aRs PUBLICae projekt je višestrukih društvenih ciljeva kojemu je prije svega svrha angažirano interdisciplinarno promišljanje umjetničkoga sadržaja u javnom prostoru.
Spomenuti društveni ciljevi obuhvaćaju refleksiju na postojeće umjetničke prakse u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do danas u javnom prostoru grada Zagreba, ali i šire regije; poticanje suvremenih umjetničkih praksi u javnom prostoru te organizaciju tribina stručne, ali i šire razmjene unutar civilnog društva u odnosu na pitanje što je uopće javni prostor; zagovaranje regulative o 1% za podršku umjetnosti u javnom prostoru. Ovakva regulativa u raznim formama postoji u većini zemalja zapadnog svijeta, te se upravo taj aspekt projekta aRs PUBLICae pokazao kao trenutno društveno najagilniji i najpotrebniji. Razlozi su brojni: javni prostor nestaje u sprezi korumpirane politike i profitabilnog građevinarstva, a glas građana kao društvenog aktera sistematski se ignorira; javne plastike koje niču u Zagrebu i širom zemlje upitne su kvalitete kao što je i upitan proces kroz koji je uopće došlo do njihovog postavljanja – za iste se još uvijek troši značajna količina društvenih sredstava; suvremeni aspekti umjetnosti u javnom prostoru poput efemeralnih akcija i performansa te rada sa lokalnom zajednicom uopće se ne podržavaju; brojne javne akcije iz druge polovice XX.stoljeća padaju u zaborav, a značajna baština javnih plastika posvećenih antifašizmu devastirirana je tijekom zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća.
aRs PUBLICae je upravo zbog ovog posljednjeg u sprezi s projektom Mnemosyne – Kazalište sjećanja (http://www.theatreofmemories.org) posvećenom kulturama sjećanja na prostoru regije i srednje Evrope dio angažmana i akcija unutar projekta aRs PUBLICae posvetio usmjeravanju pažnje javnosti na rad Bogdana Bogdanovića, koji je osmislio i ostvario niz antifašističkih spomenika i spomen-parkova, kao i suradnji s Centrom za suvremenu umjetnost u Sarajevu gdje se projektom De/Konstrukcija spomenika već ranije propitivala ideološka podloga javnih plastika.
Vratimo se na aspekt programa aRs PUBLICae koji je zbog svih navedenih razloga u žarištu pažnje projekta. Zagovaranjem regulative 1% za umjetnost nastojati ćemo potaknuti javnu raspravu o tome koji modeli podrške su napogodniji za slučaj RH.
Zagovaranje regulative o 1% za umjetnost u javnom prostoru
Budžet za arhitekturu je 100 puta veći od budžeta namijenjenog umjetnosti u javnom prostoru, jer jedna zgrada služi radnim mjestima, proizvodnji i omogućavanju usluga, što opet poboljšava ekonomsku situaciju grada. Umjetnost u javnom prostoru ulazi u javnost na zadnja vrata, poput građanina drugog reda. Umjesto da se zbog toga jadikuje, javna umjetnost bi mogla iskoristiti takav položaj, kako bi…Umjetnost u javnom prostoru može samu sebe prezentirati kao zvučnu kutiju rubnih kultura, kao reportažu o manjinama, kao političku opoziciju.
Vito Acconci, Napustiti kuću. Upliv u javnost. u Public Art. Kunst im öffentlichem Raum, uredio Florian Matzner, nakladnik Hatje Cantz 2004.
U Društvu arhitekata Zagreba 30.lipnja 2010. održana je tribina pod naslovom aRs PUBLICae – 1% za umjetnost u javnom prostoru. Cilj je bio javnosti otvoriti uvid u mogućnosti regulacije javnog prostora kroz zakonski okvir koji se u većini zapadnih zemalja odnosi na odvajanje jednog postotka čitavog ili pak samo jednog dijela budžeta namijenjenog javnoj gradnji za umjetnost u javnom prostoru.
Na tribini su o umjetnosti u javnom prostoru govorile nezavisna stručnjakinja Slavica Radišić, te Katrina Petter, voditeljica projekata umjetnosti u javnom prostoru u regionalnom uredu za kulturu i znanost Donje Austrije[i].
Tema izlaganja Slavice Radišić bila je umjetnost u javnom prostoru te legalni i financijski okviri koji je omogućuju. Počevši od jednostavne definicije umjetnosti u javnom prostoru kao umjetnosti instalirane javnim novcem u javnom prostoru od strane javnih tijela i organizacija, Radišić je omogućila globalan uvid u načine na koje financijski i pravni instrumenti reguliraju ovu kulturnu djelatnost. Naravno da 1% za umjetnost u javnom prostoru nije jedini način podrške, ali je najrašireniji. Osim toga, primjenjuju se otkupi radova, osnivaju se posebne komisije za javne plastike, a učestala praksa su i javno-privatna partnerstva.
Razne zemlje koriste razne modele, ali kako je već više puta naglašeno 1% za umjetnost prisutan je u većini. Tako npr. u Velikoj Britaniji nije moguće uvesti obvezno odvajanje tog jednog postotka, ako se ulagači/investitori/javna tijela s time ne slažu, ali 1991. Arts Council je objavio preporuku lokalnim zajednicama da uključe takvu regulaciju u svoje razvojne planove.
Iako regulacija kao takva postoji u Francuskoj od 1936. god., do prave implementacije i harmonizacije s postojećim društvenim sustavima došlo je tek u razdoblju od 1993. do danas u kojem je regulacija postala obvezatna, a suradnja između arhitekata i umjetnika uobičajena.
