling, što je termin preuzet iz područja dizajna podrazumijevajući resemantizaciju elemenata arhitekture.

Među primjerima iz Hrvatske izdvojila bih Morske orgulje Nikole Bašića iz 2005., sinestezijskog efekta. Morskim orguljama energiju daje more, odnosno valovi, što je tehnologija koju je poznavao već antički Rim. Bašić uređuje obalni potez u vidu terasa koje poniru u more, a projekt integrira s mehanizmom koji proizvodi zvuk usklađen s morskim mijenama i na glazbenoj matrici klapske pjesme, što me pomalo podsjeća na video skulpturu Slavena Tolja Ragusa vecchia. Zahvaljujući tom projektu zadarska riva je od mračne i slabo posjećene gradske dionice postala riva visuta. Ne samo bivajući novi način korištenja urbanog prostora, ova intervencija na zadarskoj rivi regulira odnos korisnika spram prostora sâmog, u korelaciji s krajolikom. Apstraktna interpretacija prirodnih elemenata – morskih valova – poslužila je kao okidač za transformaciju neaktivnog i marginalnog prostora povijesne jezgre grada u prostor svakodnevnih susreta, socijalizacije i medijacije, odnosno žarištem urbanog identiteta Zadra.
No, dok su Morske orgulje monumentalne i oprostorene, s potencijalom utilitarnosti jer na njima se npr. može sjediti, i trajanja u vremenu, dotle je Pozdrav suncu istog autora iz 2008. patetično naslovljen, plošan, ludički-banalan, odnosno ostaje na razini dosjetke, skup je i zahtijevan za održavanje, s potencijalom brzog zastarijevanja što je opće mjesto visokotehnoloških rješenja umjetnosti i arhitekture, i njihovih hibridnih formi.  Svjetlosne instalacije u urbanom prostoru propituju naše perceptivne obrasce, tj. simboličku narav percepcije, te relativiziraju mjerilo i pojavnost arhitekture. Takva je umjetnička intervencija efemerna, postoji samo u izočnost sunčevog svjetla te dok je zatvoren strujni krug. Ipak, nepropitiv doprinos Pozdrava suncu je energetski: ono proizvodi energiju koja se koristi za iluminaciju cijele zadarske obale. Također, riječ je o jednom od prvih primjera digitalne interaktivne slike na petoj fasadi – tlu, grada. Briga o energetici danas je pitanje kulture neke zajednice, a iako pomodarski napregnut, održivi razvoj je pitanje skromnosti jedne generacije, ne smijemo razmišljati na način Luja XV.  –  „poslije mene potop“– poruka glasi da svaki pojedinac, kao dio kolektiviteta, može postići značajne promjene u okolišu.

Godine 2010. reaktualizirana je incijativa za postavljenje skulpture monumentalnih dimenzija „Nazovi ju kako hoćeš“ Ivana Kožarića u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara. Što mislite o tom prijedlogu?

Amorfnost – i stoga asocijativnost mase, funkcionirajući poput Rorschasch testa, i gigantska dimenzija te skulpture koja se, kako je zamišljeno,  nadvija nad modernističkom zagrebačkom avenijom, vrlo je odvažna i svakako bi jednom izvedena postala gradska atrakcija, pa tako i turistička, no isto tako čini mi se da govori vizualnim jezikom jednog drugog vremena, kao retro-retro avangarda. Zgrtanje predmeta na gomile je Kožarićev umjetnički postupak koji je ovdje prisutan na način povezivanja elemenata urbanog krajolika.

Protok vremena jedan je od elemenata recepcije neke npr. spomeničke plastike. Primjerice, iako je smještena na prostoru suženog radijusa i time izgubila „slobodu“ pa i kontekst koji je imala na izvornoj lokaciji na zagrebačkom Trgu maršala Tita odakle je premještena, skulptura „Prizemljeno sunce“ Ivana Kožarića u Bogovićevoj ulici postala je prostorna konstanta i na nju smo se navikli. U kojoj mjeri moment dugotrajnosti legitimira skulpturu/spomenik?

Skulptura na najprometnijem pločniku u središtu Zagreba, spljoštena kugla od fiberglasa obojena u zlatnu boju, davno je postala dramatičnim punktom oko kojega se mnogo toga počelo događati, a prvobitno postavljena 1971. na slobodnom platou Trga maršala Tita kao poezija apsurda, riječima Dade Matičevića, na trenutak je potpuno promijenila domet društvene recepcije umjetničkog djela. Kožarić je u izvedbi Prizemljenog sunca fingirao kriterije korektnosti skulpturalnog izričaja, kako bi to rekla Ivana Mance. Mnogi su se umjetnici nadalje referirali na Prizemljeno sunce. Tako i Bašić u spomenutom projektu u Zadru, upravo s obzirom na svojstvo interaktivnosti Kožarićeve skulpture u Bogovićevoj ulici u Zagrebu: primjeri su i Sfera, 35mm film Ivana Ladislava Galete, umjetničke akcije 366 rituala oslobađanja iz 2008./2009. godine Igora Grubića koji je Prizemljeno sunce, simbol dobrobiti i optimizma, prekrio crnim platnom što je protestna gesta koja upozorava, riječima autora akcije, na sveopće srozavanje, kako društveno-političke situacije, tako i kulture i obrazovanja – akciju je izveo kao podršku borbi studenata Filozofskog fakulteta protiv komercijalizacije školovanja. Tu je i devet „prizemljenih“ planeta u relaciji spram Kožarićevog Sunca veličinom i udaljenošću, Devet pogleda (eng. Nine Views) Dawora Preisa iz 2004.
Najzanimljivija, ipak, kod Prizemljenog sunca je njegova lokacija, na putanji kretanja pješaka, što je način na koji se ono nameće pogledu. Potencirana je interakcija umjetničkog djela i negalerijske publike, a kako skulptura nema pijedestala u razini je i u prostoru publike – ukida se distanca umjetničko djelo/publika, i publika/umjetnik.
No, budući da je u tijeku umještanje Muzičke akademije u zgradu bivšeg Ferimporta prema opravdano osporavanom natječajnom projektu Milana Šosteriča, koji je u Zagrebu ranije sagradio fine zgrade Elektre te “Jedra” u Petrinjskoj ulici, možemo očekivati da će Prizemljeno sunce biti vraćeno na parter ispred zgrade, kako je to predviđeno Šošteričevim projektom, te tako dobiti „svoj konačni, ali i prvotni smještaj“.

Koja je funkcija umjetnosti u javnom prostoru danas?

Ona ne bi trebala biti ornamentalna. Ne bi trebalo zaboraviti na Beuysovu definiciju umjetnosti kao društvene skulpture koja, po njemu, jedino ima smisla ako je aktivni čimbenik društva-svijeta u kojemu nastaje. Umjetnost u javnom prostoru je, da ponovim, ponajprije način brendiranja grada i vizualizacije kolektivnog nesvjesnog. “Plašim se gradova bez memorije, baš kao što se plašim ljudi bez podsvijesti” rekao je Bogdan Bogdanović, a ja bih nadovezala da poznajem obje vrste straha, i upravo je ta komponenta oblikovanja kolektivne svijesti bitna u definiciji umjetnosti u javnom prostoru. Ona se ne mora oslanjati ni na što poznato, no svakako je bolje grad definirati kroz veličanje istaknute ličnosti iz njegove povijesti, nego izmišljenim i preopćenitim definicijama kao što je „Zagreb, prijatelj djece“ – pa je onda Opatija također „grad prijatelj djece“… Paradoksalno, Hitlerov bunker i Checkpoint Charlie su među najposjećenijim turističkim atrakcijama Berlina.
U Hrvatskoj se umjetnička praksa u javnom prostoru javlja 1968. sa skupinom Crveni peristil. Što se tiče teme skulpture danas, cvjetna instalacija u obličju gigantiziranog štenca Jefa Koonsa u Bilbau namjerna je vulgarizacija suvremene umjetnosti i njezino karikirano povlađivanje ukusu narodnih masa. To je spomenik samom sebi, tj. njegovom autoru, i on služi kao turistički putokaz za arhitektonski program u pozadini-Guggenheim muzeja, brenda koji lokalnoj zajednici ostavlja sve troškove oko izgradnje zgrade i prikupljanja zbirke kao i hladnog pogona muzeja; kojiput je dovoljno imati moćno ime.

U Bilbau je, u postindustrijsko doba, muzej postao okidač turističkog razvoja regije: to je venturijevski restoran u obliku patke, simbolička arhitektura odnosno simbol uspjeha arhitekture. Fundacija Pinaud umještena u renesansnu carinaricu u Veneciji imala je, kao dio postava izložbe Mapping the Studio (2010./2011.), skulpturu američkog umjetnika Charlesa Raya izloženu u javnom prostoru na Punta della Dogana: gigantiziranog nagog dječaka koji u ruci za nogu drži žabu.

Danju i noću kraj skulpture stajao je policajac, kako bi spriječio taktilnu percepciju i ikakvu intervenciju (negalerijske) publike na skulpturi. Posebno je pitanje razlučne definicije umjetnosti-lijepe ili aktivističke, dizajna i arhitekture danas. Sylt, plaža u Hamburgu ima skulpturalno riješen mobilijar. Na tom tragu, voljela bih da se restituira drvena platforma kupališta na zagrebačkoj Savi te kabine za presvlačenje, s uzrokovanom tkaninom, na opatijskoj Slatini, no to nije umjetnost u javnom prostoru. Ali to jesu, u smislu da funkcioniraju kao arhitektonske skulpture ili skulpturalna arhitektura, pergola od solarnih ćelija u Barceloni, godišnji paviljon u Hyde Parku kao dio programa Serpentine Gallery, ili Grande Arche u pariškom La Défenseu. Tu se nanovo uspostavlja potreba za definiranjem suvremene umjetnosti.
Komunikacija je temelj umjetnosti u javnom prostoru, i umjetnosti per se. Brzina i telekomunikacijski prijenos slika promijenili su staru ulogu javnog prostora. Brzina produljuje vrijeme sažimajući prostor; ona niječe pojam fizičke dimenzije. Naravno, fizički okoliš još uvijek postoji. Ali, kako sugerira Virilio, privid permanencije arhitekture, građevine kao čvrsta tijela, napravljena od čelika, betona, stakla, konstantno je ugrožavan nematerijalnom reprezentacijom apstraktnih sustava, od televizije do elektronskog nadzora itd. U umjetnosti, tvar(tijelo)-slika zamijenjena je vrijeme-slikom. Samo umjetničko djelo nije nužno objekt/predmet već i samo može biti okoliš/ambijent. Za razliku od tradicionalne umjetnosti koja za svoje intervencije u otvorenom prostoru koristi “definirane situacije unutar povijesnog grada”, suvremena urbana umjetnost, pogotovo posljednjih godina, intervenira u tzv. B zonama ili ne-mjestima, mjestima koja su na određeni način žrtve ubrzanog razvoja gradova. Dakle, nekvalitetnim mjestima mahom na periferiji. Umjetnici time ukazuju da prostori na rubu imaju jednako pravo na kvalitetu kao i prostori u središtu grada, objašnjava Pero Marušić. Za Vita Acconcija umjetnost u javnom prostoru, public art, ima funkciju de-dizajna arhitekture i urbanog pejsaža, Jean-François Lyotard uvodi pojam „scapeland“ kako bi označio otuđenje, izmještanje i depejsažizaciju, franc. dépaysement, pomak u prosudbi lokacije od stabilnih konvencija „unutra“ i „vani“ do svijeta „sistematske ludosti“: kao kad planinski pejsaž skiciran iz zračne perspektive poziva na drugačiju prosudbu nego kad je viđen iz ravnine, doline. Takav pejsaž ukazuje na razliku između ideala modernosti i modernizma. Moderni arhitekti vjerovali su u jednadžbu prostorna imaginacija + strukturna invencija = progres; kako sam već pisala, Anthony Vidler objašnjava koncept „neoformacija“, kao onih koje čine moderni svijet deteritorijalizacije oslobođen nostalgije povezane s tradicijom, ali i svijet lažnih obećanja koja su dovela do tvorbe mrtvog kubusa u repetitivnim pejsažima, za razliku od „strašnog stroja“ Partenona čiji je prostor zatvoren, kontrahiran, čiji eksterijer je interijer, kao „razlog za pejsaž“ kojim je okružen, aktiviran u prostoru i prostorom.
Središnja karakteristika kulturnog planiranja, u smislu drawing self, o samostvaranju zajednice nasuprot „ekonomskom građaninu“ da se poslužim terminom Saskie Sassen, koji pripada globalnom financijskom tržištu, iznimno je široka, antropološka definicija “kulture” kao “načina življenja”, uz integraciju svih aspekata lokalne kulture u teksturu i rutine svakodnevnog života u gradu. Estetiziranje javnog prostora danas spada u područje dizajna – prema Vattimu dizajn je san o estetskom iskupljenju svakodnevice optimiziranjem oblika predmeta, izgleda okoline. Dakle, iskustvo lijepog iskustvo je pripadanja nekoj zajednici, lijepo se događa kao ustanovljivanje zajednice, koja je estetizirana. Benjamin govori o „estetizaciji politike ili politizaciji estetike“. Umjetničko izražavanje smatra se aspektom šire domene urbanog planiranja i politike. Iako bi se moglo primijetiti da  je dizajn u nekim svojim idejnim ishodištima, osobito u vrijeme njemačke i ruske avangarde slijedio umjetnost u njenoj želji da radikalno preoblikuje postojeći svijet i društvo, razvidna je činjenica da su se njihovi putevi iscrpljenjem avangardnih tendencija potpuno razišli. Umjetnost je krajem šezdesetih napustila univerzalne utopijske projekte stvaranja novog svijeta, razumno shvaćajući da u doba globalno pobjedonosne nadnacionalne kapitalističke ekonomije jedini mogući odgovor umjetnika jest realizacija niza mikro-utopija osmišljenih kao antiparalelni pokret otpora u vidu lokalnih procesa regionalizacije i diversifikacije.

————————————————————————————–

Sandra Križić Roban, viša znanstvena suradnica Instituta za povijest umjetnosti, likovna kritičarka, kustosica i spisateljica

IZGUBLJENO STANJE POTPUNOSTI
razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Obilježavanje sjećanja konstanta je u ljudskoj povijesti. Utoliko su spomenici sveprisutni, a njihova političnost neizbježna. Kada govorimo o braniteljskim spomenicima, čini se da je ta hipoteka uvjetovala da su oni likovno uspjeli rijetkost te da je prostor Hrvatske u mnogim slučajevima opterećen gotovo nakaznim obilježjima koja, umjesto da komemoriraju, zapravo kontaminiraju prostor ali i ponižavaju temu. Kako to komentirate?

Jedan od problema je nedostatak generalne ideje kako bi trebalo obilježavati mjesta ovakvih događaja. Iz Domovinskog rata proizašao je neviđen broj udruga koje sve žele participirati u postavljanju spomenika. Osim njih, u tom procesu sudjeluju političari, lokalna zajednica, crkva i brojni pojedinci. Svi oni raspolažu nekim za mene nedokučivim pravom na javni prostor. Shvaćam želje obitelji, ali ne shvaćam niti ne priznajem da tisuće ljudi donose odluke koje su rezultirale brojnim neadekvatnim, često nakaznim spomenicima čije je postavljanje, uz ostalo, u mnogim slučajevima rezultat posve netransparentnih odluka. U zemlji u kojoj ne postoji suvisao odnos prema javnom prostoru, prema povijesti, prema kvaliteti okoliša, u kojoj doslovno svatko može donijeti odluku smatrajući da je samim tim činom veći od drugih – takva situacija ne može završiti ničim dobrim.

Što smatrate najvećim problemom u procesu selekcije braniteljske plastike, pa i umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru općenito?

Odluke u najvećem broju slučajeva forsiraju članovi udruga, obitelji, udovice, bivši suborci i slično. Dvaput sam sudjelovala u radu takvih komisija, što je za mene bilo vrlo zanimljivo iskustvo. U jednoj, koja na kraju nije rezultirala postavljanjem spomenika, poštivala se odluka prosudbene komisije. Na žalost, na takve  se natječaje ranijih godina rijetko pozivalo umjetnike koji su u stanju ponuditi kvalitetna rješenja, autore za koje znate da su u stanju predočiti složena, traumatična iskustva i prenijeti poruku koja ne mora biti sažetak tri-četiri motiva koji se “automatski” smatraju prikladnima i potrebnima. Recimo, spomenik bez križa, šahovnice, bez svih imena poginulih i bez pletera, jako će teško “proći” komisiju u kojoj riječ vode udruge, a ne stručnjaci. U drugoj komisiji upravo je došlo do takve situacije – forsiralo se posve neprimjereno mjesto, forsirao se golemi križ i uz njega neka čudna motivika koja je možda nešto značila samo dvojici ili trojici ljudi. Ta privatizacija mjesta, oblika i poruke posve je neprimjerena, kao što je neprimjereno i podizanje spomenika koji se naknadno “ukrašava” križevima i pločama s imenima i spomen tekstovima koje se postavljaju u njegovu podnožju.
Od početka je trebalo donijeti čvrstu odluku o tome, tko može odlučivati o spomeniku. A to mogu samo stručnjaci. Nisam bezdušna, shvaćam bol obitelji, poštujem njihov gubitak koji je nenadoknadiv i koji nikakav spomenik ne može umanjiti. No, nevjerojatno mi je da su se odluke donosile mimo kompetentnih službenih ustanova i pojedinaca. Nevjerojatno mi je da se za brojne planove javnih gradnji – knjižnice, uređenja trgova, muzeje i što ja znam sve ne – godinama čekaju provjere stanja vlasništva na parcelama, dok “lokalni šerifi” postavljaju stotine obilježja o kojima rijetko postoji neka suvisla dokumentacija. O žirijima i natječajima, ni riječi. Tek je posljednjih godina uveden red, ali dotad su prošle godine i šteta je počinjena. Neću reći da je trajna, ali pitanje je tko će se odlučiti na uklanjanje neprimjerenih obilježja.

Kako komentirate činjenicu da mnoga braniteljska spomenička plastika sadržava stilizirano slovo „U“, kao referencu na ustaški pokret?

To su primjeri koje bih bez ikakvog daljnjeg razgovora jednostavno trajno uklonila. Političko poigravanje s ustaštvom je zastrašujuće, svijest o tome što je Pavelićev režim “donio” Hrvatskoj je nevjerojatno niska, a poistovjećivanje Domovinskog rata s bilo čime što se dovodi u vezu s NDH uvredljivo i opasno. Neznanje i arogancija ljudi koji misle da je pleterom “ukrašeno” slovo U pravi hrvatski dekorativni motiv je neizmjerno. Sablaznili su me pojedini primjeri na koje sam naišla istražujući ovu temu, a vidjela sam nekoliko stotina spomenika. No oni opterećeni ustaštvom doista pokazuju kako mnogi ništa nisu naučili od povijesti, a neznanje je opasno. Nekoliko je takvih spomenika smješteno u blizini crkava, čak škola, i zamislite kakva je to poruka mladima.

Kako su i da li su uopće u braniteljskoj spomeničkoj plastici zastupljene žene?

Vrlo malo, kao i inače u spomeničkoj plastici. Nešto je bolja situacija kad se spomenici rješavaju kao arhitektonska, prostorna rješenja. Ne znam bi li to što promijenilo, teško je davati bilo kakve procjene jer nisu utemeljene na činjenicama i istraživanju.

Biste li izdvojili neke uspjele braniteljske spomenike?

Među kvalitetnim primjerima arhitektonskih rješenja Most branitelja u Rijeci 3LHD-a, kao i osječki spomenik koji je zanimljiv spoj dvije jednakovrijedne prve nagrade koje su podijelili arhitektonski tim (Koraljka Brebrić, Mirko Buvinić, Maja Furlan Zimmermann, Siniša Glušica) i arhitektica Sabina Majdandžić. Za Hrvatsku, osječki je spomenik neobično provokativan i hrabar, radikalno minimalistički, postavljen u složen urbani kontekst u kojem je vrlo lako mogao postati nekom vrstom cezure, a što je vješto izbjegnuto.

Samoborski spomenik arhitekta Silađina isto je dobar primjer suptilnog odnosa prema baštini, povijesnom mjestu i simbolici koje ono ima – to se primarno odnosi na niz inox-kocki koje tvore svojevrsni friz na bedemu crkve. Korkutov spomenik u Karlovcu vrlo je dobro kiparsko rješenje, čak više od kiparskog jer zahvaća veliku urbanu površinu, reanimira je, stvara nove odnose uz uravnoteženu simboliku. Postoje neka zanimljiva natječajna rješenja koja nažalost nisu izvedena, ili tek čekaju izvedbu, za koje se nadam da će popraviti sliku koja je općenito vrlo loša.

Ne sviđaju mi se velike geste, sve ono što je previše glasno i doslovno. Porazno mi je vidjeti Franićev spomenik u Dubrovniku, neartikulirana spomen obilježja razasuta po Hrvatskoj, formalizme svakakvih vrsta koji svjedoče o vizualnoj nepismenosti onih koji su ih stvarali i onih koji su ih postavili. Željko Kovačić vrlo je dobro riješio spomen-obilježje u Vukovarskoj bolnici, a potencijal imaju i tamošnja skladišta Veleprometa – jedno strašno mjesto koje bi trebalo konzervirati ovakvo kakvo je, ostaviti ih praznima, jer ono što se osjeća u toj praznini i prljavštini dovoljno je. U Spomen domu na Ovčari se moglo upotrijebiti manje retorike, jer bitno je ono što ćemo osjetiti ušavši u takvo mjesto. Ono prazno polje i grmovi dovoljni su, ne trebaju nam vizualizacije priča o tome što se dogodilo.

Možemo li izvući neke sličnosti u komparaciji antifašističkih spomenika podizanih u vremenu nakon Drugog svjetskog rata i onih braniteljskih nakon Domovinskog rata?

Osobno nisam istraživala antifašističke spomenike u toj mjeri, da bi ih mogla uspoređivati ili donositi zaključke. I jedne i druge povezuje ideološka tendencija, obilježavanje povijesnog događaja. Postoji niz odličnih antifašističkih spomenika, izdvojila bih Bakića i Bogdanovića.

Na trgu u Kustošiji u Zagrebu egzistiraju dva spomenika, jedan je antifašistički, drugi je posvećen Domovinskom ratu; projektirala ga je Jadranka Kruljac Polak. Dobro djeluju zajedno. I antifašistički nije morao biti uništen da bi “napravio mjesta” za novi.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu?

Spremna sam podržati svaku inicijativu koja bi popravila stanje, i smatram da je itekako potrebno sustavno se baviti problematikom javnog prostora. Ne samo u kontekstu spomenika, nego njegove eksploatacije koja je dosegla neviđene razmjere. Danas gotovo da ni ne postoji javni prostor, sve je prekriveno golemom količinom terasa, “štekata”, parkiranih automobila, kioska, tko zna čega sve ne. Kao da se bojimo “praznine”, kao da nije dovoljno nekoliko lijepih stabala i skulptura ili prostorna instalacija, dakle osmišljena površina dostupna svima, a ne samo onima koji sjede u kafićima. I koji uopće ni ne zapažaju što ih okružuje, niti ih to zanima. Dovoljno je pogledati nakaradnu Varšavsku u kojoj Tin, koji ni inače nije skulptura po mom ukusu, djeluje groteskno. Ili Kožarićevo Prizemljeno sunce, ili Bakićev rad u Gajevoj, da ostanemo samo u središtu Zagreba. Pravoslavna crkva na Cvjetnom tek je pozadina novoj terasi koja je tamo nedavno postavljena duž njezine bočne strane, Preradovića nitko ne doživljava, i tako dalje, i tako dalje.

Smatrate li da bi takva regulativa mogla doprinijeti podizanju kvalitete, odnosno uopće sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Načelno da, ali mnogo toga ovisi o tome tko ima moć odlučivanja, i postoji li krajnja regulativa (mislim pritom na pravnu) koja bi sprječavala, točnije poništavala bilo kakve manipulacije i neregularne odluke.

Tko bi sve trebao biti uključen u proces odlučivanja o umjetnosti u javnom prostoru?

Trebalo bi postojati savjetodavno tijelo na državnom nivou za neka osjetljiva pitanja, mjesta i okolnosti od posebnog značaja. Gradovi i lokalne samouprave trebale bi angažirati stručnjake muzealce, konzervatore, povjesničare umjetnosti, umjetnike, dizajnere, arhitekte, a raspis natječaja moralo bi organizirati Udruženje hrvatskih arhitekata, jer oni su ipak najpozvaniji promišljati osobitosti prostora. Trebalo bi izbjeći stvaranje tijela sastavljenih od ljudi presličnih interesa, političkih opcija ili svjetonazora, i u svakom slučaju, trebalo bi pozivati mlade kolegice i kolege koji možda ne djeluju unutar institucija, ali su se dokazali na razne načine. I svi članovi takvih tijela trebali bi se izmjenjivati, kako bi veći broj stručnjaka bio uključen u proces odlučivanja.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor (konkretno: zagrebački spomenici Ljudevitu Gaju i Stjepanu Radiću ili osječki Anti Starčeviću, itd.)?  

Gaj u Gajevoj, Radić preko puta “svoje” knjižare, ili što je već bila dosjetka na temelju koje je određen njegov smještaj, Tesla koji čeka sladoled… Dok se ne uvedu red i pravila ponašanja u tom segmentu odnosa prema javnom prostoru koji će vrijediti za čitavu Hrvatsku, situacija će ostati ovakva. Problem Gaja i Radića, i mnogih drugih spomenika, nije isključivo u neprimjerenom mjestu nego neadekvatnom oblikovanju. Takve spomenike možemo skrivati, a ne ponovno postavljati ili premještati. U krajnjoj liniji, neke od njih doista treba ukloniti, ali bojim se da bi to bila politička odluka protiv isto tako političke odluke na temelju kojih su postavljeni. I tko će donijeti takvu protu-odluku?
Što se tiče politike premještanja, slučaj zagrebačkog Zida boli doista je indikativan. Za mene, to je bio jedini autentičan spomenik Domovinskog rata nastao sinergijom pojedinaca, iz njihove nemoći da dobiju odgovore koje su dugo vremena iščekivali. Naravno da ga je trebalo urediti, možda pomaknuti malo bliže zgradama, možda denivelirati, postojali su prijedlozi za njegovo uređenje koji nisu bili loši. No uklonjen je dok su ljudi koji su brinuli o njemu bili odvedeni na izlet izvan Zagreba, a njegovo konačno pokapanje iza Džamonjine megalomanske mastabe na Mirogoju, i to samo djelomično, nesvakidašnji je atak.

Koja je funkcija umjetnosti u javnom prostoru danas? Trebamo li ju? Što je uopće ključno u promišljanju suvremene umjetnosti u javnom prostoru?

Otvaranjem prostora percepciji i konceptualizaciji promijenio se način na koji su umjetnici u njemu djelovali: od objekta u prostoru prešlo se na koncept samog prostora. Ne treba zanemariti ni stav o “iskoristivosti” ili “korisnosti” takvog čina, određenoj vrijednosti koju spomenik, skulptura ili akcija dobivaju postavom (održavanjem) u javnom prostoru, boljoj “vidljivosti” autora o kojem se počinje govoriti u estetskom kontekstu. Postavom skulpture u javnom prostoru pridonosi se njegovoj otvorenosti, mogli bismo reći da na neki način postaje prihvatljiviji, da ga se “doživljava”. Osim toga, skulptura upućuje na specifičnost mjesta i vremena – onoga što se događa sada, a ne isključivo u povijesti, pa možemo reći da skulpture sudjeluju u procesu urbanih transformacija na koje su utjecali politički i socijalni uvjeti, ali ne samo i nužno oni. Problem je u prevelikom broju skulptura i spomenika koji se referiraju na povijesne događaje i ličnosti, a premalo je intervencija koje promišljaju sadašnje mjesto i vrijeme i odnos pojedinca prema njima. Nešto poput Mogućnosti za ’71., ili onog s čime se bavio Urbanfestival, na primjer. Ne moraju sve biti trajne i skupe forme iz bronce ili mramora. To je zabluda tradicionalista, konzervativan odnos prema ovoj temi.

Pitanje prostora i njegove “javnosti” dugi se niz godina javlja u raspravama svjedočeći o raznovrsnim, često oprečnim stavovima sudionika, njihovim političkim stajalištima, estetskim i etičkim nakanama, a koji su svi podložni promjenama. Javnost ima posebnu odgovornost u procesu formiranja javnoga prostora, jer se radi o mjestima koja je potrebno tumačiti i definirati u odnosu prema čovjeku, njegovoj društvenoj prirodi i očekivanom političkom kontekstu. “Javni prostor je ono što smo nekoć imali – izgubljeno stanje potpunosti”, zapisala je američka teoretičarka Rosalyn Deutsche koja smatra da društveni život, uz ostalo, karakteriziraju “konflikti, lokalni interesi, raznorodnost i nesigurnost”, što sve utječe na javnost i formiranje mišljenja prema raznim temama. Promjene u javnom prostoru ne događaju se zasebno, već su odraz sustava i njegova djelovanja. U Hrvatskoj gotovo ni u čemu ne postoji stanje potpunosti, nema vizije, ideje pokazuju da je na djelu partikularni sistem u kojem su odluke pojedinaca uglavnom važnije od onog, što je društvo u cjelini zavrijedilo. Ili se varam; možda smo to doista zavrijedili?

Možemo li spomenicima vjerovati?

Ne znam. Pitanje vjerovanja vrlo je složeno. Nismo samo mi sredina s lošim spomenicima i skulpturama u javnom prostoru, ima ih i drugdje. Žalosno je da nismo bolji, jer imamo dobru tradiciju i u krajnjoj liniji, imamo dobre umjetnike − kipare i arhitekte koji su u stanju osmisliti i realizirati bolji, suvremeniji i primjereniji javni prostor.
Spomenula bih jedan zanimljiv primjer: u Berlinu je prije par godina u Bernauer Straße postavljen spomenik Conradu Schumannu, vojniku koji je 15. 8. 1961. godine u uniformi i s puškom u ruci preskočio bodljikavu žicu i nastavio živjeti u Zapadnom Berlinu. Njegov skok snimljen je i postao je jednom od vizualnih “ikona” hladnoga rata. Njegov lik postavljen na visoku šipku koja strši iznad praznog polja, spomenik je kojem ne možemo vjerovati. Poništava snažan učinak fotografije, banalizira ga, osobito ako u obzir uzmemo sjajan spomenik Berlinskom zidu postavljen nedaleko od ovog. Lik muškarca falsificira stvarno stanje, jer tako visok skok nije moguć, ne govori ništa o kontekstu koji je tijekom vremena promijenjen. Pozadina skulpture niz je enormno zanimljivih novih obiteljskih kuća, a ne ogoljelo lice Istočnog Berlina osipanih pročelja i zazidanih prozorskih otvora. To je isprazna, nepotrebna gesta. Na slične geste naići ćemo diljem Hrvatske. I doista ne znam tko je s njima zadovoljan, osim što se s njima zadovoljilo uobičajene političke ili karijerističke “forme”.

—————————————————————

Klaudio Štefančić, povjesničar umjetnosti, kustos

UMJETNOST IZVAN DIHOTOMIJA

Razgovarali: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga (2011)

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu?

 Da, svakako.

S obzirom na lokalni kontekst, primjerice aktualne najave o podizanju čak četiri spomenika na splitskoj rivi (Tuđmanu, papi, jednoj braniteljskoj brigadi i braniteljima općenito) ali i niz recentnijih primjera u Zagrebu i drugdje, mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i doprinijeti podizanju kvalitete npr. spomeničke plastike, odnosno uopće sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru.

Nadam se. Pitanje umjetničkog sadržaja u javnom prostoru strahovito je zanemarano područje suvremene kulture. Uz par izuzetaka, problem javne plastike nije ozbiljnije razmatran još od početka 70-ih, kada je skupina mladih umjetnika  – Bučan, Žuvela, Dimitrijević, Iveković, Martinis, Trbuljak i drugi – otvorila problem umjetničkog rada u javnom prostoru grada. U široj kulturnoj sredini, dosezi i rezultati te inicijative postali su vidljivi tek kasnije, najvećim dijelom kroz rad Ivana Kožarića. Držim, naime, da su događanja oko izložbe “Mogućnosti 71” (1971) otvorila prostor prvo za realizaciju njegovog “Matoša” na Strossmyerovom šetalištu, a zatim i “Prizemljenog sunca” koje je danas u Bogovićevoj ulici u Zagrebu.

Nakon, dakle, poletnih pokušaja da se tijekom prve polovice 70-ih unese neka promjena u promišljanje javne plastike nastao je vakuum koji traje sve do danas. Taj je vakuum paradoksalno obilježen zakašnjelim izvođenjem ideja koje su u vrijeme svoga nastanka predstavljale vrlo inovativnu rekonfiguraciju ovog umjetničkog polja. Više od 20 godina od prijedloga i privremenog postavljanja “Prizemljenog sunca” na Trgu Maršala Tita, ista je skulptura, nemalo modificirana – sada je to pozlaćena bronca umjesto bijelog fiberglasa – ne baš sretno postavljena u zagrebačku Bogovićevu ulicu. S obzirom na aktualne rasprave o mogućnosti realizacije još jedne stare Kožarićeve ideje, skulpture “Nazovi ju kako hoćeš”, čini mi se da smo još uvijek u vakuumu.

Tko bi sve trebao biti uključen u proces odlučivanja o umjetnosti u javnom prostoru – struka, građani, netko drugi?

Svi oni kojima je cilj invencija i zaštita javnog prostora kao javnog dobra. Treba naglasiti, također, da se pod umjetnošću u javnom prostoru danas uglavnom misli na umjetnost u visoko-urbaniziranom prostoru. Taj prostor nije “tabula rasa”, ljudskom rukom netaknut komad prirode, on je simboličko bojno polje na kojem se za svoje mjesto, odnosno za pažnju svakodnevno bore sudionici političkih, ekonomskih i kulturnih procesa: od korporacija i poduzetnika, preko političara do različitih aktera urbane kulture i supkulture. U kontekstu vizualne kulture  – a u nju treba uključiti i kulturu prostora – ta se borba pokazuje kroz plakate, lajtboksove, štekate, suncobrane, kipove, spomen-ploče, biste, grafite, murale itd.

Prostor hrvatskog postsocijalsitičkog (postmodernog) grada prije je zbrčkano sučelje gradskih sadržaja nego više ili manje dobro odvagana struktura što zadovoljava potrebe stanovanja, rada i rekreacije. Štoviše, nigdje privatizacija javnih resursa, u ovom slučaju prostora, nije tako intenzivna kao u hrvatskim gradovima: bilo da se radi o parkiranju automobila na nogostupu, bilo o uzurpaciji pješačkog prostora od strane vlasnika kafića ili biciklista, bilo o političkim odlukama donesenima na najvišoj razini u kojima se pogoduje privatnom interesu, kao u notornom slučaju Varšavske ulice.

U takvim okolnostima, među političkom, odnosno upravljačkom klasom teško je očekivati da javni prostor grada neće iskoristiti za vlastitu promociju, kao što to ovih dana potvrđuje primjer gradonačelnika Splita. Zajedno sa svojim političkim istomišljenicima – govorim li jezikom marketinga  – on će na neograničeno vrijeme, bez ijedne vlastite, kroz porezne institucije provučene kune, zakupiti dio javnog gradskog prostora tj. Rivu, za, u osnovi, doživotnu političku promociju. Tri kipa, tri vlastite oglasne ploče na tri UNESCO-om zaštićena mjesta. I sve, naravno, po zakonu.

Za ilustraciju apsurdnosti situacije treba, također, reći da se članovi najmanjih jedinica lokalne uprave, mjesnih zajednica, biraju političkom procedurom: kvartovske se upravitelje bira na lokalnim izborima na temelju stranačkih listi, pa se mjesni odbori konstituiraju stranački (sic!), kao i parlament, a tako nekako i rade. To je, također, predviđeno zakonom.

Političari, ali i službenici gradskih i državnih uprava koji su zanemarili vlastitu stručnu odgovornost, stoga bi trebali biti isključeni iz donošenja ključnih odluka o sudbini umjetnosti u javnom prostoru i to iz više razloga. Prvo, neučinkovitošću, pa i postupnim gubljenjem smisla rada “Službe za zaštitu spomenika kulture” u okružju postsocijalističkog društva, upravna tijela – od republičke do gradske i općinske razine – stekla su, u gospodarenju javnim prostorom, neprimjerenu, ničim kontroliranu moć. Drugo, zakonski okvir koji regulira ulogu umjetnosti u javnom prostoru zastario je i potpuno je neprimjeren suvremenom društvu. Potrebno je promijeniti legislativu vezanu za pokretanje, izbor i realizaciju umjetničkih radova u javnom prostoru. Nova regulativa na tom području trebala bi biti koncipirana horizontalno, što znači da bi trebala obuhvatiti i učiniti operativnim različite društvene skupine: mrežu građana na razini kvarta, ulice ili zgrade; mrežu stručnjaka za pitanja umjetnosti u javnom prostoru, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini; mrežu izravno zainteresiranih društvenih slojeva za određeni umjetnički projekt i slično. Usuglašavanje mišljenja i donošenje odluke trebalo bi biti dugotrajno  – najmanje godinu dana, i slobodno od bilo kakvih pritisaka. Poželjno je da rad svih sudionika pojedine mreže bude volonterski, kao i da mreže budu maksimalno propusne. Određene se odluke na nekim područjima djelovanja mogu unaprijed standardizirati. Na primjer: proglašenjem moratorija na podizanje novih spomenika; zabranom preimenovanja ulica i trgova u pojednim dijelovima grada; standardizacijom obilježavanja povijesnih događaja od velike važnosti itd.

Drugim riječima, držim da problemu umjetnosti u javnom prostoru velikim dijelom treba prići i kao “običnom” komunalnom problemu, osobito stoga što je javni prostor grada sve ugroženiji. Tako bi se, također, članovima različitih mreža, s jedne strane, olakšalo snalaženje u simbolički prekrcanom svijetu postmodernog grada, a s druge, pomoglo u donošenju i sprovođenju odluka.

Što je po Vama najveći problem u procesu realizacije umjetnosti u javnom prostoru? 

Legislativa i konzervativnost domaće umjetničke sredine. O legislativi sam već nešto rekao u prethodnom odgovoru, pa mi dozvolite da pojasnim problem konzervativnosti.

Prije nego što procijenimo koja nam vrsta umjetničkog sadržaja u javnom prostoru treba, trebalo bi kip  tj.  skulpturu kao dominantni način interpretacije “duha mjesta” dovesti u pitanje. Mislim, naime, da je propuštena prilika da se u prvoj polovici 70-ih, na tragu suvremenih umjetničkih kretanja, umjetnost u javnom prostoru shvati kao složeni, u osnovi društveni proces i da se na umjetničku  intervenciju ne gleda isključivo kao na nešto što se pojavljuje, ili u vidu mimetičke reprezentacije (kip; primjerice, Krleža” Marije Ujević na Tuškancu), ili u vidu autoreferencijalne, nemimetičke strukture (skulptura; primjerice, Bakićeva “Razlistana forma” u Gajevoj ulici)). Onoga trenutka kada je skupina mladih umjetnika okupljenih oko MSU-a, kasnije oko izložbe “Mogućnosti 71”, počela s dekonstrukcijom modernističke plastike, dovodeći u pitanje njezinu trajnost, njezin prikazivački legitimitet i njezinu društvenu svrhu, čak ni na novim područjima društvenog djelovanja, kao što je u to vrijeme bio urbanizam, vezu između suvremene umjetnosti i javnog prostora više nije bilo moguće lako pratiti. Kao po nekom Murphyjevom zakonu, što je suvremena umjetnost bila zainteresiranija za javni prostor grada, za društvo uopće, to je njezina marginalna pozicija bila čvršća. Od tog trenutka javne prostore sve više zaposjeda javna plastika prosječne, pa i ispodprosječne kvalitete, što je trend koji traje do danas.

Slijedeći se uzrok konzervativnosti može pronaći u tijesnoj vezi umjetnosti u javnom prostoru s upravljačkim strukturama društva. Čak i kada, kao u nekim sretnijim slučajevima, o vrsnoći neke skulpture u javnom prostoru odlučuju kompetentni stručnjaci, ostaje činjenica da se odluka o njezinoj realizaciji donosi u okviru stroge političke procedure:  gradonačelnik, vijećnici ili službe koje su pod jakom političkom kontrolom pokreću inicijativu; proces prije pokretanja inicijative nije transparentan; isti ljudi biraju članove komisije, odobravaju odluke; stručna komisija ima više savjetodavni karakter itd; isto vrijedi i za republičku razinu. Ostavimo li umjetničku teoriju po strani, mogli bi, stoga, na pitanje što je umjetnost u javnom prostoru odgovoriti da su to najčešće kipovi ili skulpture koje svoj javni status, pa time i umjetničku vrijednost, stječu jednostranom političkom odlukom.

Premda je gospodarenje prostorom u nadležnosti različitih tijela republičke i lokalne uprave i premda je riječ o uobičajenoj društvenoj praksi, vjerojatno nigdje drugdje u Europi, kao u ovom trenutku kod nas, građani, umjetnici i različiti stručnjaci za pitanja umjetnosti i javnog prostora nisu isključeni iz procesa odlučivanja o tome što, kako, gdje i koliko dugo žele imati u prostoru svakodnevnog života.

Devedesetih godina iz centra Velike Gorice uklonjena je skulptura “Stablo” Ratka Petrića, a jedna od izlika navodno je bilo to da šest grana koje je drvo imalo asocira na šest jugoslavenskih republika. Skulptura je stajala na brisanom prostoru trga potom je premještena u Zagreb i smještena na neprimjereni prostor u okviru plivališta Mladost gdje je okružena stablima izgubila na izričaju. Biste li podržali, odnosno smatrate li da je uputno pa i nužno pristupiti premještanju nekih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor (npr. zagrebački spomenici Ljudevitu Gaju i Stjepanu Radiću ili osječki Anti Starčeviću, itd.)?

Kip u prostoru nije sveta krava, iako figurativno oblikovanih par tona bronce ima posebno značenje u hrvatskoj modernoj povijesti. Nadam se, međutim, da je Ban Jelačić zadnji spomenik koji se nije smio micati, pa ne vidim razloga da se šteta, prouzročena zadnjim ‘akvizicijama’ zagrebačke gradske uprave, ne ispravi.

Na žalost, najveći dio javne plastike u posljednjih je 20 godina podignut u duhu komemorativne reprezentacije. U tom smislu, možemo govoriti o kontinuitetu između javne plastike iz doba socijalizma i javne plastike nastale u postsocijalističkom periodu. U oba slučaja, riječ je o tendencioznom obilježavanju povijesnih događaja. Štoviše, radi se nerijetko o pokušaju pisanju nove povijesti, o nekoj čudnoj, spacijalnoj vrsti revizionizma. Kao da u Hrvatskoj javna plastika ničemu drugom ne služi osim da promiče različite ideologije. I to je nesumnjivo – ta neprestana ideološka borba na polju javnog umjetničkog prostora – obilježje konzervativne sredine.

Osim u par primjera (već spomenuti projekt “Mogućnosti 71”, Kožarićev “Matoš”,Stepenice” Milene Lah u Maksimirskom parku, Korkutov “Spomenik biciklistu” u Koprivnici i drugi), dekonstrukcija se kipa kao komemorativnog znaka u prostoru nije udomaćila.

Premda diktat ideološke reprezentacije s vremenom, tu i tamo, popusti, modernistička se javna plastika u Hrvatskoj više (formalistički) držala stila, nego (strukturalistički) elemenata (ideologema) spomenika. Sad već notorni spomenički postament – dio skulpture koja je nekada vezala umjetničku formu s ‘duhom mjesta’ – provlači se i tijekom 80-ih i tijekom 90-ih kroz javnu plastiku Zagreba, kao zakržljali ud, znak kojem kao da su svi zaboravili značenje.