U Sjedinjenim državama prakse se razlikuju od države do države i od grada do grada. Tako npr. Seattle ima vrlo zanimljivu regulaciju koja omogućuje da se sredstva za umjetnost odvajaju čak i kad je u pitanju infrastrukturalna izgradnja ili obnova (poput vodovoda, kanalizacije i sl.) Washingtonska regulacija omogućuje mobilnost odnosno fleksibilnost sredstava, tako da se sredstva koja nisu u potpunosti iskorištena na jednoj lokaciji mogu prenijeti na drugu lokaciju. New York ulaže u umjetnost 1% od prvih dvadeset milijuna dolara koji se investiraju u neku gradnju.
Kao razloge zbog kojih nacionalne zaklade, vijeća i općenito strukture vlasti jedne zemlje podržavaju umjetnost u javnom prostoru, Radišić je navela slijedeće: demokratizacija umjetnosti, jačanje nacionalnog kulturnog identiteta kao i prestiža istog, uljepšavanje okoliša, te fizička, ekonomska i društvena regeneracija zapuštenih urbanih područja (tijekom 80ih je većina projekata umjetnosti u javnom prostoru financirana u okviru programa urbane regeneracije).
Katrina Petter je svoje izlaganje koncentrirala oko tri modela podrške – gradskog, regionalnog i nacionalnog. Kao primjer podrške na razini grada navela je regulativu u Zürichu[ii] koja je začeta u suradnji sveučilišta i gradske vlasti. Tijekom tri godine (2004 – 2007) provodio se istraživački projekt koji je rezultirao zajedničkom izjavom o tome kakva mora biti misija umjetnosti u javnom prostoru u tom gradu. U istraživačkom projektu sudjelovali su svi odjeli gradske uprave koji se bave prostorom, a ostvareno je osam najrazličitijih umjetniökih projekata– jednostavno kako bi se stvari iskušale. Kao rezultat čitavog istraživačkog projekta osnovana je komisija koja se sastaje 6 puta godišnje kako bi radila na općim strategijama, a odobreni godišnji budžet za umjetnost u javnom prostoru je 850.000 Eura, s time da se razmatra dodatni budžet od 4 milijuna eura samo za dizajn javnog prostora.
Primjer podrške na razini regije je primjer kontinuiranog projekta Public Art Lower Austria koji se provodi u okviru Regionalnog ureda za kulturu i znanost Donje Austrije sa središtem u St.Poeltenu[iii]. U trenutku kada je naša prošlogodišnja gošća Katharina Blaas preuzela taj projekt, uobičajena procedura u Donjoj Austriji bila je da arhitekt/ica napravi zgradu, a jedan postotak tog budžeta umjetnici su dobivali da bi napravljeno ‘ukrasili’ ili ‘popravili’. Frustrirana takvom konzervativnom situacijom, Katharina Blaas započela je intenzivno raditi na interaktivnim procesima koji su uključivali suradnju arhitekata i umjetnika, a kasnije i drugih struka. 1996.godine regulativa o umjetnosti u javnom prostoru postaje dijelom Zakona o kulturi Donje Austrije te funkcionira na slijedeći način: postotak sredstava iz svih ureda koji se bave javnom gradnjom u Donjoj Austriji slijeva se u jednu zajedničku kasu, iz koje se onda izdvajaju sredstva za umjetnost u javnom prostoru u najširem smislu. O tome koji radovi će biti podržani odlučuje komisija koja se na početku sastojala od 8, a sada od 10 članova. Komisija se mijenja svake 3 godine, a sastaje se otprilike 10 puta godišnje.
Kao primjer podrške na nacionalnoj razini, Petter je navela SKOR – Stichting Kunst en Openbare Ruimte (Foundation Art and Public Space)[iv]. Ova nizozemska nacionalna organizacija sa sjedištem u Amsterdamu osnovana je 1999. godine uz od tada kontinuiranu podršku nizozemskog Ministarstva za obrazovanje, kulturu i znanost. Njezin rad temeljen je na brojnim oblicima suradnje: SKOR surađuje s kulturnim centrima, javnim i privatnim organizacijama kao što su lokalne vlasti, zdravstvene i obrazovne ustanove, razni investitori, razni arhitektonski uredi i prakse,a sve sa ciljem da se sustavno oblikuje umjetnost u javnoj domeni sa brojnim varijacijama u opsegu, prirodi i društvenom značaju umjetničkih projekata.
Petter je brojnim primjerima ilustrirala impozantan raspon umjetnosti u javnom prostoru koji takvi razni modeli omogućavaju: umjetnost u javnom prostoru danas ni u kom slučaju nije ograničena samo na javne plastike, odnosno trajno postavljene skulpture, reljefe, instalacije i murale (kao što je to bilo na samom početku, 30ih godina XX.st., kada je regulativa o ulaganju 1% ukupnog budžeta svake javne gradnje u umjetnost u javnom prostoru uvedena u Norveškoj i Švedskoj, a nakratko i u Francuskoj, te uvođenjem šeme Kunst am Bau u zapadnoj Njemačkoj 1949.god.), već obuhvaća i urbani dizajn, krajobraznu arhitekturu, memorijalne parkove, privremene instalacije, performanse i rad s lokalnom zajednicom (community art).
Sonja Leboš
[i] Više informacija na http://www.publicart.at/
[ii] Više informacija na on http://www.stadtkunst.ch ili http://www.stadtzuerich.ch/ted/de/index/oeffentlicher_raum/kunst_oeffentlicher_raum.html
[iii] O više od 400 realiziranih projekata više na http:// www.publicart.at.
[iv] Više informacija na http://www.skor.nl/set-actueel-nl.html?lang=en