Teško je razumjeti njegovu pojavu na nizu zagrebačkih spomenika: spomenik Tinu Ujeviću u Varšavskoj bio bi bolji da nema tog grobljanskog crnog kvadra, da je bliži prolazniku nego vječnosti; Kožarićev “Kupač” koji je naknadno (sic!) podignut ispred INA-ine zgrade u Novom Zagrebu stoji jednom nogom na crnoj mramornoj kockici, čime se, dodatno, pa time i nepotrebno naglašava njegova nestabilnost; Marko Marulić na Marulićevom trgu (gdje drugdje!), unatoč naglašenoj denivelaciji trga i eliptično-horizontalnoj impostaciji , ima čak dvostruki postament; o spomeniku Benediktu Kotruljeviću ispred Sheratona da i ne govorim: tamo je postament prerastao u neidentificiranu formu koja nije niti zid, niti klupa, niti nogostup i koji je Kotruljevića, kao i tekst o njegovom radu koji prati skulpturu, potpuno odvojio od prolaznika; spomenik Stjepanu Radiću – najrecentniji primjer nagrđivanja grada – tradiciju krive interpretacije spomeničkog postamenta samo neometano prenosi u novo stoljeće. Opravdano se zapitati je li to na čemu stoji Radić prikaz sanduka na koji se popeo narodni tribun prije nego što će se obratiti građanima, ili je to klasični spomenički postament? Ako jeste, zašto je od istog materijala kao i figura? itd.

Godine 2010. reaktualizirana je incijativa za postavljenje skulpture monumentalnih dimenzija „Nazovi ju kako hoćeš“ Ivana Kožarića u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara. Što mislite o tom prijedlogu?

Mislim da je Kožarićev spomenik A.G. Matošu jedna od najboljih javnih plastika uopće, pa ideju o postavljanju skulpture “Nazovi ju kako hoćeš” ne vidim kao dobru, budući da je Kožarićeva nekonvencionalnost jedino što ove dvije skulpture dijele. Tamo gdje se Matoš pojavljuje nenametljivo, gdje gotovo tajno participira u svakodnevici gornjogradskog šetališta, primajući i otpuštajući gradske šetače, tamo se, “Nazovi ju kako hoćeš” teško, iako agresivno, nosi s veličinom križanja, tramvajskim vodovima i prometom, ne nudeći građaninu ni krov, ni utočište, ni otkriće; samo senzaciju.

Koja je funkcija umjetnosti u javnom prostoru danas?

Ukratko, da služi korisniku javnog prostora, bio on šetač, biciklist, motorist, planinar na Velebitu ili pastir na Pagu. Pritom ne mislim toliko na doslovno zadovoljenje neke konkretne potrebe. Umjetnost u javnom prostoru vidim više kao čin opunomoćenja. To je onaj trenutak u procesu intervencije u kojem prostor počinje zastupati sam sebe, pokazujući nataložene slojeve sadržaja i funkcija, vraćajući ih – od slučaja do slučaja, od potrebe do potrebe – u optjecaj svakodnevnog života. U tom procesu ravnopravno sudjeluju i umjetnici i korisnici prostora. U idealnoj situaciji, taj proces ne bi trebao završiti. Drugim riječima, što je taj proces duži, umjetnička je intervencija uspješnija. Čim se on prekine – primjerice, uslijed snažnih društvenih promjena koje korjenito mijenjaju potrebe korisnika ili karakter prostora – treba pokrenuti novu umjetničku interpretaciju prostora.

Tu negdje, također, leži razlog zašto volim Kožarićevog “Matoša”. Teško je, naime, reći da li on svoj dijalog sa stalnim i privremenim građanima Zagreba (turisti su privremeni građani gradova i zbog njihove bi ih ‘stranosti’ trebalo posebno poštovati, iako mi se čini da ćemo ih uskoro morati čuvati, izdavajući im različite“fermane”) vodi zahvaljujući nenametljivoj uklopljenosti u Strossmeyerovo šetalište, ili radikalnom odbacivanju spomeničkih stereotipa: postamenta, uzvišene impostacije, realističke reprezentacije itd. Nije “Matoš” dobar samo zbog ingenioznog oblikovanja tijela čovjeka koji se nakon šetnje odmara na klupi, nego i zbog toga što je postavljen upravo na određenom mjestu: iza stabala, u liniji drugih klupa, na mjestu gdje je šetalište uže, tako da je dramatika susreta jača, pa vam se ponekad, samo na trenutak, učini da na klupi sjedi pravi čovjek, pa ako i ne zastanete da bacite pogled na Donji grad, Matošev će vas užitak sjedenja – koji izbija iz svake linije obrisa skulpture – sigurno natjerati na to. Noću “Matoš”, vjerojatno, živi raskalašeno: pije, galami i pjeva s tinejdžerima; oni mu nazdravljaju, nude mu cigarete, grle ga i sjede mu u krilu.

Treba li uopće išta trajno postavljati? Možemo li spomenicima vjerovati? 

Kip/skulptura u javnom prostoru samo je jedna od pojava u “proširenom polju moderne skulpture”(Krauss). Umjetnička intervencija u javnom prostoru ne mora biti trajna i ako nas postmodernizam čemu uči onda je to važnost privremenosti.

U eseju “Sculpture in the Expanded Field” (1978), koji je aktualan i danas, Rosalind Krauss sjajno pokazuje da skulptura ne mora biti čvrsta, vertikalna i samostojeća, dobro oblikovana forma u prostoru galerije, ulice ili prirode. Pozivajući se na rad niza američkih umjetnika poput Morrisa, Serra-e, Smithsona, Christa itd., Krauss u svom eseju izvodi preciznu tipologiju onoga što, s odmakom od tridesetak godina, danas jednostavno nazivamo umjetničkim instalacijama i intervencijama. Potrebno je, dakle, otvoriti javni prostor svim suvremenim oblicima umjetničkog izražavanja i početi razmišljati o (plastičkoj) umjetnosti izvan dihotomija kao što su  trajno-privremeno, forma – proces, povijesno – svakodnevno itd.

Kako piše Krauss, umjesto negativnog određenja  – skulptura nije ni pejzaž, ni arhitektura – morat ćemo umjetnost u javnom prostoru definirati pozitivno. Ono što se promijenilo u odnosu na vrijeme o kojem je u njezinom eseju riječ jest kontekst u kojem se definiranje odvija. Prostor produkcije i recepcije suvremene umjetnosti nije više toliko prostor prirode (divljine) – kao u slučaju američkih umjetnika 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća (Smithson, Serra, Christo itd.) – koliko javni prostor grada. U tom smislu možemo reći da je umjetnost u javnom prostoru, a  to uključuje instalacije, intervencije, akcije itd., sve ono što nije ni-grad, ni-zgrada (arhitektura). Postavimo li, međutim, to određenje pozitivno – što je jedini način da, s jedne strane, izbjegnemo isključivost različitih dihotomija, a s druge, da nadiđemo samoskrivljenu konzervativnost domaće umjetničke sredine – možemo zaključiti da je umjetnost u javnom prostoru sve ono što je i grad (sadržaj) i zgrada (forma). Ona istodobno može biti i skulptura i urbani mobilijar, i trajni spomenik i privremena instalacija.

Korkutov “Spomenik biciklistu”, primjerice, blizu je takvom razumijevanju javne plastike: on posjeduje nešto od trajnosti klasičnog spomenika (materijal) i nešto od funkcije koju ima svaki urbani sadržaj (moguće je za skulpturu privezati bicikl). Parafraziram li Barnetta Newmana, mogao bih reći da je “umjetnost u javnom prostoru ono za što u privežem bicikl kada se u gradu osvrnem oko sebe”.

Sličnu hibridnu vrijednost imaju i intervencije Željka Zorice koji spomen-pločama obilježava  prešućene, moguće ili izmišljene događaje iz zagrebačke povijesti. Intervencije su bile izvedene u okviru umjetničkih manifestacija i premda su deklarativno bile privremene, nastavile su voljom autora parazitirati u javnom prostoru grada sve dok ih različite neprilike ne bi spriječile u tome. Projekt Barbare Blasin i Igora Markovića “Ženski vodič kroz Zagreb”, također, je pokrenut u okviru umjetničke manifestacije, prvo kao izložba, a potom i kao knjiga, da bi se kasnije proširio na pitanje legislative: tko i zašto pokreće proces trajnog obilježavanja/oblikovanja javnog prostora i zašto je toliko malo javnih obilježja u Zagrebu posvećeno ženama.

Više sreće s trajnošću postava imala je još jedna umjetnička intervencija na koju bih ovdje želio skrenuti pozornost. Svjetlosna instalacija “Zagreb Boogie Woogie” (2003) na Domu HDLU-a, autora Sisleja Xhafe, predstavlja instalaciju koja se može nositi s većinom zahtjeva koji se postavljaju pred javnu plastiku. Raznobojna neonska svjetla, postavljena u kružnom trijemu građevine, od konteksta do konteksta, od korisnika do korisnika, generiraju različita značenja. Što više znate o hrvatskoj povijesti, o povijesti umjetnosti ili o tom dijelu grada, tim više je  referentno polje ove instalacije šire. Neobična, pomalo kuplerajska, pomalo cirkuska rasvjeta (lat. circus, krug) “neprimjereno” je pridružena zgradi od velike povijesne i kulturne važnosti i taj oksimoron, s jedne strane, blago ironizira sudbinu mjesta – podsjećajući na povijest odnosa Srba i Hrvata, Hrvata i Muslimana, na ne baš uspješnu i pomalo dosadnu Meštrovićevu arhitekturu, itd. –  dok s druge, noću jednostavno naglašava jednu od najvažnijih urbanističkih točaka grada.

Ovo su samo neki od primjera za koje držim da mogu pomoći u budućim aktivnostima vezanima za ulogu umjetnosti u javnom prostoru. Na žalost, nisu mi poznati događaji u drugim gradovima, pa sam se usredotočio na ono što najbolje poznajem.

———————————————————————————————–

IVE ŠIMAT BANOV, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet u Splitu

VIŠE SADRŽAJ, A MANJE FORMA

razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Aktualne najave o podizanju nekoliko spomenika na splitskoj rivi još jednom ukazuju na problem pristupa spomenicima, odnosno svjedoče političkoj kontaminaciji likovnog prostora. Kako to komentirate?

To mi  je, premda sudjelujem u tome, već pomalo  tužno  komentirati.  Riječ je o nemoći umjetnosti i moći intelektualno zapuštene i polupismene politike.

Da li se u konkretnom slučaju radi o zloupotrebi postojeće procedure ili je procedura odabira i realizacije manjkava sama po sebi?

Procedura je najkraći put kako bi majmun došao do banane.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu?

Bih. Uza  sve rezerve prema normiranju  u bolju budućnost jer gore ne može biti.

S obzirom na spomenute najave nekoliko spomenika na rivi te niz recentnih primjera u Zagrebu i drugdje, mislite li da bi takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj domeni i uopće doprinijeti podizanju kvalitete npr. spomeničke plastike, odnosno uopće sustavnijem i suvremenijem promišljanju pitanja umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Nema te regulative ili propisa koji može išta promijeniti jer je razdaljina između života i umjetnosti ovdje velika. Nikada veća.
Ne možete imati nasilništvo politike, bijedu ljudi, uništene živote i bezizglednost,  a sjajnu umjetnost. To je glupost. To je samo bilo viđeno u Rusiji s Tatlinom, Maljevićem i drugima ali uz velike dokaze idealizma i nevinosti kakvih više nema.

Tko bi sve trebao biti uključen u proces odlučivanja o umjetnosti u javnom prostoru – struka, građani, netko drugi?

Ako kažem «struka» događa se eskluzivnost i nerazumljivost spomenika bez ikakove empatijske prožetosti sa životom, prostorom kretanja i ljudima. Ako kažem «građani»  raspisujem referendum koji će populistički završiti u retardiranoj,  «razumljivoj formi» i u kriteriju fizičke sličnosti. Ako kažem «netko drugi» potpisujem abdikaciju i vlastite odgovornosti.  Pa ipak, najbliži sam ovom posljednjemu pri čemu na ovo «drugi» mislim ponajviše, kako sada stvari stoje,  na Boga Oca.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog mišljenja?  

Hm. Javno mnijenje ili «prosječni građanin» nikada u povijesti umjetnosti nije   stvorio nijedno umjetničko djelo. To otvara vrata «eskluzivizmu» ali ja smatram da je to pitanje genijalnih ljudi i pojedinaca koji su spremni i umrijeti za ono što u početku samo oni vide. Ponegdje imaju sreću da žive u  kulturno i na sve druge načine subjektivnijoj sredini nego što je nama naša «jedina Hrvatska».
Putujući u sumrak negdje nakon rata iz svojega Murtera prema Šibeniku   tamo odmah iza «haciende» u Vodicama naletio sam na   čudovište  s uzdignutim rukama. To je djelo «šibenskoga Michelangela»,  izvjesnoga Iće Malenice. To je oblik  u kojemu nitko ne stanuje. Bez umjetna dramatiziranja, umalo  nisam sletio s ceste! Dolazim na benzinsku crpku. Tamo mi  kao da dolazi sa prve pričesti, ozaren  radnik crpke govori:  «Pogodio ga je! Isti on!»
Što reći?  Počeo sam nešto petljati ali sam uvidio da sve više postajem  neprijatelj Hrvatske. To je kontaminirani prostor u kojem nema trijeznosti.

Što je po Vama najveći problem u procesu realizacije umjetnosti u javnom prostoru?  

Nasilništvo ili vandalizam političkoga polusvijeta koji samo udara žalosne pečate svoje jadne vladavine. Njima je spomenik kip a ne prostor života ili odnosi raznih sadržaja u prostoru.  U tim je glavama samo slika lika  koju će oni jednom na godinu i uz medijsku pompu posjetiti, položiti vijenac ili izgovoriti koju budalaštinu. To je ono što zovem «vandalizmom odozgo»,    dakle politika koja računa na «neukost odozdo» pritom misleći na prosječnog, običnog građanina itd.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor (zagrebački spomenik Ljudevitu Gaju ili osječki Anti Starčeviću, itd.)?  

To će nesumnjivo učiniti bolji i odgovorniji ljudi i politika od nas. To je neminovno. Nažalost, ne sada. Kretenizacija  nalikuje virozi koja napreduje.  Veliko ždere malo, privatno  ždere javno,  ceremonijalno ždere intimno. Sjetite se Cvjetnoga trga,  Trga Burze, Kvaternikova trga  u Zagrebu, Osijeka, Dubrovnika, Splita…
Pogledati treba sadašnje spomenike i one od prije iz tzv.» mračnih vremena». Usporediti li «novoga»  Teslu, Gaja, Radića,  s djelima Vojina Bakića, Raula Goldonija, Marije Ujević ili Ivana Kožarića u gotovo istom prostoru vidjeti ćete što znači nazadovati i potonuti. To je evolucija! Dođe mi da poput poljskog satiričara Leca urliknem: »natrag k pobjedi»!
A sve je počelo od Spomenika Marku Maruliću  iz  1990-ih u Zagrebu koji je svojim  «gomoljem»  poništio ili makar «zamrčio» najljepše secesijsko pročelje stare Sveučilišne knjižnice. Tamo se Sanader, Canjuga, Dropulić i drugi politički polusvijet uvukao u žiri ili Ocjenjivački sud u kojemu je, dekora radi ili reda radi bilo nekoliko vrsnih ali mekušnih znalaca i stručnjaka.. To je datum nesreće.  I kako «sila Boga ne moli» danas ne uspjevaš ni okrenuti pogled dok prolaziš pored toga. A to nije veliko kao Eiffelov toranj u Parizu protiv kojega je negodovao Lautremount. On je «da ga ne gleda» uvijek ručao u njemu.

Kako komentirate činjenicu da se u određenom broju slučajeva upravo struka koristi kao alibi. Primjerice, u zagrebačkom slučaju pojedinci sjede u povjerenstvu za spomen-obilježja i ostaju u povjerenstvu i onda kada se spomenici podižu unatoč negativnom mišljenju povjerenstva, dajući time na neki  način legitimitet štetnim (političkim) odlukama. Da li i u kojoj mjeri postoji odgovornost struke za sustavnu kontaminaciju javnoga prostora lošim plastikama?

Struka? Tu sam izgubio sve iluzije. Naći  će  politički mažoretski i neodgovoran svijet uvijek poslušnike i svoje ljude. I ne treba ih ni pronalaziti. Tu su oni negdje.  Mi smo kvarljiva roba. Više  volimo zeru vlasti u rukama nego savjesnost i odgovornost u djelovanju. Servilni stručnjaci klanjaju se političkim i na sve načine, dakle ne samo likovno,    neukim mediokritetima a svojim kolegama pokazuju očnjake. O zavisti, nepoštivanju tuđeg truda, pomanjkanju dijaloške kulture da i ne govorimo.  To je hrvatska priča.

Koja je funkcija umjetnosti u javnom prostoru danas?

Mislim da je spomenik shvaćen kao tijelo u prostoru pomalo anakrona forma. On je više pitanje spomenika iz nekih prošlih vremena. A i oko samoga spomenika koji nastoji biti «moderan» imam još nekoliko nedoumica koje ne uspjevam riješiti, a koji zadiru u  temelje svrhe i uloge spomenika. Naime, poput Adorna smatram da ako je nešto spomenik ne može biti moderno, a ako je moderno ne može biti spomenik. «Moderan spomenik» je terminološka besmislica kao što je terminološka besmilica primjerice i Muzej suvremene umjetnosti. Priča o «humanizaciji prostora» ili «oplemenjivanju prostora»  pomalo mi je blentava i naivna.
Ja vjerujem u spomenike iz čista mira. Neprimjetne spomenike koji se logikom života uvlače u stvarnost zajedničkoga prostora i rastu poput stabla.

Funkcija umjetnosti u javnom prostoru je  za mene uvijek više sadržaj, a manje forma. Sadržaj koji će biti potaknut vidljivim znakom ali će pridonijeti unutrašnjoj higijeni života. Možete u Sjevernoj Koreji ili Bjelorusiji imati cijeli vijenac spomenika, u Norveškoj nijedan,  pa ću ipak zaključiti da je više umjetnosti u Norveškoj nego kod Lukašenka ili gubernatora Bandića. Ako nešto ne utječe na život, svakodnevni život,  ako je to puki perivoj brončanih glava kojega  i  ovi politički pelivani postavljaju zapravo  sebi u slavu, baš me briga za takvu umjetnost!
A oni ih postavljaju jer ne mogu rješiti nijedan problem života i svojih građana. I onda se dohvate umjetnosti pa podižu spomenike  i ljudima bacaju kosti za glodanje.

Godine 2010. reaktualizirana je incijativa za postavljenje skulpture monumentalnih dimenzija „Nazovi ju kako hoćeš“ Ivana Kožarića u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara. Što mislite o tom prijedlogu?

Sve najbolje. Ali nije to samo ta skulptura. Bilo je tu još puno prijedloga pogotovo u okviru Zagrebačkoga salona. Inače,  Kožarićeva bi skulptura-prijedlog  bila davno ostvarena da je na njoj moguća reklama za mogulsko Mudrinićevo VIP carstvo, Konzumovu salamu ili nepromočive uloške. Takve  ideje su ovdje  samotne  da samotnije  ne mogu biti. Ako se i ostvare poput Petrićeva brončana «Stabla» iz 1982. godine u Velikoj Gorici  oni stradaju jer je  jedan  duhovnjak tj. narodski rečeno «pop», u šest grana stabla ugledao republike bivše države, pa je kamionom i kranom jedno jutro jednostavno iščupao skulpturu?! Tako je ovaj odvjetak hrvatskoga duhovnoga života, izgulivši ovo Stablo stvorio hrvatsku državu!
S druge strane ja ne znam strašnijega spomeničkog  zločina od «preseljenja» Zida boli?! Sva autentičnost mjesta (sjedište SFOR-a) i autentičnost povoda (emocije, nestali) jednostavno je izbrisana i «estetizirana» te  podvedena pod Džamonjin spomenik koji sa Zidom boli, bez obzira što naslovom sam govori, nema ništa.

S druge strane što bi Splitu, ali i samome Kerumu, donijeli mornari i kapetani, lake dame i biciklisti Vaska Lipovca? Puno više nego što sam misli. On postavlja Tuđmana koji  u sinergiji s Dioklecijanovom palačom budi nelaskave i zastrašujuće konotacije. On i njemu slični takvim  odlukama  nastavljaju  strašiti svijet.
Uvjeriti ga u  ono prvo? U koristi Lipovčeva Splita?  To je isto kao i poticati  kravu da završi srednju školu. Ništa bolji nisu Marasovići, Ostojići, Jurjevići… Kerum je primitivan ali konkretan. Oni su pristojniji,  ali jaloviji. Ne činiti ništa moguće je bolje nego činiti štetu, ali ne uvijek.

———————————————————————————-

Tonka Maleković, vizualna umjetnica

SVAKI SUSRET S NEOČEKIVANIM POLUČUJE REAKCIJU
Razgovarali: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga (2011)

Što smatrate najvećim problemom u procesu selekcije i realizacije umjetnosti u javnom prostoru?

Nisku razinu edukacije o umjetnosti, napose suvremenoj, i s tim deficitom povezano vječito propitivanje «svrhe» i «korisnosti» umjetnosti općenito. Bojim se da će tako biti i dalje budući da se u postojećem obrazovnom sustavu likovnost svodi na jedan sat likovne kulture tjedno, a u taj sat se potom utrpava sve i svašta – od izrada «ukrasa» za školski pano do promocija programa školovanja za vojne kadete. Naime, baš to se dogodilo dok sam predavala u gimnaziji. Nadalje, većina srednjih škola ni nema nastavu iz likovne umjetnosti, izuzev gimnazija gdje je s obzirom na satnicu uspjeh do kraja godine s gradivom stići do dadaizma i nadrealizma. Stoga je pravo čudo da uopće postoji ikakav senzibilitet i publika za suvremenu umjetnost, iako je opravdano zapitati se postoji li uopće, ako izuzmeno onu koja umjetnički sadržaj sama i proizvodi? A upravo iz te needucirane i nesenzibilizirane mase najčešće dolaze oni koji odlučuju o sredstvima i selekcijama. I onda svi skupa prevrčemo to jadno pitanje o funkciji ili još gore korisnosti umjetnosti, a u nedostatku obrazovanja na tom području i dubljeg razumijevanja struke te potrebe opravdanja njene prisutnosti, kačimo joj razne groteskne funkcije te je isto tako groteskno apliciramo u javni prostor.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu?

Definitivno bih podržala takav zakon, ali opasnost je u tome tko će odlučivati o dodjeli tih sredstava i po kojim kriterijima će se birati projekti. Mogla bi se dogoditi ekološki vrlo neprijateljska situacija u kojoj javni prostor zatrpavaju kojekakvi objekti/projekti sumnjive vrijednosti, npr. razni «kerumovski» mega-kipovi svetaca, generala i ne znam čega/koga.

Tko bi sve trebao biti uključen u proces odlučivanja o umjetničkom sadržaju u javnom prostoru – struka, građani, netko drugi?

Prije svega struka, potom i građani, ali kad razina educiranosti i senzibiliziranosti bude na dovoljno visokoj razini, odnosno definira se sustav koji takav upliv tretira na najbolji mogući način. Nažalost, ne vidim to u skoroj budućnosti.
Dakle, stvar treba prepustiti struci iako se to čini kao nedemokratičan stav. Medutim, evo banalne usporedbe: kad smo bolesni većina nas ne uzima lijekove na svoju ruku, već ode liječniku i ispoštuje njegov profesionalni autoritet. Mislim da ni kad se radi o umjetničkoj struci ne treba biti drugačije. U vlastitom domu svatko neka si kiti zidove onim što ga veseli, ali tamo gdje postoji šira društvena odgovornost, kao kod primjene umjetnosti u javnom prostoru, konačnu riječ definitivno mora imati struka.
Naime, umjetnost nije tu samo da nas veseli i da nam ukrašava prostor već i da senzibilizira, potiče na promišljanje, pomiče iz ustaljenog ležišta, iznenađuje, u svakom slučaju aktivira perceptivno i misaono.

U kojoj mjeri suvremena umjetnost ima mogućnost društvene transformacije?

Svaka praksa koja potiče stvaralački pogled i kritičku percepciju stvarnosti u kojoj živimo nosi potencijal za društvenu transformaciju. Ako je suvremena umjetnost ta koja može naš ustaljeni pogled usmjeriti  nečemu ili nas potaknuti da nešto poznato sagledamo u novom svjetlu ili iz drugačijeg kuta, ako nas može zaigrati, riješiti «ozbiljnosti», pritom odvodeći nas nekakvim ili ozbiljnim pomacima u percepciji, ona već djeluje na tragu te društvene zadaće. No smatram da se umjetnosti ne smiju zadavati bilo kakve «društvene zadaće». Kritičko sagledavanje stvarnosti i istančanost percepcije trebalo bi biti prisutno u osobi umjetnika, ali njegovo stvaralaštvo mora biti slobodno odnosno, izroditi se iz takvog izvora, a ne pretpostavljati ga kao zadaću.



Koliko je za Vaš rad važan izlazak u javni prostor?  Možete li navesti neke od Vaših radova koji su bili namijenjeni upravo javnom prostoru?

Javni prostor bio je moj atelje još kada nisam ni znala za taj izraz. Studirajući po dosta tradicionalnom programu, izvršavala sam korektno, pa i s uživanjem, obaveze na Akademiji. Međutim, često puta se mučeći s dvodimenzionalnošću površine, sterilnošću ateljea, osjećajući pomalo i tjeskobu, «nedostatak inspiracije». S druge strane, na otvorenom je sve bilo lako. Bicikl, fotoaparat, šetnje, druženja, očaranost mikro i makro prizorima svuda oko mene. Otvarala se knjižnica vizualnih senzacija i narativa. Sve je tu, sva materija i materijal.
Esteta sam željan znanja, a fizičko uranjanje u tkivo i promatranje su mi metode. Krećem za osjetilnim senzacijama, vodi me emocija te znatiželja o tome što mi stvara tu određenu emociju, neovisno bila to ljutnja, nostalgija, čežnja, nemir ili nešto drugo. Zanima me genealogija onoga što vidim te igra sa pronađenim uzorcima, napose sloboda boravka u samostvorenom prostoru, unutar prostora koji mi je nametnut.
U meni je oduvijek neupitna potreba za reagiranjem na društvenu stvarnost i  želja za poboljšanjem, ako se može tako reći. Ali nesposobna sam to artikulirati drugačije nego kroz igru i kreaciju.. Ipak, bilo bi naivno reći da radim umjetnost u javnom prostoru jer želim promijeniti svijet.  Tim putem sam krenula spontano, po unutrašnjem nahođenju. Radim tako jer osjećam da je najprirodnije i meni osobno najzanimljivije. Ali činjenica jest da je to prostor u kojem je moguće iščitati uzroke i pretpostaviti posljedice procesa koji nam određuju svakodnevicu. Štoviše, analizom i preslagivanjem uzoraka iz okoline moguće ju je ne samo razumjeti, nego i re-kreirati. Početak promjene je u oku promatrača, a to je vrlo uzbudljivo.

Neki od radova koje sam realizirala u javnom prostoru su Urbane plastike – vrste u nestajanju gdje sam stvorila legalni okvir za postavljanje 5 kontejnera na 3 lokacije u gradu na kojima je tokom godinu dana bilo dozvoljeno/izazivano plakatiranje te sam te promjene bilježila iz mjeseca u mjesec. Namjera je bila «redefinirati» pojam javne umjetničke plastike, afirmirati neke «sramotne» oblike/ procese iz svakodnevnog gradskog života, čak u vizualnom i plastičkom smislu. Potom Mogućnost grada u Moldaviji, rad koji ima specifičan geopolitički kontekst, a temelji na radu i u suradnji s mladim moldavskim umjetnikom Ionom Fisticanuom te uključivanjem sudionika u proces; šetnje po dijelovima Kišinjeva i gradnje malih improviziranih tvorevina nalik gradovima, od pronađenih materijala. Završetak akcije obilježen je grupnom fotografijom sudionika i prolaznika u praznoj gradskoj fontani, u sumrak, okrenutih prema zapadu.
Onda npr. posljednji rad NadGradnja koji je opet site-specific rad u užem smislu riječi, vezan uz knjižnički kontekst; sudionici su fizički izmješteni na razinu iznad grada, na najviši kvartovski neboder sa odabranom, njima značajnom knjigom iz knjižnice . Rad govori simbolički o rastu i razvoju pojedinca i fizičkom i mentalnom okruženju koje ga određuje, ali i osnažuje viziju povratnog procesa.
Neki drugi radovi nisu rađeni za javni prostor, ali se njime bave, kao npr. ambijentalna 11-kanalna video/audio i foto instalacija, Analogue (city) u Beču gdje sam se bavila dvjema fizičkim razinama grada te psihološkim/političkim učincima/posljedicama koje stvaraju ne-mjesta podzemne mreže te «blijeđenje» javnog prostora na nadzemnoj razini.

Što je ključno u susretu s umjetničkim sadržajem u javnom prostoru?

Susret s neočekivanim. Osobito kada govorimo o transformaciji, pa i transcendenciji nekih društveno ustaljenih, od sustava moći dizajniranih i postavljenih obrazaca, budući da svaki susret s neočekivanim polučuje reakciju; provocirajući nove, ne-shematske forme ponašanja i svježa viđenja/promišljanja.

————————————————————-

Rafaela Dražić, dizajnerica i vizualna umjetnica

REPREZENTACIJA DRUŠTVENE (NE)MOĆI

razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Tada anonimna akcija izvedena je u noći s 30. lipnja na 1. srpnja na pročelju zagrebačkog nebodera Cibona, tj. sjedištu Agrokora. O čemu se radilo? Koja Vam je bila namjera?

Izvedena akcija rad je u sklopu UrbanFestivala koji ove godine problematizira zagrebačke nebodere, a ja sam se odlučila fokusirati na Cibonin toranj, upravo zbog toga što se odluka Agrokora da ovdje preseli svoje sjedište, “okupirajući” četrnaest najviših katova nebodera i postavljajući svoj logo na njegov vrh, može čitati kao “uzorak” procesa privatizacije javnog prostora tijekom posljednjeg desetljeća i načina simboličke reprezentacije društvene i ekonomske moći privatnog kapitala nad javnim dobrom, a koja svoj najbolji izraz nalazi upravo u arhitekturi i promjenama urbanog tkiva grada.
Nenajavljena akcija izvednena je laserom i u suradnji s kustosicama Ivanom Hanaček, Anom Kutleša i Marijanom Rimanić.
Na fasadu tornja projicirane su vizualne i tekstualne poruke o Ivici Todoriću i njegovom poslovanju, a koje je unaprijed osmislila grupa pozvanih autora. Namjera akcije bila je odaslati takvu vrstu sadržaja, inače nevidljivu kroz medije, u fizički prostor, a kasnije nakon njenog održavanja i u medijski. Tako smo lansirale anonimnu vijest o projekcijama na fasadi i već u istoj noći osvanula je na nekoliko internetskih portala. Time smo izbjegle da se o akciji izvještava unutar kulturnih događanja jer smo zanimljivim smatrale proučavati reakcije medija i razvoj priče s objavom dodatnog dokumentarnog materijala.

U kojoj mjeri suvremena umjetnost ima mogućnost društvene transformacije?

Mislim da je poimanje kako suvremena umjetnost može napraviti neku društvenu transformaciju prilično naivno.

Što smatrate najvećim problemom u procesu selekcije i realizacije umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru?

Politiku, koja onda generira likove poput Keruma koji bi gradili Isuse, pape,
Tuđmane itd.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu ovdje i sada?

Načelno da, pogotovo kada uzmemo u obzir da bilo kakvo sustavno promišljanje u našem društvu danas izostaje. Samo, ostaje pitanje deifiniranja «suvremenog umjetničkog» jer to može podrazumijevati vrlo široki spektar sadržaja.

Koja je funkcija umjetnosti u javnom prostoru danas? Trebamo li ju? Što je uopće ključno u promišljanju suvremene umjetnosti u javnom prostoru?

Sa stanovišta da umjetnost u javnom prostoru ne znači samo skulpturu, već i druge umjetničke izraze, funkcija joj nije samo obilježiti neko mjesto kao dio kolektivne povijesti, već postaviti nova pitanja, uputit novi komentar…
Trebamo li ju: da, baš iz razloga što smo svakodnevno svjedoci kompletne kolonizacije javnog prostora od strane kapitala.
Što je ključno: razmijevanje određenog prostora i uzimanje u obzir činjenice da su gradski centri danas napučeni «konzumentima», a kvartovi «spavačima» te kako je san većine «kuća s vrtom» što je potpuno anti-urbano. Javni prostor u kojem «sve može» je izgubio svoje, ponajviše političko, značenje. Ulice više nisu mjesto protesta ili revolta, osim u nekim određenim zemljama, već su to sveučilišta ili npr. tvornice jer takva mjesta imaju snažniji učinak na sistem. Tim bi se pitanjima i problematikama u javnom prostoru, po mom mišljenju, umjetnost trebala baviti danas.

————————————————————–

Iva Mihanović, vizualna umjetnica
Razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Vaša skulptura „Proljeće“ postavljena na Bundeku 2006. godine rijetki je suvremenije interpretiran skulptorski rad postavljen u javnom prostoru Zagreba unazad dvadesetak godina tranzicije. Na čiju je inicijativu postavljena, tko je odabrao konkretnu lokaciju i kako je uopće došlo do realizacije?

Godine 2006. godine uređen je do tada zapušteni prostor Bundeka kao gradski park. Iste je godine povodom otvorenja parka tamo prebačen sajam cvijeća Flora Art u sklopu kojega je Zrinjevac kao organizator manifestacije i u suradnji s Likovnom akademijom i prof. Slavomirom Drinkovićem prepustio umjetnicima da osmisle skulpture na temu priroda ne bi li svojim radovima i instalacijama uveličali prvo veliko otvorenje na novoj lokaciji.
Konkretnu lokaciju sam odabrala sama još za vrijeme radova na uređenju prostora, a s otvorenjem parka, osim moje, postavljeno je još nekoliko skulptura, sve radovi studenata kiparskog odsjeka.
Projekt Flora Art održao je takvu suradnju do danas, i svake godine u isto vrijeme postavljaju se novi radovi koji se, međutim, izlažu samo za vrijeme trajanja manifestacije.
Skulptura „Proljeće“ sada se nalazi u skladišnom prostoru Zrinjevca potpuno neupotrebljiva, a tako vjerojatno završavaju i sve ostale skulpture. Nažalost nema dugoročnih planova ni interesa za njihovo eventualno prebacivanje negdje gdje bi mogle trajnije stajati unatoč tome što Zagreb obiluje javnoj plastici primjerenim zelenim površinama.

Možete li navesti još neke vaše radove postavljene u javnom prostoru?

Do danas sam izvela desetak javnih skulptura, uglavnom smještenih u prirodi, što uz more i potoke, što u šumama po parkovima prirode.
Zadnji moj rad postavljen u javnom prostoru nalazi se u austrijskom Trausdorfu pod nazivom Tornado, a tematizira klimatske promjene pa tako i nepogode od kojih je jedna prije dvije godine pogodila to mjesto i izljevanjem potoka izazvala veliku poplavu.
Proljeću bliski radovi Zalazak sunca(2007) i Četiri godišnja doba(2006) nalaze se u Bjelovaru na rekreacijskoj stazi Bijele pruge Bilogore, dok se skulptura Ruke sreće(2006), meni osobno najdraža, nalazi u Jelsi na otoku Hvaru na samim stijenama uz more. Spomenute skulpture izvedene su u drvu. Radila sam i u ledu, npr. rad Suze sreće (2006) na zaleđenom jezeru u Poljskoj.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu?

Smatram da je potrebna konkretna i ambiciozna osoba ili osobe, koje imaju interesa, znanja i dovoljno utjecaja da mogu odlučivati i provesti načelnu ideju u projekt, te ga potom uputiti javnosti na dorade, a sve to trebalo bi rezultiratit javnim natječajima u kojima bi, prije svega mlađi umjetnici, imali mogućnost prezentirati i ostvariti svoje ideje.

Što smatrate najvećim problemom u procesu selekcije i realizacije umjetnosti u javnom prostoru?  

Držim da je bitno da ljudi koji ovdje žive napokon počnu živjeti u svom vremenu i dobiju mogućnost prostoru udahnuti novu energiju; da ulice i parkovi odišu sadašnjošću, a ne da se osvrčemo na prošlost i na zlatne 70-te i 80-te. Umjesto da se društvo privikava na novo, prisiljeni smo iznova privikavati se na staro i živjeti s tim. Tako umjesto suvremenijih radova po parkovima i ulicama gledamo skulpture koje su niknule npr. još za vrijeme Univerzijade ili one na Velesajmu koje su već i potpuno zahrđale, ako ih se upće da primijetiti.

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno kontaminiraju javni prostor npr. zagrebački spomenici Ljudevitu Gaju i Stjepanu Radiću ili osječki Anti Starčeviću, itd.?   

Mislim da su takve intervencije uvelike potrebne.

————————————————————–

Intervju: Alem Korkut

KRITERIJ PREPOZNAVANJA UMJETNOSTI

Razgovarali: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga (2011)

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona kojim bi se poticalo i reguliralo  realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru, po uzoru na zemlje poput Austrije, Francuske, pa i Velike Britanije i SAD-a. Što je po Vama najveći problem u procesu realizacije umjetnosti u javnom prostoru, te biste li načelno podržali spomenutu inicijativu?

Neću biti nimalo originalan kada kažem da je u ovom procesu najveća smetnja politika, odnosno činovnici iz kafkijanskoga svijeta zamršenih hodnika kao smetnja gotovo svakom civiliziranom  procesu u današnjoj Hrvatskoj. Od gospodarstva, sporta, zdravstva, znanosti i obrazovanja pa sve do kulturne politike, kratkovidnost vladajuće nomenklature i njihova nespremnost da vide ikakvu javnu korist bez svojeg osobnog udjela u materijalnoj dobiti sprječava većinu ovakvih inicijativa u realizaciji. Zato moram reći da nisam optimist jer iskustvo govori da vladajući doživljavaju javni prostor kao osobno vlasništvo, pa sumnjam da će biti spremni dopustiti da netko dira u „njihovo“ carstvo. Također kao prepreku vidim i besmislenu logiku onih ljudi koji birokratskom jasnoćom prosipaju javnu plastiku po gradu. Kao što spis A ide u ladicu na kojoj piše „A“, spis B u „B“, tako se i „spomenik“ Gaju postavlja u Gajevu ulicu, Radiću ispred poslovnog prostora kojemu je nekada bio vlasnik… a sve to bez ikakvog poštovanja prema okruženju u koji se postavlja skulptura ili prema osobi kojoj je namijenjena.

Što mislite tko bi bio najpogodniji partner inicijativi 1 % za umjetnost ?

U nekim idealnim okolnostima prirodan partner ovoj inicijativi bi svakako trebalo biti Ministarstvo kulture. Bezbrojni su primjeri iz zemalja na koje se ugledamo da se ulaganje u umjetnost višestruko isplati. Dakle ne samo na kuturnoj već i na ekonomskoj i drugim razinama pa bi to prije svega trebao biti državni interes.

Vaš Spomenik poginulim braniteljima u Karlovcu smatra se uspješnijim radom u osobito problematičnom području braniteljskih spomenika koji često nemaju nikakve likovne kvalitete. U čemu je problem, odnosno koja su bila Vaša temeljna polazišta za konkretni rad?

Kada se napravi pregled spomenika nastalih nakon Domovinskog rata mogao bi se steći pogrešan dojam da Hrvatskoj nedostaju kvalitetni kipari, odnosno umjetnici sposobni realizirati ovako zahtjevne projekte. Istina je, zapravo, da se i u ovaj segment miješa politika i u ocjenjivačke sudove delegira lokalne moćnike, predstavnike braniteljskih udruga i druge nestručne osobe koje jednostavno nemaju kapacitet za procjenjivanje koji bi od radova pristiglih na natječaj mogao postati uspješna realizacija. Rijetko koji natječaj ima žiri koji je to u stanju odrediti, a većinom se radi o osobama čije neiskustvo i nepoznavanje specifičnosti materije o kojoj odlučuju rezultira izborom neprimjerenih radova.
Spomenik u Karlovcu je primjer u kojem je u izboru sudjelovalo nekoliko stručnjaka koji su prepoznali potencijal natječajnog rada koji je na putu da postane kvalitetna realizacija. Ovoj problematici pristupam razmišljajući o ljudima kojima se podiže spomenik, njihovim motivima za sudjelovanjem u obrani domova, načinu života, specifičnostima područja na kojem su živjeli, a zatim i o određenjima prostora koji je namijenjen postavljanu spomenika. Pokušavam „uhvatiti“ energiju s kojom su krenuli u rat, a koja se po mojem uvjerenju može materijalizirati samo kao forma koja ne stoji na visokom postolju, dostupna je građanstvu, može služiti u svakodnevnoj komunikaciji s prolaznicima i sudjelovati u životu grada. Često se spominje da skejteri koriste ovaj spomenik za svoje akrobacije, iako to nije u potpunosti istina. Prije svega on je zanimljiv djeci kao poligon za igru, a onda i mladima koji tu provode večernje izlaske. Ljeti materijal od kojeg je izrađen spomenik apsorbira sunčevu toplotu koju isijava još dugo u večer, pa je posebno ugodno sjediti ili ležati na njemu. Uz sve to, nije izgubljen dignitet i spomenička vrijednost, a ove dvije strane funkcioniraju zajedno i nadopunjuju se.

Tko bi sve, po Vama, trebao biti involviran u proces odlučivanja o umjetnosti u javnom prostoru (struka, građani, netko drugi)?

Volio bih reći da bi u proces odlučivanja o umjetnosti trebali biti uključeni građani, to bi bilo zaista najpravilnije, međutim da bi to rezultiralo kvalitetom morale bi se promijeniti mnoge stvari, prije svega u sustavu obrazovanja, a zatim i u medijima. Tek kada umjetnost ponovno postane bitna, kada se u školi poveća satnica umjetničkih predmeta, a u medije vrate kvalitetni i stručno utemeljeni osvrti na kulturne događaje, mogu se stvoriti uvjeti da širi sloj građana uspostavi kriterije za prepoznavanje dobre umjetnosti. Do tada bih odlučivanje prepustio struci, odnosno stručnim osobama koje su dokazale svoje stručno znanje i neovisnost.

Možete li nam ukratko opisati točnu proceduru postavljanja Vašeg rada u Koprivnici (Spomenik biciklu)? Naime, procedura varira, a bitno je demokratizirati taj proces koji bi svakako trebao biti i interdisciplinaran. Dakle, kakvo je Vaše koprivničko iskustvo?

Spomenik biciklu u Koprivnici je imao neuobičajenu proceduru postavljanja. Naime, inicijativu za postavljanje je pokrenula lokalna udruga građana „Biciklin“. U suradnji s gradskim strukturama raspisali su pozivni natječaj na kojem je izabran moj prijedlog. Nije bilo kompliciranih pregovora s investitorima, izrada spomenika je protekla u atmosferi uzajamnog uvažavanja što je rezultiralo time da ovaj spomenik bude postavljen svega 6 mjeseci nakon raspisa natječaja. Za usporedbu, natječaj za spomenik palim braniteljima u Šibeniku je bio raspisan 1999. a realiziran je 2006.

Biste li izdvojili neku recentniju javnu plastiku kod nas ili u inozemstvu koja je vrijedna pažnje?

– Na žalost, brojne su javne plastike vrijedne pažnje u Hrvatskoj, ali samo kao primjeri kako se to ne bi smjelo raditi. Postoje, ipak, i primjeri kvalitetnih realizacija: Petar Barišić u Đakovu, Peruško Bogdanić u Sisku… Kao kvalitetne također bih mogao izdvojiti i neke od prijedloga za javne skulpture koji iz ranije navedenih razloga nisu mogli biti realizirani. Svejedno, daleko od očiju javnosti svake godine već više od trideset godina hrvatski, i kipari iz inozemstva u Dubrovi kraj Labina izrađuju skulpture u kamenu koje nerijetko budu visoke kvalitete i postavljaju se na lokalitetima u Istri, a Goranska kiparska kolonija radi slično sa skulpturama u drvu. Tu je i park skulptura na savskom nasipu koji preko deset godina povećava svoj vrlo vrijedan fundus. U inozemstvu je situacija daleko bolja, osobito u zemljama koje su prepoznale potencijal javne skulpture. Anish Kapoor i njegov „Cloud Gate“ u Chicagu je moj favorit. Za ilustraciju, zanimljivo je reći da je početna procjena izvedbe ove skulpture bila 6 milijuna dolara, da bi na kraju koštala 23 milijuna. Poznavajući stav Amerikanaca prema novcu, ovo jasno govori kakav je njihov odnos prema javnoj plastici i o tome kako se na javnu plastiku, uz njezinu estetsku vrijednost, gleda i kao na investiciju.

————————————————————————

Razgovor s Ivanom Hanaček i Vesnom Vuković, [BLOK]

SPOMENICIMA NE TREBA VJEROVATI

razgovarali: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga (2011)

 


 

[BLOK] (Lokalna baza za osvježivanje kulture) organizator je UrbanFestivala koji radi na stvaranju i održavanju kontinuiteta umjetničkog djelovanja u javnom prostoru Zagreba. Od svojeg prvog izdanja 2001. godine, festival se bavi pitanjima javnoga prostora, javnosti u najširem smislu te prije svega umjetničkim sadržajem u javnom prostoru. 

 

Od ove godine UrbanFestival mijenja format, umjesto festivala kroz nekoliko dana, pribjegli ste drugačijem modelu. Koje su prednosti novoga formata u odnosu na stari?

VV: Najprije treba reći da smo se s festivalskim formatom igrali od samoga početka, preciznije od njegove druge godine, kada smo UrbanFestival bili podijelili u tri smjene. Prizivali smo tri radne smjene, čime smo htjeli naglasiti da se na festivalu radi, i želi raditi, dulje, kroz čitavu godinu. Ovo se ne tiče samo nevidljive pred-produkcije, kakvu dakako nalazimo u svakom festivalu, nego i namjere da budemo prisutniji u umjetničkom i urbanom krajoliku, kao i da naglasimo onaj ne-reprezantacijski višak koji se kroz UrbanFestival proizvodi, i na kojem posebno inzistiramo. Kulturna politika nema sluha za ovakve projekte i stoga je ovakvim pristupom jako teško opstati među festivalima-spektaklima. Ovogodišnji izbor naglašavanja/isticanja dugoročnosti pojedinih produkcija i onda njihovo okupljanje u “reprezentacijski/festivalski” okvir čini nam se kao dobro rješenje za pomirbu ovih dvaju nepomirljivih režima, kao i za konstituiranje nešto obuhvatnijeg, distanciranijeg pogleda na festival kao cjelinu. Uz to, ovogodišnji format, odvojivši produkcijsku i prezentacijsku fazu, želi naglasiti potrebu za refleksijom, analizom nastalih radova – što zahtjeva vrijeme i prostor kojeg ulica, odnosno javni prostor zbog svoje dinamike, često ne omogućavaju.

IH: Razbijanje sedmodnevnog formata festivala, kakvog smo imali prošle godine, otvara puno veći prostor za svaku pojedinu izvedbu/rad, za naglašavanje njegove dugotrajnosti, za eksperimentiranje. Tako ćemo na programu 11. UrbanFestivala, imeđu ostalog,  imati trotjedni performans beogradske umjetnice Dušice Dražić, dvodnevnu akciju zagrebačke umjetnice Ane Zubak, adaptaciju kazališne predstave Cefas Damira Bartola Indoša u formatu trodnevnog site specific performansa, zatim socijalni projekt Urbani povrtnjak koji se odvija kontinuirano, kroz šest mjeseci. Također nastavljamo i praksu umrežavanja i njegovanja tijesne suradnje s bratskim i sestrinskim festivalima. Prošle godine smo program UrbanFestivala predstavile na TINAG festivalu koji se kroz naglašenu diskurzivnu formu održava jednom godišnje u Londonu, a ove ove godine u duhu decentralizacijskih ideja jedan dio UrbanFestivala izvodimo u Pazinu, na festivalu Sedam dana stvaranja. Uz produkcijsku fazu  koja se odvija od svibnja do rujna, organizirat ćemo i jesenski diskurzivni dio festivala u kojem ćemo se baviti analizom nastalih radova i antagonizama koje su proizveli. Tom prilikom će govoriti, uz umjetnike/ce koji sudjeluju na festivalu, i kritičari/ke i teoretičari/ke mlađe generacije: Bojan Mucko, Irfan Hošić, Srećko Horvat, Deepa Naik, Trenton Oldfield i drugi.

UrbanFestival nudi uvid u suvremena strujanja u svijetu vizualnih, pa i izvedbenih umjetnosti. Koliko domaća produkcija hvata korak i s obzirom na kreativni potencijal i s obzirom na nužnu podršku za takvu vrstu aktivnosti?  

VV: Domaća produkcija je posljedica domaćih uvjeta produkcije. Oni su u svijetu nejednako raspodijeljeni, pa tako ne možemo govoriti jednostavno o onom “kod nas” i o onome “vani” jer to vani nije neka monolitna cjelina, nego vrlo raznolik prostor. Kakogod, naša je scena, unatoč vrlo skromnim produkcijskim prilikama, a ovdje je možda dobro primijetiti nesklad između produkcijskih i izlagačkih prilika, prilično živa. Kad govorimo o uskom području u kojem mi djelujemo, možemo primijetiti da umjetnici radove češće produciraju vani. To je gotovo uvijek Zapadna Europa.

Jedna od proklamiranih karakteristika UrbanFestivala je uključivanje javnosti. Na koji konkretni način je zainteresirana javnost uključena u festival, osim kao publika?

VV: Najprije bi trebalo raščistiti što je to javnost. Mi je ne shvaćamo kao skup tijela u javnom prostoru, nego kao prostor konfrontacije. Utoliko javnost nije uključena u festival, nego se javnost tijekom festivala povremeno i privremeno proizvodi, na onim mjestima na kojima dolazi do konfrontacije različitih pogleda i mišljenja, na kojima nastaje konflikt. Takva javnost opstaje koliko i konfrontacija, kad se ona iscrpi, nestaje i javnost zajedno s njom.

Što se pak publike tiče važno nam je da ona, umjesto da se sreće s petrificiranim radom, dođe u doticaj sa samim procesom njegova nastanka.


Možete li reci nešto o samim počecima? Festival je izrastao iz esperantskog okružja, a udruga iz festivala?

VV: Mislim da se ovi počeci, i ne samo ovi jer je takav slučaj sa svim počecima, previše mitologiziraju. Činjenica jest da smo se kao grupa okupili za vrijeme priprema velikog esperantskog kongresa u kojima su neki od nas sudjelovali. Kao studente teatrologije na Filozofskom fakultetu zanimao nas je status izvedbe u javnom prostoru, preciznije u njenom ne-institucionalnom okruženju, i tako smo u tom kongresu koji je dakako imao svoj umjetnički program pronašli priliku za organizaciju festivala. No naši su planovi vrlo brzo postali preambicozni za Savez esperantista, pa smo se samo-organizirali i… sve ostalo je povijest BLOK-a.

Koja je pozadina (da ne kažemo svrha) tih kratko vidljivih, privremenih, umjetničkih intervencija u javni prostor koje festival producira?

VV: Da, mislim da je primjerenije govoriti o pozadini. Govoriti o svrsi u ovom kontekstu, kontekstu umjetnosti u urbanom okruženju, znači krenuti tračnicama njene instrumentalizacije u svrhe proizvodnje lijepih slika i pomirenja svih uključenih. Pozadina, ili možda bolje motivacija, ili još bolje tendencija, nam je razotkrivati slijepe mrlje grada i gradskog prostora, ali istovremeno i umjetničkog prostora, njegove interne granice, antagonizme i trenja, demaskirati mehanizme moći koji oba ova prostora reguliraju. Ovo atribuiranje umjetničkih radova kao “kratko vidljivih i privremenih” odnosi se na samo na njihov reprezentacijski lik, ono što se može pokazati i po mogućnosti ponoviti. Mi inzistiramo na kontekstualizaciji, na procesualnosti, na proizvodnji javnosti, utoliko su nam trajni formati većinom, ne i isključivo, ne samo neprikladni, nego i neprijateljski. Ono što nam u ovom formatu najviše nedostaje jest prostor refleksije, naime, ulica je mjesto akcije, brze intervencije, i takva ne dopušta promišljanje, pogotovo ono naknadno. Ovdje je dobro dodati da već neko vrijeme pokušavamo naći neki prikladni produkcijsko-izlagački prostor u kojem bismo mogli reflektirati izvedene intervencije, s nužnim (samo)kritičkim odmakom.

 


Koji je način financiranja festivala? Kakva je suradnja s gradskom upravom i institucijama?

VV: Festival se financira najvećim dijelom, koji s godinama postaje sve tanji, iz državnog i gradskog proračuna, dijelom novcima stranih kulturnih centara i povremeno novcima fondacija. S gradskom upravom i institucijama redovito komuniciramo oko ishođenja dozvola za instaliranje umjetničkih radova u javne gradske prostora i ta je procedura uhodana i uglavnom neproblematična. Svaki pokušaj neke zahtjevnije suradnje zamro je u samom početku.

Kako biste okarakterizirali postojeću praksu umjetničkih intervencija, osobito javnih plastika u gradu Zagrebu?

IH: Novije prakse postavljanja spomenika, kao i odnos prema spomeničkom nasljeđu u cjelini, dobar su poligon za iščitavanje preoblikovanja značenjskog univerzuma postsocijalističkog društva, o čemu je pisala Katherine Verdey u Politici mrtvih tijela.

Spomenici koji su postavljeni u protekla dva desetljeća u službi su nacionalne identifikacije – kako ona sablasna 52 spomenika Tuđmanu koji su podizani po raznim selima i manjim mjestima zalaganjem lokalnih šerifa, ali i lokalne zajednice, tako i oni recentno postavljeni u centru Zagreba: spomenici Gaju i Radiću. Svi su oni problematični na nekoliko razina. Što se forme tiče, riječ je o retardiranoj figuralici kakvu čak ni u prvoj polovini 19. st. nije bilo moguće naći ni u najvećoj provinciji Monarhije. No, forma je najmanje bitna.

Što treba mijenjati u sadašnjem pristupu na formalnoj razini?

IH: Treba ukinuti mogućnost da skulpturu koja je poklonjena gradu Zagrebu, automatski, bez ikakvih analiza i promišljanja stave u javni prostoru grada – što je bio slučaj sa spomenikom Gaju kojeg su vrlo “kreativno” smjestili u Gajevu ulicu. Nama je spomenička plastika sama po sebi problematičan koncept. Sklizak je teren bilo kakva agitacija za trajno postavljenje umjetničkih intervencija u javni prostor. Međutim, valja reći da smo i mi dolazile na takve ideje. Primjerice, činilo nam se da bi bilo sjajno da Muzički rukohvat Davora Sanvincentija kojeg je BLOK producirao na UrbanFestivalu 2010. ostane duže na Zakmardijevim stubama. Tim više jer se uz njega razvio novi tip socijalizacije, oko njega su se skupljali i muzičari i djeca te spontano svirali. Ipak, mi nemamo ingerenciju za trajno postavljanje umjetničkih radova u javni prostor, niti bismo je željeli imati.

 

VV: Ovdje se dobro prisjetiti rada Ženski vodič kroz Zagreb autora Barbare Blasin i Igora Markovića. Pored opsežnog istraživanja koje je ukoričeno u knjizi istog naslova, radilo se i o uličnoj akciji/inicijativi tijekom koje su se privremeno obilježavala mjesta na kojima su živjele/djelovale “zaslužne” građanke i na kojima se mogla potpisati peticija za trajno obilježavanje toga mjesta, a valja naglasiti da se pod obilježavanjem mislilo na spomen-ploču, ne na spomeničku plastiku! Međutim, osim što intervenira u reprezentaciju povijesti u gradskom tkivu naglašavajući sustavno isključivanje žena, ovaj rad kritizira i sam historiografski narativ uključivanjem “običnih” žena, svakodnevnih zanimanja poput prvih mlinarica, dimnjačarki, kontrolorki u tramvajima, kao i onih isključenih i progonjenih, npr. vještica. Ovakav pristup historizaciji gradskog prostora smatramo puno interesantnijim jer promišlja uvjete same historizacije.

Koje ustanove, organizacije ili pojedince vidite kao poželjne partnere u procesu odlučivanja kakav sadržaj, gdje i kako neki rad (npr. spomenik) trajno postaviti u javni prostor? Kakav treba biti upliv zainteresirane javnosti u tome procesu?

IH: Partnere komu ili čemu? Gradu? Sjeti se samo angažmana organizacije pod nazivom “Centar za obnovu kulture” koji je prošle godine, baš u ovo vrijeme, rezultirao postavljanjem skulpture “Posljednja večera” na Jelačić plac. Na sreću, bila je to samo privremena intervencija. Bojim se da bi bilo kakva vrsta participacije građana ili demokratizacija procesa odlučivanja što trajno postaviti u prostor grada vrlo brzo od Zagreba načinila Las Vegas. Naše je društvo vrlo slabašno vizualno obrazovano, likovnom umjetnošću školarci se bave jedan sat tjedno i to samo u gimnazijama i nekim strukovnim školama.

Do sada su se tim pitanjem bavili urbanisti/ce i arhitekti/ce. Bilo bi nam zanimljivo vidjeti projekte koji bi proizašli iz sinergije njihovog promišljanja te organizacije prostora i, recimo, suvremenih umjetnika/ca  i aktivista/ica. No, ne bih davala nikakvu gotovu formulu.

 

Treba li uopće išta trajno postavljati ?

VV: Odgovorit ću na ovo parafrazirajući naslov Makavejevog ranog filma – spomenicima ne treba vjerovati!

 

Inicijativa 1% za umjetnost zalaže se za zakon kojim bi se reguliralo i poticalo realizaciju umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Biste li načelno podržali spomenutu inicijativu?

VV: Podržali bismo takvu inicijativu, samo uz uvjet da se ona založi za redefiniranje umjetnosti u javnom prostoru, onako kako se ona tradicionalno shvaća, da se u obzir ne uzimaju samo plastični sadržaj, već i onaj tekući, privremeni, kratkotrajni, također i da se bavi stalnim propitivanjem umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Također, trebala bi inzistirati na procedurama odlučivanja.

IH: Od čega i za koga, odnosno za kakvu vrstu umjetničkog sadržaja – to su dva glavna pitanja.  Dakle, kome bi uzeli 1%, odakle? Trebalo bi definirati što znači poticanje umjetničkog sadržaja u javnom prostoru. Mogu odmah reći da ne podržavam ideju postavljanja novih spomenika u gradu bez obzira na inicijatora/e. Pogledaj na što liči Skopje. Isto tako, u ovome trenutku mi se čini da je inicijativa “1% za umjetnost” posve neosjetljiva na socijalni kontekst.

Opaska SŠ: Formula nije definirana budući da se propituju različiti modeli kako bi se došlo do onoga koji najbolje odgovara lokalnoj sredini.  Na primjeru niza zapadnoeuropskih zemalja taj se postotak prikuplja od određenoga iznosa velikih investicija. Npr. kada investitor/ica gradi neboder, 1% od prvih 10 % investicije ide u gradski fond za najraznovrsniji umjetnički sadržaj u javnom prostoru. Kakav i gdje, odlučivalo bi interdisciplinarno vijeće.


———————————————————————————

Intervju s Marijanom Crtalićem, vizualnim umjetnikom

UMJETNIK U UDRUŽENOM RADU

Razgovarala Lela Vujanić

Marijan Crtalić  je do sada najčešće izlagao sebe. Najpoznatiji po provokativnim video radovima i performansima, vlastiti identitet je opsesivno ispitivao u različitim stanjima i kontekstima, spajajući privatne halucinacije i šire društvene paranoje, a istovremeno koristeći sve raspoložive vizualne medije. Od izlaganja ostataka vlastitog tijela do ispitivanja njegovih granica davljenjem/ronjenjem, preko konstrukta koji oblikuju identitet – obitelji, crkve, psihijatrije, društvenog života/clubbinga – pa sve do urbanih mitologija grada i prijatelja i na kraju položaja umjetnika – kao šamana i rock stara. U Mojih 5 minuta špice je konačno postao zvijezda: prošetao se po špici (Cvjetno), okružen obožavateljima, fotografima i novinarima, simulirajući sebe u imaginarnom svijetu društvenog priznanja i slave suvremenih umjetnika. Nakon djelomičnog zanemarivanja od art establishmenta zbog osebujne trash poetike, prošle godine je – za kako sam kaže svoj najzreliji rad – Nevidljivi Sisak-Fenomen Željezara dobio nagradu T-HT-MSU. Prikaz Željezare Sisak u izložbi i dokumentarcu neodoljivo nas je podsjetio na socijalistički Googleplex.  S Crtalićem smo razgovarali u jedno depresivno nedeljno poslijepodne, sjedeći na uništenom spomeniku Edvardu Kardelju u sisačkom naselju Željezara, vjerojatno najzagađenijem kvartu u čitavoj Hrvatskoj.

Što je za tebe Željezara Sisak? Na što prvo pomisliš?

Nama Siščanima, samo to ime ne označava industriju, već više od toga. Radničko naselje Caprag  podignuto pokraj postrojenja, industrija nekadašnje Željezare Sisak, radnici i ostali ljudi i njihov mentalitet i multietničnost su neodvojivi od značenja koji nam producira pojam Željezara. Nedavno sam sjedio s frendom u Željezari (naselju) i pričali smo o ogromnim parkovima- hrastovim šumama koji su prirodni grad prošaran ljudskim stambenim gradom. Točnije, nagađali smo što će biti s time, tko je otkupio koji objekt ili površinu i u što će ih pretvoriti. Stravično je da je cijelo područje, kao i sve što su nekad napravili radnici – od strane države proglašeno državnim i da država bez pitanja ikoga to može prodati bilo kome u bilo koju svrhu. Znam da željezarske skulpture donedavno nisu bile na popisu kulturne baštine, pa ne vjerujem da je radnički urbanističko-arhitektonski dragulj od naselja Caprag pod nekom posebnom zaštitom. Dakle,  pomislim na bajkovito junačko doba procvata industrije, grada i kulture, a onda vidim današnju učmalost i prestravim se od mogućnosti budućnosti.

Rad Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara dio je višegodišnjeg istraživačkog projekta pod nazivom Nevidljivi Sisak. Što je do sada izloženo?

U sklopu projekta nastale su 3 izložbe: Nevidljivi Sisak o cjelokupnoj sisačkoj Poziciju i smjer djelovanja umjetnika i umjetnosti ne mogu odvojiti od činjenice da se novomedijskim  sažimanjem  planete na lako dostupne informacije o bilo čemu, zapravo iznijela neosporiva istina da je cijeli svijet u… banani spomeničkoj baštini , Podvodni grad (ribe, bombe i kulturna baština) o podvodnim arheološkim lokalitetima u Kupi u centru Siska, Fenomen željezara o likovnoj koloniji u Željezari Sisak, film Industrijski raj pridodan Fenomenu Željezara te performance Umjetnik u udruženom radu u kojem sam čitao tekstove organizatora kolonije, umjetnika i radnika uz popratni foto slide-show i muziku s Bijelog albuma Beatlesa. Moram se pohvaliti da sam potaknuo medije da pišu o bombama u Kupi i time potaknuo policiju da ih skoro sve povadi. Uspio sam potaknuti i sisački muzej da popiše i izmjeri željezarske skulpture, a konzervatorski zavod da ih uvrsti u popis kulturne baštine te da na osnovu toga traže novce za njihovu obnovu. Projekt se i dalje razvija…

Rad se bavi istraživanjem i dokumentiranjem nekadašnje uspješne tvornice i života njenih radnika. Što si istraživanjem saznao novo, što Željezaru Sisak razlikuje od drugih jugoslavenskih uspješnih tvrtki koje je zatekla ista sudbina?

Dakle, pošto je Željezara bio vrlo kompleksan i raznolik kombinat, fokusirao sam se na ono što kao umjetnik poprilično kužim, a to su likovne kolonije u Željezari Sisak, koje su trajale od 1971. do 1990. godine i podosta su specifična pojava, a naročito je zanimljiv i poseban cjelokupan Željezarin udio u kulturnoj produkciji tadašnje SFRJ. Još zanimljivije je fokusiranje nekadašnje Željezare na stambeno, zdravstveno, obrazovno i kulturno zbrinjavanje radnika i njihovih obitelji. Naravno, za razumijevanje konteksta nastajanja art kolonija morao sam se malo pozabaviti tadašnjim društveno političkim sistemom i njegovim funkcioniranjem u Željezari, a pogotovo primjenom cijele samoupravno socijalističke priče u organiziranju likovnih kolonija.. Naravno da sam vidio, čuo, doživio i saznao nevjerojatne stvari… Novo mi je bilo skoro sve, a pogotovo Siščanima koji žive u srcu tog prostora i pripadajuće mu priče, a nemaju pojma o čemu se radi. Naravno, za to je odgovorna vladajuća garnitura koja trpa pod tepih cijelu problematiku, zato jer će se kad-tad potezati pitanje tko i kako je provodio privatizacijsko pretvorbene muljaže koje su dovele do Nagledao sam se gomile loših radova i akcija koje, zbog dezorijentacije i neznanja njihovih protagonista, zapravo proizvode kontraproduktivan učinak i idu na ruku korporacijskim maherima za medijsko zaluđivanje “stada” propadanja cijelog grada i njegove kulturne baštine.

Kako je teklo istraživanje, koga si sve uključio, s kim razgovarao, gdje si sve pronalazio građu?

Istraživanje je teklo romantično i patetično- revolucionarski! Dakle, mjeseci i mjeseci jahanja na pony biciklu kroz kilometre prostora, bilo zima ili ljeto ili između… Proučavao sam razne arhivske materijale, pričao s protagonistima koji su sudjelovali u organizaciji kolonija, te s velikim brojem ljudi (ne)izravno uključenih u željezarsku priču. Snimajući film, fotografirajući te smišljajući izložbeni koncept, pričao sam sa slučajnim prolaznicima, proučavao teren (naselje, industrijski pogoni, cijeli grad itd.)

U dokumentarcu nema ideološke propagande, pretpostavljenih pozicija, i zapravo uopće nema politike. Koliko teško je prikazati jaku političku temu, a pritom izbjeći pamfletizam?

Moj politički i umjetnički stav je najvidljiviji u samom izboru teme i mjesta snimanja. Tamošnji prizori su toliko sugestivni i jaki da ih je suvišno verbalno komentirati. Sve je svima jasno kad vide kako taj prostor i objekti izgledaju, a naročito su izražajna lica ljudi koji tamo žive i prepričavaju svoja sjećanja o radu u Željezari. Ostalo se nameće samo, kao što je i svakom gledatelju omogućeno da na osnovu gledanog i slušanog sam donese stav.

Kako je ragirala publika – obzirom da je film i cijela izložba prikazivana u potpuno različitim kontekstima, gledali su je penzioneri u Željezari, umjetnici u Miroslavu Kraljeviću, studenti u MSU?

Drago mi je da sam svojom izložbom uspio pozitivno iznenaditi struku i publiku. Svega nekolicina ultradesničara bi sve te skulpture porušili i pretopili zato jer su to napravili “komunjare”. Velika većina je reagirala normalno i pozitivno, ali i začuđeno činjenicom da postoji galerija na otvorenom ispunjena odličnim skulpturama poznatih autora, a javnosti totalno nepoznata! Kao što je i nepoznata, pa čak (u odnosu na današnji tretman radnika i njihovih prava) i fantazmagorična odnosno nadrealna priča o Željezarinom odnosu prema radnicima kao punopravnim subjektima proizvodnje i aktivnim participatorima društvenog, a naročito kulturnog života. Danas je riječ radnik pojam sramote i poniženja!

U svojim radovima prošao si različite faze – od vlastitog tijela i identiteta, životne svakodnevice, položaja umjetnika – kao i potpuno različite forme – od slikarstva, videa, performansa – sve do ovog zadnjeg aktivističkog rada u formi izložbe i dokumentarnog filma. Gdje je danas umjetnik najprotrebniji, a gdje najvidljiviji?

Osobno, poziciju i smjer djelovanja umjetnika i umjetnosti ne mogu odvojiti od činjenice da se novomedijskim  sažimanjem  planete na lako dostupne informacije o bilo čemu, zapravo iznijela neosporiva istina da je cijeli svijet u… banani. Kao čovjeka bi me pekla savjest da ne pokušam napraviti nešto po pitanju promjene takvog stanja stvari, kao što bi me pekla savjest da se kao umjetnik bavim elitističkim propitivanjem estetike radi nje same, a naročito bi me smetalo da, ako već postanem socijalno i aktivistički angažiran, odaberem polje djelovanja o kojemu nemam pojma. Loš odabir polja djelovanja je boljka mnogih lokalnih aktivista. Nagledao sam se gomile loših radova i akcija koje, zbog dezorijentacije i neznanja njihovih protagonista o nekim elementarnim metodama i tehnikama prijenosa informacija, zapravo proizvode kontraproduktivan učinak i idu na ruku korporacijskim maherima za medijsko Jebeš aktiviste koji, primjerice, Severinu navode kao jedan od nasvjetlijih primjera lokalne borbe za ravnopravnost među spolovima! zaluđivanje “stada”. Jebeš aktiviste koji, primjerice, Severinu navode kao jedan od nasvjetlijih primjera lokalne borbe za ravnopravnost među spolovima! A da ne pričam koliko sam se naspavao gledajući očajno loše i dosadne filmove o osjetljivim društvenim problematikama… Rezultat je navedenog diletantizma da imamo rekordan broj socijalno nabrijanih udruga, od kojih su, dobar dio njih, zapravo servisi za pranje love od dodijeljenih im potpora. Uglavnom, šminka i pozeraj! Eto, trudim se ne biti takav, ali nikad se ne zna…

Godine 2005. si radio trance party u prostoru Mochvare s radom – Hang the VJ i bio si involviran u različite projekte trudeći se – između ostalog – izmiješati publiku koja se inače ne bi srela, onu artističku i rejversku. Prošle godine si prošetao centrom grada glumeći zvijezdu u Mojih 5 minuta špice. Što miliš o prostoru događanja umjetničkog, a što o izlasku umjetnosti iz strogo kontroliranih art krugova?

Strogo kontrolirani art krugovi su oni pod kapom izravnog interesa države, mi drugi smo na vjetrometini nesređenih zakona o načinima umjetničkog djelovanja, financiranja i sličnih “sitnica” bez kojih je teško raditi konkretne projekte i produkcije. U tom kontekstu, galeriju možemo smatrati najpoželjnijim prostorom djelovanja. Ono što je meni bitnije od pitanja legitimiteta polja djelovanja je polje medijskog komuniciranja između umjetnika i javnosti. I dalje nemamo nikakvu strategiju osvajanja masmedijskih prostora, i dalje je jezik struke prekompliciran i samoj struci, a kamoli radnicima neke propale industrije… i dalje je nevidljivo sve što se ne događa u glavnom gradu… itd.

Prije nekoliko godina smo razgovarali o položaju suvremenog umjetnika u Hrvatskoj. Tada si rekao – Kustosima su umjetnici topovsko meso. Što danas – kao etablirani artist sa T-HT nagradom (artist se grohotom smije) misliš o istoj temi i položaju umjetnika?

Da razbijemo misteriju, od nagrade, uz trenutno traženje nekakvog sigurnog posla, teško da ću izgurati godinu dana pokrivanja egzistencijalnog hladnog pogona. O produkciji arta da i ne govorim. Navedeno mišljenje o kustoskom vođenju igre i dalje zastupam, jedino što mi je sad malo lakše ne prihvaćati sve ono što moram u slučaju dok nemam love, a i lovom i priznanjem se automatski kupuje i ugled te veće poštovanje i pristojnost u pregovorima na relacijama: institucije- kustosi-umjetnici. Djelomično je i moje, kao i trubljenje nekih mojih kolega o toj problematici djelovalo na nešto veću osvještenost umjetnika u postavljanju spram institucija i kustosa, ali i obrnuto. Sada je veći problem pravdanje države za katastrofalno gospodarsko stanje recesijom, a naročito je kultura dobrodošla za recesijsko iživljavanje i rezanje troškova za art produkciju.

*

Fenomen Željezara Sisak
Tvornica je intenzivno građena u poslijeratnom razdoblju i ubrzo se etablirala kao 3. željezara u Jugoslaviji s proizvodnjom od nekoliko stotina tisuća tona čelika i srodnih materijala. Šezdesetih počinje masovno doseljavanje radnika iz okolnih krajeva i na rubovima grada, u industrijskoj zoni formira se naselje koje nije bilo nimalo elitno; jedna od ulica je nosila naziv Koreja – zbog čestih uličnih obračuna. Tvornički krug je čitav jedan grad u kojem je svakodnevno radilo 14 000 radnika, tvornica postaje socijalističko čudo, a naselje se transformira u humanu infrastrukturu sa svim pratećim sadržajima. Posebnost je i u tome što u naselju niču skulpture od čelika koje rade poznati jugoslavenski umjetnici,  tako da cijeli kvart izgleda kao galerija na otvorenom. Odnosu umjetnosti i rada je posvećivana posebna pažnja, pa su tako sačuvane smjernice sa radničkih savjeta: “Potrebe suvremenog radnika prelaze tradicionalno shvaćanje kulture kao autonomne duhovne sfere.” Devedesete donose rat i tranziciju. U tvornici ostaje 1000 radnika, a nekada grandiozni tvornički krug polako propada. U socijalnoj dinamici naravno propada i naselje sa svojim žiteljima koji masovno ostaju bez posla i uglavnom bez budućnosti. Tvornički dimnjaci samo nadrealno podsjećaju na nekadašnju proizvodnju. Ovdje više nema ni radnika, a ni kulturnih poduzetnika koji bi prostor prenamijenili i od njega napravili neki novi njemački Ruhr.

*

Intervju je preuzet s internet portala H- ALTER.ORG

http://www.h-alter.org/vijesti/kultura/umjetnik-u-udruzenom-radu

—————————————————————————————————–

Ljudevit-Lujo Tropan, član Poticajnog odbora Aleje skulptura na savskom nasipu
KIPARSKA OBALA SAVE
razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Ideju o Aleji skulptura na savskom nasipu iznio je Ratko Petrić u okviru sekcije „Prijedlog“ Zagrebačkog salona 1985. godine. Prva je skulptura postavljena nekoliko godina kasnije. O inicijativi, načinima realizacije, stanju i potencijalima Aleje govori Ljudevit-Lujo Tropan, član Poticajnog odbora Aleje i osoba koja je od samoga početka involvirana u projekt.

Prva skulptura realizirana je na nasipu 1990. godine, do danas ih je ostvareno deset, a ona Ivana Kožarića upravo je pred postavljanjem. Koja je Vaša uloga u svemu tome ?
U oživotvorenju ovog po meni vrijednog projekta našao sam se slučajno. Ali, kad se zamislim možda to i nije bilo slučajno. U svakom slučaju, tokom vremena Aleja je postala dio mene, kao što je Sava obilježila čitav moj život.
Rođen sam u Zagrebu i životno sam vezan uz Trnje, a jedna od bitnih odrednica Trnja je i Sava koja je postala moja životna preokupacija. Odlazio sam s ocem kao dječak na kupanje, kasnije sam se i sam kupao na Savi sve do 1961. godine, kad se to još moglo –   ali nedjeljom i ponedjeljkom – dok se ne bi zacrnila od ugljena iz slovenskih rudnika i takva ostajala tokom tjedna. Kod nasipa smo se kao djeca igrali rata, a na obližnjim livadama igrali smo nogomet. Igralište Jedinstva bilo je izazov. Kasnije je na tom prostoru nikao Boćarski dom i tereni Zagrebačkih plavih…
Moram spomenuti veliku poplavu Zagreba u jesen 1964. godine koja je poplavila i moj frtalj –  Odransku ulicu – kao i dobar dio Trešnjevke i Trnja. U to doba već sam studirao na Građevinskom fakultetu na hidrotehničkom smjeru. Godine 1969. uspio sam se zaposliti u Direkciji za Savu i počeo raditi baš na Savi u Zagrebu.

U toku 1986. stigao je poziv s općine Trnje i zahtjev za postavljanjem skulpture Kapi na nasipu između Mosta slobode i željezničkog mosta. Tada sam upoznao Ratka Petrića, autora Kapi i ideje Aleje skulptura. Nažalost, nastojanje Petrića da uoči Univerzijade 1987. godine  pokloni Zagrebu svoju skulpturu nije uspjelo, osim što je autor dobio puno lažnih obećanja.
No, Kapi su ipak, zahvaljujući upornosti autora, izrađene i postavljene uz financijsku pomoć tadašnjih gradskih vlasti. Isprva jedan stup 1990., a druga dva u svibnju 1991. godine. Ja sam uspio animirati vodstvo Hrvatske vodoprivrede, danas tvrtka Hrvatske vode, da se pomogne pri izradi temelja i uzemljenja za tu skulpturu. Naime, na tom dijelu je nasip dio obrambenog sistema obrane od poplava Zagreba, a ujedno je i šetalište. I tako je počelo.
Do danas, cijeli projekt Aleje predstavlja nezavršenu priču o nagovaranjima, moljakanjima, uvjeravanjima, obećavanjima, ali i o žudnjama, darežljivostima, nesebičnostima, predanostima… kako je jednom napisao Fedor Kritovac.

Možete li reći nešto o načinu selekcije umjetnika/ica i radova koji su postavljani?
Bez ikakve sumnje treba reći da je izbor autora i skulptura autorski projekt Ratka Petrića. Također treba reći da su se svi pozvani autori rado odazvali, prepoznajući vrijednost Aleje.
Mene je od početka zadivilo nastojanje jednog umjetnika, rođenog i odraslog u Zadru, da na takav način pokuša približiti Zagreb njegovoj rijeci koju je grad početkom 1960-ih godina jednostavno preskočio. Nalazim i dodatnu osnovu za razumijevanje Ratka Petrića kao osobe i umjetnika, naime bili smo i vršnjaci, rođeni 1941. godine, a živeći na Trnju i Petrić se osjećao Trnjanom.
Naše poznanstvo tokom vremena preraslo je u prijateljstvo, te je moj osjećaj tuge to veći budući da je Petrić preminuo u jesen 2010.  godine. S druge strane suradnja s njim i njegovim “odabranicima” na Aleji obogatila  me je kao čovjeka i konzumenta njihovog stvaralaštva.

Postoje različita razmišljanja oko u Aleji zastupljenih radova koji variraju od onih slabih do onih boljih. U kontekstu vremena tranzicije kada je Zagreb, posebnice njegovo najuže središte, opterećeno lošim javnim plastikama koje u mnogim slučajevima zapravo degradiraju, a ne oplemenjuju urbano iskustvo, Aleja je ostala rijetka oaza koja nije zapala u taj proces anakronizacije. Kako to komentirate? 
Mislim da se radi o promišljenom Petrićevom izboru umjetnika i njihovih djela, o svojevrsnom dogovoru autora skulptura s autorom ideje Aleje. Radi se o etabliranim i priznatim hrvatskim umjetnicima i imenima koja svojim cjelokupnim opusom potvrđuju vrijednost i  suvremenost. Posebno što se tiče skulpture u javnom prostoru. Ne mogu stručno ocjenjivati vrijednosti djela i teško je reći koja su bolja. Tijekom njihovih nastajanja vezao sam se za sve skulpture na poseban način. Posebno za one koje su neposredno nastajale na nasipu, a to su Kamen temeljac Mire Vuce, Kotač vremena Milene Lah, Pogled Zvonimira Lončarića i Tok Dore Kovačević.

Aleja je zapravo generacijski projekt i kao takva okrenuta starijim umjetnicima. Da li se razmišljalo da se ona pomladi, ali i da se unesu promjene u način selekcije, pa i umještanja u prostor ? Smrću inicijatora i generatora Ratka Petrića 2010. godine ta pitanja svakako postaju još otvorenija.    
Generacijski projekt da, ako mislite na grupu Biafra (Petrić, Gračan, Vuco), možda i po ideji skulpture u javnom prostoru i njenom utjecaju na opću kulturnu i ljudsku okolinu. Također i prema izboru u vrijeme nastanka ideje i starijih autora, budući da su tada Petrić, Gračan i Vuco imali svega četrdesetak godina. Petrić je birao tada starije umjetnike čija je djela smatrao primjerenima za Aleju: Milenu Lah, Branka Ružića, Zvonimira Lončarića, Mariju Ujević-Galetović, Šime Vulasa…  Mladen Mikulin i Dora Kovačević bili su i ostali najmlađi u prvoj fazi Aleje.  Do danas su svi umjetnici ostarjeli biološki, a neki su i preminuli, ali su njihova djela i dalje suvremena prema načinu izražaja i poruka. To jest moje mišljenje.
Sigurno da smrću Ratka Petrića ostaje pitanje kako dalje. Smatram, a o tome sam na neki način i raspravljao s Petrićem, da se radi o autorskom projektu i da drugu fazu Aleje s djelima Vojina Bakića, Petra Barišića, Peruška Bogdanića, Zlatka Boureka, Josipa Diminića, Slavomira  Drinkovića, Dušana Džamonje, Stanka Jančića, Ivana Kožarića, Ivana Lesiaka, Ante Kuduza i Koste Angeli Radovanija treba nastaviti na najbolji mogući način. Za neke od njih koji su već preminuli Petrić je zamislio skulpture postaviti kao svojevrsni hommage. Izazov je to za živuće Petrićeve “izabranike” koji bi trebali nastaviti projekt koji, vjerujem, treba podržati i nadograđivati.
Stjecajem dobrih okolnosti pred dovršetkom je skulptura Ruka akademika Ivana Kožarića, materijal je nabavljen i za Kompoziciju preminulog Ante Kuduza, a za realizaciju u ovoj 2011. godini odobrena su sredstva za Poplavu Zlatka Boureka.
Pouzdano znam da je Petrić bio u tom smislu isključiv i da nije primao prijedloge drugih kipara koje on nije izabrao, a koji su htjeli svojim djelima sudjelovati u Aleji.
Problem vidim u tome što Aleja nije institucionalizirana već je od početka individualni projekt koji se uspio realizirati na različite načine, ali ipak uz najveću financijsku podršku zagrebačkih gradskih vlasti. Međutim, ne smije se zaboraviti na pomoć koju su dali i drugi sponzori i donatori.


Neki od umjetnika čije je radove Petrić planirao postaviti više nisu živi. Da li se kod navedenih osoba radilo o već ranije izabranim radovima za Aleju ili bi taj izbor tek trebao uslijediti?   

Nisam siguran, ali za dio umjetnika Petrić je bio obavio dogovore još za njihova života, a za dio svojih “izabranika” obavljao je pregovore s nasljednicima.

Koji su konkretno bili načini financiranja projekta?
Već sam spomenuo presudnu ulogu gradskih organa nadležnih za kulturu. To je za Kapi bila Udružena samoupravna interesna zajednica (USIZ) kulture grada Zagreba, ali i Tvornica aluminija Šibenik i Hrvatska vodoprivreda tj. danas su to Hrvatske vode.
Slijedio je zastoj u realizaciji ideje Aleje do početka 1994. godine kad je održana izložba u Galeriji ULUPUH-a s naslovom Aleja skulptura na savskom nasipu – ostvarenja i prijedlozi. Bili su predstavljeni modeli preostalih devet skulptura iz prve faze Aleje te fotografija ostvarenih Kapi. Tvrtka Hrvatska vodoprivreda preuzela je tada ulogu stalnog pokrovitelja i sponzora dajući doprinos koegzistenciji funkcije nasipa i njegovog mogućeg kulturnog utjecaja na približavanje grada Savi.
Nakon 12 mjeseci postavljena je druga skulptura na Aleji, Trkač  Marije Ujević Galetović, čiju je izvedbu na dug izveo ljevač Damir Ujević. Naknadno su troškovi izvedbe pokriveni sredstvima Grada Zagreba. Temelje za skulpturu donirao je poduzetnik Štambuk iz Zagreba.
Kamen temeljac Mire Vuce imao je sljedeće izvore sredstava: kameni blok kanfanarskog vapnenca donirala je tvrtka Kamen iz Pazina, prijevoz kamenog bloka do Zagreba donirao je poduzetnik Tomislav Ivanek iz Zagreba, temelje i skelu je izradila Vodoprivreda Zagreb prema programu radova Hrvatskih voda,  montažu je obavila dizalica tvrtke Viadukt donacijom, sredstva za dovršenje, izradu skulpture tj.  klesanje, osigurao je Grad Zagreb.
Za Kotač vremena Milene Lah izradu su podržali Hrvatske vode, Ljevaonica Ujević, Ivan Bartolec – Kuka i tvornica Chromos.
Žabinjak  Stjepana Gračana nakon početne suradnje s Tvornicom olovnih proizvoda iz Kerestinca završena je izradom odljeva u Ljevaonici Ujević i uz osigurana sredstva Croatia osiguranja i Grada Zagreba. Izvorno je bilo zamišljeno sedam žaba, ali su realizirane samo tri.
Šesta skulptura na Aleji bila je Mačka Branka Ružića koja je ostvarena trudom Ljevaonice Ujević, uz pomoć Hrvatskih voda, i tiskare top-graf iz Velike Gorice. Naknadno je Grad Zagreb pokrio troškove lijevanja skulpture.

Slijedilo je postavljanje Čovjeka s kotačem Mladena Mikulina za čiju realizaciju su korištena sredstva autora i Ratka Petrića, te pomoć Vodoprivrede Zagreb, prema programu Hrvatskih voda.
Iduća skulptura Dvoje Šime Vulasa ostvarena je sredstvima koja je osigurao Grad Zagreb te uz pomoć u izradi temelja Hrvatskih voda.
Velika i prema povjesničarima umjetnosti najveća skulptura u Zagrebu (9,5 metara) je Putokaz Zvonimira Lončarića ostvarena uz sredstva Grada Zagreba i pomoć u izradi temelja od strane Vodoprivrede Zagreb, ponovo prema programu Hrvatskih voda.
Na kraju uz pomoć Grada Zagreba i Hrvatskih voda, operativni dio obavila je Vodoprivreda Zagreb, skulpura Tok Dore Kovačević našla je svoj mjesto na Aleji kao najrecentnija realizacija.


Važno je istanuti da nitko od autora skulptura nije tražio honorar ili drugi oblik autorske naknade za izradu skulpture, bili su to njihovi pokloni gradu. Smatram da svi, makar i posthumno, zaslužuju nekakvo priznanje.
Ne bi bilo pravedno ne spomenuti angažman dijela vodstva i zaposlenika Hrvatskih voda koji su prihvatili ideju i poduprli realizaciju dijela pomoćnih radova vezanih uz postavljanje skulptura na Aleji, a to su vremenskim slijedom: Stjepan Šturlan, Jadranko Husarić, Stjepan Tkalec, Josip Kašnjar, Marijan Havoić, Juraj Cerovski, Darko Cerovečki, Stjepan Šolić, Vladimir Jurašić, Andrija Radojica, Nikola Mihaljević, Radovan Barac i Marko Nenadić, Jakša Marasović, Davorin Androšić, Zvonko Marenić, Marijan Mihić i Goran Nikšić.

Dio nasipa na kojem se Aleja nalazi, a koji je s vremenom postao glavna ili barem najposjećenija zagrebačka obala Save, uređen je 1983/4. godine. Ne bez problema i kompromisa koji su u konačnici odredili karakter toga prostora koji bi trebao biti  bolje uređen, ponajviše na razini krajobraza i urbane opreme. Sama Aleja je svakako bitno doprinijela humanizaciji tamošnjega ambijenta. S obzirom da ste se problemom Save i profesionalno bavili čitav radni vijek, koji su po Vama zahvati nužni kako bi se prostor nasipa dodatno oplemenio i to bez ulaska u velike zahvate za koje je nužno uključivati veće cjeline zagrebačkog savskog prostora ? 
Šetalište na ovom dijelu proširenog savskog obrambenog nasipa također je autorski projekt zagrebačkih arhitekata i hortkulturnih stručnjaka Zorana Hebara, Krešimira Ivaniša i Višnje Ivaniš
, koji je uspješno realiziran i opremljen. Međutim, kao i za sve infrastrukturne objekte nužno je osigurati redovito održavanje i čuvanje. Time se smanjuju  troškovi popravaka i sl.  Kao i drugdje u Zagrebu, često dolazi do grubog huliganskog devastiranja opreme na šetalištu, a devastiraju se i skulpture na Aleji.
Treba navesti i da se obavlja nužan, ali ne i dovoljan, dio radova kao što je košnja travnatih površina na šetalištu i na pokosima nasipa, te u inundaciji Save. Bilo bi neophodno obnoviti travnate površine prema standardima struke i karaktera gradskog šetališta. Rasvjeta šetališta obnovljena je na način da su mogućnosti devastacije znatno onemogućene (za razliku od kasnije osvijetljenih južnih obala, rasvjeta na sjevernoj obali, međutim, nije usklađena sa standardima zaštite od svjetlosnog zagađenja, opaska S.Š.). Šteta je što i skulpture na Aleji nisu primjereno osvijetljene.
Uopće, oprema Aleje nije dovršena, ne postoje oznake naziva skulptura i njihovih autora te godine izrade, kao i oznaka Aleje.
Nedovoljan je broj uređenih pristupa na šetalište i posebno prilaza rijeci. Sve su to radovi koji nisu preveliki po potrebnoj količini sredstava, a smatram da nedostaje odgovarajuća inicijativa lokalne zajednice na području šetališta kao i koordinacija u djelovanju tvrtki koje održavaju šetalište i nasip.
Inače, nedostaje i jedinstveni pristup uređenju prisavskog prostora na užem i širem gradskom prostoru, pa se potvrđuje Petrićeva konstatacija da je “Zagreb nelogično preskočio Savu”. To je vidljivo i na širem području drugih prisavskih uređenih lokacija kao što su Jarun i Bundek.

Jedna od ideja inicijatora Ratka Petrića bila je da Aleja postane svojevrsni uvod u muzej suvremene umjetnosti čiju je izgradnju također svojevremeno predložio na obalama Save. Na istome je mjestu kasnije muzej doista i planiran, a u konačnici izgrađen u Novom Zagrebu budući da je izvorna lokacije devedesetih prenamijenjena za kompleks Vlade. Koji sadržaj smatrate primjerenim za taj dio sjeverne obale?
Petrić je predložio muzej suvremene umjetnosti preko tj. iznad Save. Nisam razmišljao o drugoj mogućnosti, ali poznavajući natječaj i izabrani projekt za kompleks Vlade RH smatram da bi realizacija takvog niza objekata bila dobro rješenje i da bi time prostor između mostova i u zoni šetališta i Aleje bio dovršen u urbanističkom i funkcionalnom smislu.

Koja je veza Aleje skulptura s Parkom skulptura u Jakovlju, u čemu ste također sudjelovali?  
Veza postoji samo u autorstvu ideje za Jakovlje koja je započela 1993. godine kao kolonija. I ovdje je Ratko Petrić bio idejni začetnik i selektor autora čiji izbor i raznolikost djela u formi, materijalu i općem izričaju zadivljuje i obogaćuje.
U Jakovlju u dvorcu Sixta ateljee ima više umjetnika, članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske, među njima je bio i Ratko Petrić i njegova supruga Jadranka Fatur. Koloniji je prethodila impresivna izložba u dvorcu ART USKRSA – USKRSLI ART u travnju 1993. godine. Već u srpnju iste godine započela je kolonija u kojoj su prvih pet skulptura izradili Milena Lah, Mirjana Sever, Tjerrie Verhellen, Mirsad Begić i Ratko Petrić.
Ja sam se nastavljajući suradnju s Petrićem na Aleji priključio pripremama i sudjelovao kao promatrač tokom rada umjetnika u koloniji. Petrić me je čak imenovao tajnikom kolonije.
Bilo mi je stalo da se započne s takvom posebnom idejom u Hrvatskom zagorju, pa sam se volonterski angažirao u traženju i nalaženju donatora, u pravilu opreme za rad, hrane i pića, usluga prevoza i sl. Fond za kulturu grada Zagreba osigurao je i dio financijskih sredstava. Posebno se iskazao prevoženjem kamenih blokova iz Zagreba u Jakovlje gospodin Franjo Svrtan, poduzetnik iz Zagreba, i to besplatno.
Kolonija se odvijala pod geslom SOS za dvorac Jakovlje budući da je dvorac bio ruiniran, čak opasan za boravljenje. Naknadno je obnovljen u ograničenom obliku koji je ipak osigurao sigurnost korisnicima.
Kolonija se nastavila odvijati od 1. do 15. srpnja svake godine, s izuzetkom 1995., sve do 2003.  od kada se gotove skulpture samo postavljaju u park oko dvorca, a ne izvode se više u koloniji. Od 2006. godine postavljaju se pojedine skulpture kao hommage pojedinim velikanima hrvatskog skulptorstva, a početak je bio s Vanjom Radaušem, mentorom Ratka Petrića.
Danas u parku-galeriji-koloniji skulptura u Jakovlju postoji 59 skulptura autora iz Hrvatske i inozemstva i uskoro će cijeli projekt biti dovršen i kanaliziran u institucionalne okvire kako bi se ta vrijednost očuvala.
Meni je sudjelovanje na različite načine i u ovom projektu Ratka Petrića pružilo veliko zadovoljstvo i radost.  Pomoći u stvaranju umjetnika bila mi je i ostaje svojevrsna nagrada i vrlo draga uspomena.
Spomenut ću da sam imao izuzetnu priliku pomoći  i u postavljanju skulpture Stepenice, poznate i kao Poezija prostora, Milene Lah 1988.  godine. S njom me je upoznao Ratko Petrić. Naime, već izrađena skulptura tavorila je par godina na mjestu izrade na obodu Parka Maksimir. Uz Milenu Lah pomogao sam ostvariti odobrenje općine Maksimir za postavljanje te posebne i simbolične skulpture na obali obnovljenog V. maksimirskog jezera. Naknadno sam sudjelovao i u postavljanju te skulpture. Ta prostorna kompozicija triju mramornih blokova djeluje na tom mjestu bajkovito, iako možda nije dovoljno posjećena osim od rijetkih šetača i trkača.

Možete li spomenuti neke anegdote iz povijesti Aleje?
Tokom, nazvat ću ga životom Aleje svakako je bilo i dosta anegdotskih situacija. Sjećam se da je Trkač postavljen u četvrtak popodne, a već u petak ujutro išli smo ga pogledati Ratko Petrić i ja. Kad smo došli imali smo što vidjeti.  Trkač je licem ležao na podu, a postolje je bilo polomljeno. Na tijelu su se vidjeli otisci većih brojeva tenisica što je začilo da su huligani imali svoju “seansu”. I što sada, u subotu u podne bilo je predviđeno otvorenje skulpture, pozvani su bili brojni ljudi i naravno novinari.
Srećom uspjelo se obavijestiti ljevača Damira Ujevića i njegovu ekipu, autoricu Mariju Ujević Galetović; Petrić je otišao po brzovezujući cement i skulptura je podignuta, ponovno izrađena konstrukcija nosača i postavljena u temelje. Za otvorenje je sve bilo na svom mjestu, ali strah od mogućnosti nove devastacije donio je skoro besanu noć s petka na subotu…
Bilo je zanimljivo i tokom izrade temelja za Putokaz Zvonimira-Ribe Lončarića. Radilo se o dosta velikom temelju, 10 x 10 metara. Kako šetalištem, posebno za lijepa vremena,  prolazi dosta ljudi tako je jedan postariji prolaznik zapitao što se to radi. Među radnicima koji su radili bio je i jedan veseljak, koji je našao prigodu da se našali. “Odigrao” je  razgovor iz kojega se moglo naslutiti da se radi kuća, i to njegova. Građanin se na to jako uzrujao misleći i pitajući kako se može graditi privatna kuća na nasipu i na šetalištu. Otišao je ljutit i uskoro se na gradilištu pojavio fotoreporter kojem je potom ipak objašnjeno da se rade temelji za skulpturu.

Osim inicijatora Petrića, operativaca i entuzijasta poput Vas, možete li navesti koje su još osobe, posebno one van struktura gradske uprave, pomogle da Aleja zaživi ?  
U radu Poticajnog odbora sudjelovali su osim Ratka Petrića i mene još i Branka Hlevnjak, Božidar Biškupić, Dragutin Kiš, Fedor Kritovac i Damir Ujević.
Smatram da treba spomenuti i dio onih dragih i vrijednih pojedinaca koji su povremeno na volonterski način pomagali u izrastanju Aleje, a to su Ante Maršić, Hrvoje Prćić, Antun Paunović, Krešimir Bobovec, Mihajlo Filipović, Igor Gukov, te obitelj Topić iz Velike Gorice suradnjom na tiskanju kataloga.

I za kraj, koja skulptura na Aleji je Vama najdraža?
Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje, slično je pitanju roditelju koji ima puno djece. Meni je najdraža Aleja!

———————————————

Martina Miholić, vizualna umjetnica

NEVIDLJIVO VIDLJIVO
razgovarao: Saša Šimpraga (2011)

Povod za razgovor s Martinom Miholić recentna je incijativa Saveza antifašista za povratak biste Ive Lole Ribara na nekadašnju lokaciju u današnjoj zagrebačkoj ulici Prilaz baruna Filipovića. Taj je devedesetih bespravno uklonjeni spomenik bio tema njenog rada koji je izvorno predstavljen u okviru projekta Tajne izložbe, a nedavno prezentiran na londonskoj školi Saint Martins gdje Miholić pohađa magistarski studij.

Kako je došlo do zanimanja za nestali spomenik Ivi Loli Ribaru?

Projekt Tajne izložbe u okviru kojega je nastao moj rad problematizirao je cenzuru s posebnim naglaskom na postsocijalističkoj Hrvatskoj.
U promišljanjima kontekstualizacije i manipulacije informacijama, problema postavljanja vrijednosti te silama moći koje na sve to utječu i definiraju, nametnula su mi se osobna sjećanja  i uklonjeni zagrebački spomenik Ivi Loli Ribaru koji se nalazio u mojem kvartu te uz kojega vežem uspomene iz djetinjstva. Polazište je bila fotografija koja je snimljena kada sam imala otprilike pet godina, a povod fotografiranju, sjećam se, bio je uspjeh mog pinča na izložbi pasa. Morale su se sve te vrpce okačiti psu oko vrata i fotografirati na livadi pored ružičnjaka. U kadar jedne fotografije, slučajno ili namjerno, ušao je i spomenik Ribaru, no nisam ju mogla naći, a taj nedostatak prerastao je u svjesnost o drugoj vrsti nedostatka. Činjenici da spomenika više nema iz čega sam iščitala i nedostatak razumijevanja i intervenciju u kolektivnu memoriju.

Bila sam upoznata s činjenicom da je Ivo Lola Ribar bio autentični zagrebački antifašistički heroj iz Drugog svjetskog rata. Istim se imenom zvala i ulica u kojoj se spomenik nalazio, današnji Prilaz baruna Filipovića, dom zdravlja i mjesna zajednica. Početkom devedesetih stvar se preokrenula, a spomenik i imena su odjednom promijenjena. Tada mi je, čak i kao devetogodišnjakinji, neuvjerljiva bila ta priča o apsolutnom mijenjanju vrijednosti i značenja preko noći. I sada kada gledam, činom uklanjanja spomenika ne samo da je bio uklonjen spomenik, ne samo da je bila uklonjena jedna ideologija, nego – ne znam mogu li primijeniti sljedeći zaključak na čitavu generaciju, no na sebe svakako mogu – bila je uklonjena mogućnost apsolutnog vjerovanja, te sam razvila inklinaciju propitivanju i skepticizmu.
Osvještavanjem praznine, nastale gotovo uspješno sustavno likvidiranom sklopu sjećanja,
ta potreba propitivanja bila je iznova aktivirana. Započela sam proučavanje biografije, iščitavanje njegovih privatnih i objavljenih pisama. Jedan dio popunjavanja slagalice bio je i pronalazak te nestale brončane biste.

Posljedično sam se našla u kafkijanskom procesu u pokušaju sklapanja i rekonstuiranja priče oko spomenika. Nakon opsežne potrage, naposljetku sam dobila pozitivan odgovor Hrvatskog povijesnog muzeja, u kojem kažu kako u Likovnoj zbirci 20. stoljeća, posjeduju dvije brončane biste Ive Lole Ribara, rad Koste Angelija Radovanija – od kojih je jedan upravo onaj iz parka.

Nakon što je spomenik lociran, Hrvatski povijesni muzeja ga, međutim, nije htio dati na posudbu za potrebe izložbe?

Trebam istaknuti da se zapravo tek čitava potraga i komunikacija s kustosicom Tajnih izložbi Ivanom Hanaček pretvorila u projekt. Zanimala me uloga nevidljivog i izbrisanog prostora i moć koju posjeduje. Jer kada nešto dovoljno dobro i temeljito izbrišete, ostavljate velik prostor za pisanje novih narativa. Kojih? Čijih? Po kojim kriterijima? Zanimala me ideja o pravu na (vlastito) sjećanje.
Razmišljala sam kako prikazati nevidljivo vidljivim i dalje ga ostaviti nevidljivim, drugim riječima kako naglasiti nevidljivo, označiti nevidljivost i učiniti ju prisutnom.

Formalno, brončana bista trebala je biti posuđena iz Hrvatskog povijesnog muzeja za potrebe izložbe. No sama skulptura je na izložbi trebala ostati neprikazana, prisutna no skrivena od očiju posjetitelja. Nikakva informacija o njezinoj prisutnosti na sam dan izložbe nije trebala biti objavljena. Tek po završetku projekta, na završnom događaju u Galeriji SC-a planirala sam obznaniti činjenicu o njezinom prisutstvu na odrađenoj  izložbi.

Drugi element izložbe bila je projekcija, monolitnog, no u ovom slučaju dematerijaliziranog praznog mramornog postamenta koji i danas stoji u parku. Projekcija je trebala biti projicirana na platno koje je priječilo prolaz iz jedne prostorije u drugu. Pokušajem probijanja iz jedne zone u drugu s posjetitelj bi bio oslijepljen svjetlom reflektora koji je projicirao sliku.

Na neslužbenoj razini dogovora na relaciji Muzeja, kustosice i Galerije SC kao službenog organizatora projekta, bista je trebala biti posuđena za potrebe izložbe, pod uvjetom da se osigura pri osiguravajućoj kući te da se unajme službeni zaštitari kako bi bila u potpunosti zaštićena.
Iako smo ispunili sve prvotno zatražene uvjete dobili smo negativan odgovor, s obrazloženjem  kako nam bista iz sigurnosnih razloga ipak neće biti posuđena.
Svakako mi je dodatno bilo zanimljivo to mišljenje, taj paradoks u kojem brončana skulptura prvotno zamišljena i izlagana u javnom prostoru, uz službenu zaštitarsku službu, izolirana u zaštićenom prostoru svejedno nije bila sigurna.
Na izložbi je potom bila izložena opisana projekcija te sva dokumentacija prikupljena u mojem istraživanju.
Samu bistu još uvijek nisam osobno vidjela, no s projektom uslijedila je građanska inicijativa za povrat spomenika na autentičnu lokaciju, kojoj se pridružio i Savez antifašista.

Kako uopće gledate na problem suvremene javne plastike u urbanim sredinama?

Javna skulptura na formalnoj razini punktira prostor. Svojevrstan je kompas, prostorna mjerna jedinica budući da ujedno punktira vrijeme i duh vremena, ili bi to bar trebala činiti, živ i aktivan je sugrađanin grada, ili bi to trebala biti. Element je sjećanja, provocira, regulira, te markira, označava mišljenja i ideologije.
Razmišljajući o temi ne mogu zaobići tri javne skulpture iz regije, Kožarićevo Prizemljeno Sunce u orginalnom postavu na Trgu maršala Tita u Zagrebu, Fiolićev spomenik Bruceu Leeju u Mostaru te zagrebački spomenik Ljudevitu Gaju u istoimenoj ulici. Sve tri skulpture potaknule su i trpile burne reakcije građana, pa i pretrpile  vandalske ispade. Iako na različitim razinama i iz potpuno različitih razloga, sve su tri skulpture provocirale. Zanimljivo bi bilo započeti dublju i paralelnu kulturološku i sociološku analizu, te uvidjeti koji je to okidač faktor svaka imala, odnosno ima.

Koja su temeljna polazišta za Vaš rad?

U svojim radovima često uzimam samu sebe kao temu. Možda je čitav proces mog rada vođen željom za samoanalizom i dekonstrukcijom vanjske ovojnice koja nas isto toliko približava koliko i udaljava od drugih ili bolje rečeno konfrontira sa sobom u tuđim očima.
Nekako je osobno ogoljavanje i dekonstruiranje pozicije subjekta moja osnovna metoda hvatanja u koštac s problematikama kojima se bavim. U vlastitom radu interesira me ispitivanje kaleidoskopskih pozicija, perspektiva i vrijednosti kojima smo određeni, (samo)određivanje po naučenim obrascima te pozicije označitelja i označenoga.
Crv nevjerice doveo je do osobnog rušenja mogućnosti vjerovanja metanarativa, a onda i do konstantne potrebe za dekonstrukcijom stvarnosti oko sebe te propitivanja značenja, propitivanja vlastitog identiteta u ulozi subjekta i objekta.
Zapravo me zanima ta konstantna migracija samospoznaje te sve ono između pozicije objekta i subjekta.

Članica ste Projekta 6 koji okuplja mlade umjetnike. Koliko je to kolektivno iskustvo utjecalo na Vaš rad?

Projekt 6 nastao je 2006. i bio je eksperiment koji je za cilj imao istražiti vezu između tematike, medija i osobnosti, a kao glavnu metodu koristi procesualan i interdisciplinaran pristup stvaranju. Propitivali smo vlastite stavove i polazišta u radu, na način da se svaki autor referirao na rad drugog autora, ali je bio i sam predmet reference.
Utoliko je utjecaj svakako bio pristan.
Ulaskom u projekt prije svega me je zanimala problematika ega, naša zaokupljenost vlastitim problemom ali i do koje se mjere osoba može suočiti s problemom druge osobe te spremnost za preuzimanje uloge aktivnog slušača i promatrača. Dakle, odnos umjetnika spram umjetnika te razine iščitavanja i senzibilizacije spram tuđeg djela. U svemu me je više zanimao proces nego ishod. Iako je koncept projekta ovako sročen lakše čitljiv užoj umjetničkoj publici, sagledamo li sam problem, uviđamo da je široko kontekstualan te ga možemo postaviti i primijeniti i na makro-razini.

Inicijativa 1% za umjetnost zalaže se za zakon kojim bi se reguliralo i poticalo realizaciju umjetničkog sadržaja u javnom prostoru, po uzoru na razvijene zemlje. Što je po Vama najveći problem u procesu realizacije umjetnosti u javnom prostoru, odnosno biste li načelno podržali spomenutu inicijativu?

Svakako se slažem kako bi trebalo definirati pravni okvir koji bi regulirao efikasan model financiranja i utoliko podržavam inicijativu 1% za umjetnost.
Također bi trebalo definirati što je to ‘javni gradski prostor’, te koja je njegova uloga. Naime, grad u punom smislu riječi pripada građanima, a ne privatnim subjektima.
Osobno svojim radovima nisam izlazila u javni prostor, iako je on posredno tematiziran, pa utoliko nemam praktično iskustvo o mogućim preprekama.
No, dobar put bilo bi oformiti kompetentno interdisciplinarno vijeće, sastavljeno od urbanista, umjetnika, povjesničara, sociologa… koje bi u dijalogu s građanima donosilo odluke o umjetničkom sadržaju koji trajno ulazi u javni prostor.
*

http://www.novossti.com/2010/03/mostar-je-i-za-brucea-leeja-bio-nemoguca-misija/

——————————————-

ISTINA POČIVA U RUŽNOM

Intervju s Jasminom Bavoljak, autoricom izložbe „Likovna grupa Biafra, 1970. – 1978.“ Galerija Klovićevi dvori, 5. listopada do 5. prosinca 2010.

Razgovarao: Saša Šimpraga (2010)

Izložba o Biafri otvorena je povodom 40.obljetnice osnutka grupe vizualnih umjetnika koja je nastala spontano i van dominantnih likovnih strujanja.
Grupu je osnovala skupina mladih kipara u neuređenim prostorijama zagrebačkog Studentskoga doma Moša Pijade, danas Ivan Meštrović na Trgu žrtava fašizma, čiji je dio tada popularno zvan Biafra.
Može li se Biafra uopće reducirati na manifestaciju kolektivne težnje angažiranoj umjetnosti ?

Želja članova Grupe bila je, da njihova težnja ka angažiranoj umjetnosti, preraste u pokret, ali u konačnici i s odmakom od 40 godina, Biafra je ipak samo skup individua koji dijele istu strategiju smisla djelovanja umjetnika u društvenom prostoru. Članovi Biafre, koliko god se osobno razlikovali, hrvatsku su umjetnost obogatili pružanjem dovoljno jakog razloga okupljanja u Grupi. Relativno širok raspon međusobnih razlika sveli su u okvire protesta protiv nehumanih oblika življenja i represivnog društvenog ustroja, a bez odricanja od osobnog stila.

U kojem kontekstu nastaje „antiapstrakcionistička“ Biafra ?

Biafranci definiraju prirodu svog udruživanja kroz ideološko (o)pozicioniranje pomodnosti „importirane“ umjetnosti,  npr. konceptuale, zalažući se za umjetnost koja je u dosluhu s konkretnim životom „na našem tlu i u našem podneblju“. Bune se i protiv monopola grupa i pojedinaca u kulturnom životu poput Galerije SC-a odnosno  Galerije suvremene umjetnosti tj. današnjega Muzeja suvremene umjetnosti. Suprotstavljajući se apstraktnoj umjetnosti  kao „izvanživotnoj umjetnosti formalista“ oni  apstrakciju shvaćao, kako je to rekao Miroslav Krleža na Kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952., kao „sablast europske umjetnosti, simptom čistog nihilizma“. Krleža svoje osobne animozitete nije, međutim, nametao kao službenu liniju partijske države, zalažući se za zdravu konkurenciju ideja i programa na dezideologiziranom umjetničkom tržištu. To je bio i okvir u kojem prema partijskoj direktivi kako pokazuju novija istraživanja, Edo Murtić odlazi u SAD, da bi se, nakon njegovog povratka 1956., apstrakciju prihvatilo kao novu državnu umjetnost, a sve u cilju „otvaranja Jugoslavije prema Zapadu“ i deklariranja njezine nezavisnosti od prevladavajućeg socrealističkog importa iz SSSR- a.

Članovi su se mijenjali, tko su bili oni najistaknutiji ?

Osnivači su bili Branko Bunić, Stjepan Gračan, Ratko Petrić i Miro Vuco. Ratko Petrić dizajnira plakate, pozivnice i kataloge, a Stjepan Gračan slovi kao glasnogovornik. Ivan Lesjak, koji se kasnije pridružio grupi, piše manifest. Od samog nastanka ideja vodilja Grupe je bila da ne treba nikada posebno isticati pojedinačne članove bez obzira na njihov angažman, a to je pratio i vizualni identitet.

Biafra je izlagačkim aktivnostima bila prisutna u slobodnim, svakodnevnim prostorima čime su ujedno poticali i na promišljanje o javnom prostoru. Koliko je  vaninstitucionalni ambijent bio uvjetovan marginalnom recepcijom biafrijanstva ?

Pa već su i njihove  izložbe u Studentskom domu „Moša Pijade“   tj. u njezinom krilu „Biafra“ bile vaninstitucionalne i uvjetovane lošom kritičkom recepcijom „vladajućih“ umjetničkih struktura. Izlazak na ulicu, trg,  pothodnik ili dalmatinsku obalu, samo je bio odraz realnih mogućnosti, da bi na kraju i umjetnici sami počeli napuštene i zapuštene prostore promatrati u kontekstu javnih površina o kojim nitko ne brine i za koje bi se trebalo na ovaj ili onaj način „pobrinuti“, a sve u duhu njihovog društveno-umjetničkog aktivizma.

I Biafra i Grupa šestorice, čije se djelovanje tek manjim dijelom vremenski preklapa, djeluju u javnom prostoru, postoje li još neke poveznice između te dvije skupine od kojih Biafra još uvijek nije doživjela svoju punu afirmacuju, npr. kroz činjenicu da grupa nije kolektivno zastupljena u stalnom postavu MSU-a ?

To je zanimljivo pitanje i koliko god se, na prvi pogled ne mogu naći nikakve podudarnosti unutar tih dviju grupa, one ipak u nekom duhovnom smislu postoje i tek ćemo ih vremenom moći pročitati. Nepobitna je činjenica da je povijest suvremene umjetnosti u proteklih 40 godina išla drugim smjerom od onog koji je bila zacrtala Biafra, ali je isto tako nepobitna činjenica da su u velikim europskim kolekcijama suvremene umjetnosti prepoznati umjetnici koji su radili ili još uvijek rade na sličan način. Grupa nije niti historizirana a niti muzealizirana kao takva, već je samo nekim pojedincima parcijalno dan prostor u Modernoj galeriji u Zagrebu i u stalnom postavu MSU-a. Ostaje i nepobitna činjenica da gotovo sve muzejske institucije u Hrvatskoj imaju u svom fundusu djela članova Biafre.

Da li se i koliko biafrijanstvo podudaralo s nekim pokretima van zemlje ? Da li je vanjskopolitički okvir nesvrstane Jugoslavije uopće utjecao na njihov senziblitet ?
Od sredine 60. postojale su neke nedovoljno eksponirane grupe i autori koje u velikom broju čine španjolski i grčki emigranti, a koje se tada povezuju s društvenim angažmanom „nove ljevice“ i raznim oblicima antiratnih prosvjednih manifestacija. Juan Genoves, Rafael Canogar, Jack Monory, Erro, Luci Fanti, Vlassis Caniaris, Edward Kienholz. Kod Zlatka Kauzlarića Atača može se uočiti direktan utjecaj Francisa Bacona, a o čemu i piše Branko Cerovac u katalogu izložbe. U vrijeme 1970. na međunarodnom planu se priređuju izložbe konceptuale ali se organiziraju i izložbe koje upućuju na još jednu struju svjetske umjetnosti, onu angažirane figuracije, koja je neposredno izvirala iz aktualne ratne situacije u Vijetnamu ali i sve naglašenijeg kontrasta razvijenih zemalja Zapada i nerazvijenog „Trećeg svijeta“ i koja je vjerojatno imala direktnog upliva na kipare Biafre. Njihovo inzistiranje na „estetici ružnog“, zazornog, ne upućuje samo na tradiciju „Neue Sachlichkeit“ te na „brechtovsku“ lektiru već legitimno svjedoči o kontinuitetu domaćeg, avangardnog kamovljevsko-krležijansko-„zemljaško“-radauševskog „horrora“ i  slobodarstva u tretmanu Tijela, tjelesnosti, „raspada sistema“ kroz sve razvojne krize modernog europskog, odnosno hrvatskog društva.

————————————————————————————————————————————–

Razgovor s Ivanom Kožarićem povodom reaktualizacije inicijative za postavljanje skulpture „Nazovi me kako hoćeš“ u zagrebačkoj Ulici grada Vukovara.

PRAVA LOKACIJA JE TAMO GDJE JE DOSPJELO

Razgovarali: Nataša Bodrožić i Saša Šimpraga (2010)

Ideju o monumentalnoj 30-metarskoj skulpturi koju je nazvao „Nazovi me kako hoćeš“ Ivan Kožarić iznio je još 1971. godine kada je predložio da se postavi u današnjoj Ulici grada Vukovara, kod križanja sa Savskom cestom.

Odlučio se za lokaciju koja gotovo idealno sažima sve preduvjete da bi skulputura jednom eventualno mogla tamo i zaživjeti. Ove je godine ideja o „Nazovi me kako hoćeš“ reaktualizirana što je autor spremno dočekao, a otvoreno je pitanje koliko bi neke od nadležnih ustanova bile spremne pomoći njenu realizaciju koja ne samo da nudi mogućnost znatnoga doprinosa identitetu Zagreba, nego ga ima potencijal i definirati. „Nazovi me kako hoćeš“ mogla bi doslovno postati simbolom Zagreba budući da je

riječ o jednoj od najdojmljivijih javnih plastika koje bi glavni grad mogao dobiti ukoliko se Kožarićev prijedlog ostvari. Na predloženoj lokaciji ona bi ne samo poštovala zatečeni ambijent, već ga i sjajno nadogradila.

Mnogi su svjetski gradovi relativno nedavno realizirali skulpture monumentalnih dimenzija, poput primjerice rada Anisha Kapoora na Milenijskome trgu u Chicagu, po kojima su postali prepoznatljivi, a što je Kožarić za Zagreb prvi put predlagao još prije 40 godina i to ne samo ovim radom.

Razgovor s kiparem koji je ušao u 90. godinu života, još uvijek velike stvaralačke energije ali pomalo šturom na riječima, vođen je u njegovom zagrebačkom stanu.

Što vas je inspiriralo za “Nazovi me kako hoćeš”, kako ste došli do nje?

Nastala je spontano.

Što je odredilo konačni prijedlog lokacije?  Da li je na izbor utjecalo to što, evo sada već i točno 50 godina, stanujete u neposrednoj blizini lokacije, u današnjoj Tenžerinoj ulici?

Pa i to, naravno. Ključno je bilo da se radi o dominantnoj prometnici.

Koje ste još gradske punktove razmatrali u promišljanju izbora lokacije?

Razmišljao sam i o raskršću kod Lisinskog.

U kojem ste materijalu zamislili rad?

Nije definirano, to je tek ideja. Iako dobre ideje su odmah i u materijalu zamišljene.

Pa budući da bi to bilo ogromno – u poliesteru, kao suvremenom materijalu.

Aktualna inicijativu za realizaciju potekla je od Marinka Sudca i Virtualnoga muzeja avangarde?

To je moja zamisao za koju je Sudac zainteresiran.

Navodno se razmišljalo da bi, u slučaju realizacije, umjesto jedne megaskulpture bilo više identičnih, ali manjih i to na različitim lokacijama po gradu?

Može biti, ali se radi ipak o toj jednoj.

Vama bi  bilo draže da bude jedna?

Da.

Kakve su šanse da se inicijativa sada i ostvari ?

Ne znam, čini mi se da grad nema takve ljude koji bi to mogli gurati. Nema, nema…

Mislite da je ona ostvariva u kratkom vremenu ukoliko bi bilo volje?

Bez problema.

Jeste li s kim razgovarali nešto konkretno?

Ne. Ja sam to napravio i to se sada nešto počelo razgovarati, vidjelo se u štampi. Nisam više taj koji bi to gurao, nikad nisam bio taj, a pogotovo sad, ja više nemam te energije.

Kako komentirate neke spomeničke javne plastike koje su recentnije postavljene po Zagrebu. Vidjeli ste vjerojatno spomenike Ljudevitu Gaju kod hotela Dubrovnik ili onaj Stjepanu Radiću u Jurišićevoj koji su dosta kritizirani?

Pa da, to nije dobro, nije dobro i ne treba o tome. To je naručeno jer je taj koji je to predlagao došao tamo i to prezentirao kao nešto i to se tim ljudima svidjelo, a radi se o osobama koje nemaju podloge da shvate šta je šta i naravno… to su maheri koji te svoje projekte znaju plasirati.

Smatrate li da te spomenike onda treba ukloniti budući da su loši i zapravo trajno kontaminiraju javni prostor?

To je teško izvesti jer je to imalo podršku s pozicija koje su jako važne.

Da li mislite da bi se te spomenike trebalo ukloniti ?

Ma…ne mislim, nek bude svašta. Ne može se uniformirati nešto niti u najboljem smislu.

Vaš Matoš primjerice, do danas je ostao jedan od ponajboljih zagrebačkih javnih plastika. Biste li izdvojili još neki primjer spomenika u Zagrebu u zadnjih dva desetljeća koji je ostvaren, a koji se ističe po kvaliteti?

Ne znam, nisam o tome razmišljao, svakako mora biti različitih stvari, ne može biti sve jednako dobro, jednako lijepo, da svi budu zadovoljni, ne.

No ipak bi se svakako trebala održavati određena razina ispod koje se ne bi smjelo, neka likovna pismenost?

Sasvim sigurno, samo su uvijek razine različite iz kojih dolaze prijedlozi i ne može se organizirati, formirati jednu razinu gdje ne može ništa više.

Sviđa vam se da je Vaše “Prizemljeno sunce” poslužilo kao ishodište jednom drugom umjetniku (Daworu Preisu za rad iz 2004. kada su u odgovarajućem omjeru i u odnosu na sunce u Bogovićevoj po čitavom Zagrebu postavljene sve planete Sunčeva sustava)?

Da, kako ne, naravno.

Biste li danas podržali da se Sunce vrati na izvornu lokaciju na pješačkom otoku na Trgu maršala Tita?

Pa ne bi, tu je sjelo. Prava lokacija je tamo gdje je dospjelo.

Zadnja Vaša skulptura u javnom prostoru je “Hodač” koji je ove godine postavljen na riječkom Korzu. Kako je došlo do realizacije tog Vašeg također starijega rada?

Dosta dugo vremena se o tome razmišljalo i na kraju je ipak realizirano…

Ona je na pravom mjestu i smatram da je dobra.

Kako komentirate odnos prema anifašističkim spomenicima, osobito devedesetih, budući da su praktički sustavno uništavani pa je dosta kvalitetne plastike, primjerice radovi Vojina Bakića i Bogdana Bogdanovića, na taj način devastirano ili posve uništeno?

Nisam za te fašističke, antifašističke i demokratske, nego za dobre spomenike.

Bakić je pravi kipar. On je živio u moje vrijeme. Evo mogao bih vam preporučiti jedan izlet iza Maksimira, u Dotrščinu, tamo su njegove skulpture…manje taj spomenik na ulazu, to je jedna službena skulptura ali ono unutra to su prave skulpture.

Kristali?

Da.

Čuli ste da je Bakić upravo dobio ulicu oko zgrade MSU zajedno s Kniferom, Murtićem i Kantocijevom, a tamo će ju dobiti i Richter koji je i prvi zagovarao da zgrada bude s južne strane Save?

Lijepo. S Kniferom sam se najviše družio…

Nedavno je pokrenuta inicijativa/projekt koji se zalaže za tzv. zakon 1% za umjetnost, kojim bi npr. svaka nova velika zgrada koja se gradi trebala uložiti 1% od ukupnoga ili dijela proračuna za izgradnju za realizaciju umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru. Jeste li skloni podržati takvu ideju?

Da, to nije ništa novo.

Imate, vidimo, i Kristijana Kožula, jedan njegov rad posred sobe?

To sam ja kupio. Imao sam zapisano da ne zaboravim, cedulju, da ne zaboravim ime…Kožul.

Vidimo da ste i kolekcionar pomalo.

Da, kad mi se nešto sviđa, onda to eventualno nabavim. Evo to sam kupio.

Kolekcionari katkad kupuju gledajući i tržišnu vrijednost, a Vi?

Ne gledam tu tržišnu vrijednost… evo ovaj stolić je bio tu i baš je sjelo…

Kožula cijenite, imate li još nekog favorita, mlađeg umjetnika ili umjetnicu koje cijenite?

Ne znam, ne znam imena…

Imate i mačku? Kako se zove?

Mačka.

Izlagali ste na bijenalima u Sao Paolu i Veneciji, Documenti, zadnje i nedavno u Antwerpenu, a upravo traje i izložba Vaših najnovijih radova u Galeriji Vladimir Filakovac Zagrebu?

Zvali su me, tako da je to već nešto… na te izložbe svjetske kao što sam bio pozvan i na ovu zadnju u Antwerpenu. Bart De Baere, veliki ekspert, on me pozvao, dolazio je i k meni.

Što ste izložili u Antwerpenu?

Dao sam napraviti jedan kozlić od šest metara i drugi od tri metra, jedan na drugome, ovaj od tri zajašio je ovog  šestmetarskog.

Imate 89. godina i još uvijek stvarate i izlažete. Znate da će arhitekt Oscar Niemeyer u prosincu napuniti 103 godine i još svakodnevno ide u ured?

To nisam čuo…Moj otac je živio 94 godine, ipak su to geni… Kažete Niemeyer toliko, 103? To je fenomen…hm… Evo ja radim izložbe još uvijek.

Kakvi ste s kretanjem po gradu?

Manje, manje. Ja se ne osjećam star, a jesam. Godine su tu…

Netko Vam pomaže?

Za sada ja sam, još mogu lijepo.. Imam gospođu koja mi dolazi dvaput dnevno, kuha mi… šta napravi, ja to pojedem, nemam neke prohtjeve.

Imate još neke druge planove osim ovoga za Vukovarsku?

Nema više planova, imam tih prijedloga toliko da ne treba više.


———————————————————————————————————

POLITIKA I POETIKA BOGDANA BOGDANOVIćA

Razgovor s Ivanom Ristićem

Piše: Saša Šimpraga (2010)

Nedavno je u Beču, u 87. godini, od posljedica srčanoga udara preminuo istaknuti arhitekt, teoretičar, sveučilišni profesor, političar i disident Bogdan Bogdanović. O njegovu djelu govori Ivan Ristić, poznavatelj Bogdanovićevog velikog i važnog, ali zapostavljenog opusa.

Pri pomisli na Bogdanovića najvećemu broju ljudi na pamet prvo pada jasenovački cvijet koji je izveo 1966. godine. Kako povijest umjetnosti gleda na taj spomenik i uopće osebujno krajobrazno rješenje spomen-područja?

– Najpre bismo se morali zapitati da li su kategorije jedne jedine struke – istorije umetnosti – dovoljne da bi se razgovaralo o Bogdanovićevim spomenicima, pa time i o jasenovačkom spomen-području. Ja mislim da nisu. Razmišljajući i crtajući, Bogdanović je bio poeta, antropolog, istražitelj lokalnih mitova, politička ličnost i još mnogo štošta. Ako mu je išta bilo strano, to je bila uskogrudost – bilo profesionalna, bilo moralna, bilo intelektualna. Pejzažna intervencija u Jasenovcu predstavlja radikalno, smelo rešenje, ali i redak primer savršenog razumevanja prirodnog okoliša. Arhitekt je shvatio da bi njegov omiljeni materijal – a to je bio kamen – u panonskoj ravnici delovao deplasirano, pa se odlučio za beton. Tako je, kao simbol praštanja, nastao veliki cvet, a ako hoćemo i pehar, koji u Bogdanovićevom opusu predstavlja jedinstven primer skulpturalne gestualnosti organske forme. Neki su ga tumačili i kao kupolu, doduše obrnutu, koja je po definiciji materijalizovana abrevijatura nebeskog svoda. Nisu prenebregnute ni nekadašnje lokacije baraka, radionica i ostalih mesta stradanja: obeležene su veštačkim kraterima i tumulusima.

Bogdanović je zapravo radio land art i prije nego što je taj termin službeno izmišljen.

– Da, moglo bi se tako reći. Ako govorimo o remodulaciji terena, izdvojio bih i kruševačko “Slobodište”, nastalo na poljani van grada na kojoj su tokom Drugog svetskog rata Nemci i kvislinzi streljali više stotina talaca. Poseta “Slobodištu” je jedinstven doživljaj, odmah postaje jasno da se nalazite na jednom sasvim posebnom mestu. Zemljani nasipi kojima je ono okruženo čine neku vrtu ograde, zida koji vas deli od profane svakodnevice. U jednom od dvaju veštačkih kratera iz tla izranjaju kamena krila kao simbol večitog obnavljanja života.

Pretpostavljam da se tu radi i o ideološkoj poruci, a “Slobodišta”imaju i međunarodni značaj?

Land art s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih je umnogome nastajao sa ekološkim predznakom. Ne treba smetnuti s uma da je to bilo vreme antiratnog bunta, levičarskih pokreta mladih u Americi i u Zapadnoj Evropi. Za nas je, međutim, interesantno da se povodom “Slobodišta”, otvorenog još 1965. godine, o takvim konotacijama nije razmišljalo, da bi ono tek naknadno, krajem sedamdesetih, bilo proglašeno prvim ekološkim memorijalom u Evropi. Bogdanović je, dakle, imao stvaralačku intuiciju za kojom su pomodne ideologije i umetnička teorija pomalo kaskale.

A ako govorimo o Bogdanovićevim arhitektonskim cjelinama u konvencionalnom smislu?

– Tu bismo se mogli prisetiti partizanskog groblja u Mostaru, dovršenog takođe 1965. Radi se o pravom malom gradu mrtvih, sa kaskadama, zidinama, kulama, lavljom kapijom i jednom uskom uličicom popločanom kamenim oblucima. Vidimo, dakle, da se arhitekt i u ovom slučaju poslužio lokanim idiomom: Mostar, to je Orijent i Mediteran. Morska obala nije daleko. U tome je zapravo tajna omiljenosti Bogdanovićevih spomenika među lokalnim stanovništvom. Bio je u stanju da oseti puls mesta, pa su ljudi u tim građevinama pronalazili sebe, deo neke svoje zavičajne priče. A ako su dolazili sa strane, razume se da su imali neki drugi način iščitavanja, ne manje interesantan od onog lokalnog!

U kojoj se mjeri bavio klasičnim arhitektonskim tipologijama i da li je nešto od toga ostvareno?

Da, ali samo na početku karijere, pedesetih godina. Pošlo mu je za rukom da delimično realizuje jedno malo naselje pod Avalom. Te su kuće zidane od grubo tesanog kamena, delom u duhu anonimne arhitekture, delom možda i u smislu nekakvog hommagea Jožetu Plečniku. Kao celina, naselje predstavlja otklon od velikopoteznih, megalomanskih urbanističkih koncepata onog vremena. Bogdanović je često navodio primere rigidnosti u posleratnoj građevinskoj praksi, na primer da su u vreme njegovih studija, a i kasnije, bila dozvoljena isključivo dva tipa prozora! A on se sa duhovnom skučenošću svoga okruženja teško mirio. Ispostavilo se da upravo memorijalna arhitektura može biti ona profesionalna niša u kojoj će moći da ostvari svoje metaarhitektonske vizije.

Devedesetih je napustio rodni Beograd i živio u egzilu. Možete li reći nešto o političkim utjecajima i njegovom angažmanu, između ostaloga i kao gradonačelnika Beograda osamdesetih?


– Beogradski novinar Teofil Pančić je jednom prilikom primetio da Beograd, za razliku od ostalih gradova, nije imao predsednika opštine već gradonačelnika! To bi značilo da je Bogdanović, rođenjem i poreklom Beograđanin, štaviše pra-Beograđanin, bio mnogo više od državnog činovnika, da je bio simbol. A vremena su bila napeta: unutar srbijanskog Saveza komunista tinjao je sukob između liberalne i boljševičke struje. Znamo da je ova druga sa Miloševićem na čelu odnela prevagu, a znamo i kako su se usled toga razvijale stvari u Jugoslaviji krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Bogdanović je još 1987. u svome otvorenom pismu Centralnom komitetu upozoravao na procese restaljinizacije u jeziku, pa time i u političkoj praksi. Nakon što je na početku rata u bivšoj Jugoslaviji digao glas protiv nacionalističke histerije, protiv rušilačke pomame, bio je definitivno primoran da sa suprugom Ksenijom napusti Srbiju. Život mu je bio ugrožen.

Mnogi su njegovi spomenici devedesetih devastirani, primjerice onaj splitski na Klisu. Ima li još takvih primjera?

– Da, nažalost. Dok su mnogi spomenici postali žrtvom pukog nemara, neki su bili izloženi i planskom granatiranju, pogotovu ako su se nalazili na samoj liniji fronta. Mislim tu na kenotafe žrtvama fašizma na Smrikama kraj Travnika i na spomen-park u Vukovaru. Partizansko groblje u Mostaru je takođe ozbiljno oštećeno. Utešno je što je ove spomenike moguće obnoviti, ako ne danas, a onda kroz nekoliko godina, kada i ako dođu neka bolja vremena. Razume se da na područjima opustošenim ratom ljudi imaju druge prioritete.

Poznavali ste ga i osobno, kakav je dojam ostavljao?

– Profesor Bogdanović je ostavljao utisak savršenog Evropejca, barem u onom smislu u kome je to za moje pojmove bilo bitno. Šta pokušavam time da kažem? Gospodin “iz kuće”, ali i boem koji je shvatao neophodnost nekakvog nadrealizma u svakodnevnom govoru i praksi. Supraracionalne impulse je razumevao kao neku vrstu korektiva zdravoj pameti koja – ako je samo zdrava i ne zna ni za kakva “iskliznuća” – može voditi i u svoju suprotnost. Evo, ako želite, još jednog prividnog protuslovlja: čovek zamašnih umetničkih gestova, ali i zapanjujuće erudicije! Smatram svojom velikom privilegijom što sam ga poznavao.

(Objavljeno u Novostima od 3. srpnja 2010)

——————————————————-


Jedan odgovor to “interviews”

  1. se muscler rapidement les fessiers Srpanj 18, 2014 at 11:23 pm #

    Helpful information. Lucky me I discovered your website accidentally, and I’m shocked why this coincidence
    didn’t took place earlier! I bookmarked it.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: